RIJEKA Mirza Džomba svojim je nebeskim skokovima, suptilnom ljevicom i salvama golova ostavio svoje ime zauvijek zlatnim slovima upisano u povijest svjetskog rukometa i hrvatskog sporta.

Blistavi talent je već kao dječak mnogo obećavao, premašio je sva nadanja trenera koji su se brinuli o njegovu razvoju, vinuvši se u visine kao svjetski prvak i olimpijski pobjednik. To su sada lijepe uspomene koje može evocirati, već je, naime, prošlo više no desetljeće kada je okončao svoju blistavu karijeru za pamćenje.

– Nažalost, posljednji put kada sam dobro pretresao karijeru, dogodio se nesretan slučaj s mojim prijateljem Saračevićem – prisjetio se Mirza Džomba preminulog prijatelja i suigrača, legendarnog Zlatka Saračevića. – Ni prije ni kasnije nisam se prisjećao tadašnjih raznih događaja. Brzo se zaborave neke stvari, jednostavno, život te tjera dalje. Nisam baš od onih koji puno gledaju u prošlost.

Sport ga je itekako ugodno iznenadio, u onim dječačkim danima nije ni mogao zamisliti takav let u visine, njegovu priču s radnim naslovom »Od Škurinja do zvijezda«. Između ostalog, postao je prvak i viceprvak svijeta, olimpijski pobjednik, koji je za hrvatsku reprezentaciju odigrao 173 utakmice, a suparničke obrane zatrpao lavinom od čak 667 golova, najviše u povijesti reprezentacije.

– Ma ne, nisam mogao ni pomisliti da ću imati takvu karijeru i ostvariti takve brojke. Nezamislivo je u bilo kojem sportu predviđati nešto na dugoročnom planu. Možeš nešto kratkoročno planirati, ali ne više od toga. Puno je tu stvari koje utječu na to hoćeš li se vinuti u visine, do medalja, pogotovo onih olimpijskih, koje su za mene vrhunac u svakome sportu. Iako se sada sve više njih sportom bavi zbog novca, prvenstveno mislim na nogomet.

Ali još uvijek mislim da olimpijska medalja s vremenom ne gubi na sjaju, nego identično sjaji. To vidim iz svog primjera. I dandanas za mene kažu da sam olimpijski pobjednik, rijetko tko kaže da sam svjetski prvak. Malo karikiram, ali mislim da je olimpijsko zlato malo drugačijeg sjaja od ostalih medalja.

Mladost i želja

Mirza Džomba bio je dio hrvatske reprezentacije koja je pod vodstvom izbornika Line Červara 2003. godine osvojila svjetsko zlato, a već iduće godine titulu olimpijskoga pobjednika u Ateni.

– Sve te naše kockice bile su posložene u pravome trenutku. Prije svega, imali smo kvalitetu, to je bilo neosporno. To je bio temelj, a na to se nadovezala naša mladost i želja za napretkom. Tu je bila većina tada još anonimnih igrača željnih svega, uspjeha, angažmana, s nadanjima da će odigrati koju sezonu u stranim klubovima. Dogodila nam se nekakva kemija. I eto, sada gledajući iz ove perspektive gotovo dvadeset godina kasnije, vidim da je to bilo nešto posebno. Svjetsko prvenstvo u Portugalu bilo je veliko iznenađenje svima, čak i nama, ali Atena je bila vrh.

Atena je pak nešto blizu savršenstva, ako se za nešto može tako reći u sportu. I ostaje samo žal što nismo malo duže trajati na toj vrhunskoj razini jer se ne mogu oteti dojmu da smo mi trebali biti na mjestu Francuske, koja je osvojila zlato četiri godine kasnije u Pekingu. Imali smo neki svoj put, svoju eru u kojoj smo bili neprikosnoveni, ali mislim da je to kratko trajalo.

Ta Červarova ekipa podsjetila je na ekshibicije jugoslavenske momčadi Vlade Stenzela koja je identičnim šarmom išla prema olimpijskom tronu. Džomba i prijatelji su pobjeđivali u nizu priređujući show praktički u svakoj utakmici.

– To je stvarno bio show. To je jedini turnir na kojem sam u svaku utakmicu ulazio miran, osim možda finala s Nijemcima, koji su u to vrijeme bili uistinu na našoj razini. Bio sam uvjeren da je ta titula naša. Takvu nadmoć nikada više nisam osjetio.

U svemu je itekako bitna pozitivna atmosfera u dugom razdoblju mukotrpnih priprema te ritmu utakmica u Ateni, Mirza i suigrači su disali kao jedan.

– Naravno da je bilo šala i dobre atmosfere. Mjesec dana živiš u Olimpijskom selu, ovisni smo jedan o drugome, o dobrom raspoloženju, suigraču, prijatelju, drugim hrvatskim predstavnicima. Družili smo se, to je jedno posebno zajedništvo koje se osjeća svakoga dana kada uđeš u Selo. Svaka zemlja dobije određeni broj kuća, apartmana, nebodera, ovisno kakav je smještaj. Tu je sve drugačije nego na nekim običnim prvenstvima. To je skup svih najboljih sportaša na svijetu u svim sportovima i moraš se osjećati posebno i ponosno. Većina nas je prvi put došla na Igre i osvojili smo zlato. To je bio show.

Drugačija priča

Svakako da je bilo šala i pošalica u tom dugom razdoblju, koje se prepričavaju u uskome krugu, Džomba ih, međutim, zaboravlja.

– Bilo je tih spački i gluposti, svega toga, ma, bilo ih je milijun. Ja sam, međutim, izrazito kratkoga pamćenja.

Kada se govori o druženjima sportaša tijekom dugih i stresnih natjecanja, u Tokiju će biti druga priča, koronavirus je spustio među sportašima nevidljivu barijeru, međusobni će kontakti biti svedeni na minimum. Zloglasna pandemija je uspjela odgoditi Olimpijske igre, ali Tokio će im ipak biti domaćin nakon davne 1964. godine. Istina, bez publike i svečanog otvaranja, ali Igre će se ipak održati.

– Ovo je sada jedna potpuno drugačija priča. Ali izrazito mi je drago što će se Olimpijske igre uopće održati. To je jedan veliki plus u cijeloj ovoj situaciji. Znamo da su se kroz stoljeća i ratovi zaustavljali zbog Olimpijskih igara, one će se sada održati, istina, s godinom zakašnjenja. Sigurno da to neće biti normalna i objektivna situacija kakva treba biti, no ostaje olimpijski duh, koji se treba paziti, čuvati i održavati. Drago mi je što se Igre održavaju s obzirom na sveukupnu situaciju.

Džombina je generacija mogla trajati duže, u priči oko hrvatskog rukometa, trofejnog hrvatskog sporta, stalno su prisutni usponi i padovi. Hrvatski rukometaši, dvostruki olimpijski pobjednici i osvajači olimpijske bronce, nisu se plasirali u Tokio.

– Moram priznati da je to, po mom mišljenju, bio stvarno splet nesretnih okolnosti. Mislim da na kvalifikacijskom turniru nismo bili lošiji niti od Francuza, niti od Brazilaca. Sjećam se 2000. godine i neodlaska u Sydney, bio je to velik šok za našu generaciju. Puno je to, osam godina ne nastupiti na Igrama, naravno da je to bio velik udarac za hrvatski rukomet. Ali s druge strane, i dobar pokazatelj da vidimo da i drugi rastu, da se moramo sustavno malo pametnije organizirati. Također, i da bi cijela država trebala stati iza sporta te da se sve vrati tamo gdje treba biti. A to je među osvajače medalja.