Olimpijske igre u Parizu ostat će u povijesti hrvatskog sporta upisane i kao prve na kojima je Hrvatska imala predstavnika u BMX biciklizmu, što je razveselilo sve ljubitelje ekstremnih sportova. Skokovi i mnogobrojni salto okreti visoko u zraku nekima tjeraju strah u kosti, dok neke pune adrenalinom. Jedan od onih koji su se zaljubili u ovaj sport je i Varaždinac Marin Ranteš, prvi hrvatski sportaš koji je u BMX-u nastupio na Igrama.

Ranteš je samim odlaskom na Olimpijske igre ostvario velik san i napravio pothvat o kojemu mnogi mogu samo sanjati, iako priznaje da nije ostvario što si je zacrtao. U kvalifikacijama za finale Igara u disciplini freestyle je dobro odradio prvu vožnju, da bi u drugoj nažalost pao, što se odradilo na njegovu ocjenu koja na kraju nije bila dovoljna za plasman među devet najboljih. Inače, od devet finalista samo su trojica bila Europljana, što dovoljno govori o tome koliko je veliko i značajno što je Ranteš uopće nastupio na Olimpijskim igrama. Radi se o sportu u kojemu Hrvatska gotovo da i nema uvjete, zbog čega je 29-godišnji Varaždinac posljednjih šest godina živio u Sjedinjenim Američkim Državama, a od ove godine u Kini.

Unatoč svemu, on će i danas, kada je glava hladnija, priznati kako je od svojeg nastupa puno više očekivao.

S mamom

Sada kada su se dojmovi slegli, smatrate li da vam je nastup na Olimpijskim igrama dosadašnji vrhunac karijere?

– Ne znam kako drugi sportaši gledaju na to, ali meni ne može biti vrhunac jer nisam ostvario rezultat koji sam htio. To da je neko dostignuće, naravno da je. Još uvijek mi je žao da nisam odvozio ono što sam planirao jer su kvalifikacije trebale biti jednostavne, ali sam kod najlakšeg trika pao i to nije bilo dovoljno za prolaz. Prva dva, tri sata nisam znao što misliti, ali život ide dalje. Ima još puno natjecanja ove godine, a za četiri godine je Los Angeles. Najviše mi je žao zbog ljudi koji su došli u Pariz i onih koji su gledali ispred TV-a. Došli su me uživo podržati brat s curom, bratić, sestrična i njihova mama, kao i ekipa iz poliklinike Cerebellum. Oni me uvijek »skrpaju«. Ali, to je na kraju dio sporta.

Je li trema zbog debija na Igrama utjecala na nastup?

– Ma rekao bih da nije bilo treme, da je bilo onda bi pao s nekog trika koji ima smisla. Ovaj trik nema smisla, čista nesreća i to je to. José Torres Gil kao pobjednik? Mislim da smo svi ostali začuđeni rezultatima u finalu. Mi nismo suci, iako kao vozači znamo puno više. Rezultati su malo čudni, ali isto tako nije ni prvi ni zadnji put tako.

Imate li još nekoga u vašem timu? Koji su vam najveći uspjesi prije odlaska na OI?

– Ja sam od početka sam. Uz obitelj i sponzore koje imam, a uključili su se i Hrvatski biciklistički savez te Hrvatski olimpijski odbor 2018. godine kada sam osvojio Svjetski kup. Inače nemam ni trenera, već je sada na nekoliko natjecanja išla sa mnom mama, čisto da mi neke stvari budu lakše. Najveći uspjesi su mi osvojeni Svjetski kup, potom 2019. godine drugo mjesto na Europskom prvenstvu, a 2021. treće na svjetskoj i drugo na europskoj smotri. Kvalifikacije za Olimpijske igre su krenule još u Abu Dhabiju 2022. godine i Svjetskom prvenstvu gdje sam bio osmi. To mi je bio super rezultat jer sam par tjedana prije operirao ključnu kost. Potom je bilo još jedno prvenstvo prošle godine i na kraju dva natjecanja u Budimpešti i Šangaju. U toj seriji smo skupili bodove i najbolja šestorica su išla direktno na Igre. Bilo je izazovno sve to ostvariti jer pet tjedana prije SP-a 2022. se na treningu u Barceloni dečko zaletio u mene i »strgao« mi ključnu kost. Operirao sam to, mirovao dva tjedna i direktno iz SAD-a sam otišao na natjecanje. Vozio sam 10 dana nakon operacije ključne kosti.

Početak s rampom

Koliko su česte ozljede u ovom sportu?

– Ne znam kada je bilo zadnji put da sam vozio, a da nisam bio ozlijeđen. Pogotovo kako je krenuo ovaj olimpijski ciklus, od te ključne kosti do Pariza gdje sam vozio s napuknutim rebrima. Kod nas je to konstanta. Ne sjećam se kada me zadnji put ništa nije boljelo. Najčešće ozljede su ključne kosti i ramena, koljena i gležnjevi. A onda sve ostalo. Kao i rebra također. Ja sam u zadnjih pet godina slomio malo previše rebara, ha, ha.

Možemo reći da onda osobe koje se žele baviti ovim sportom moraju biti itekako hrabre?

– S vremenom se tijelo navikne. Kada sam u prvom mjesecu ove godine pao prvi put i slomio rebra, nisam ni znao. Tek drugi put kada sam pao nekoliko mjeseci poslije i išao to slikati smo vidjeli da je pet rebara slomljeno. Zadnjih osam mjeseci sam vozio tako. Prag tolerancije je puno drugačiji nego kod normalnih ljudi. S vremenom se tijelo navikne i bol kao da ne postoji.

Majka Sunčica je s vama bila i na Igrama u Parizu. Je li se i ona već navikla da se bavite ekstremnim sportom ili i dalje postoji strah?

– Nije ju toliko strah, možda sada malo zbog toga kako sam puno više vani nego doma. Prvih 10 godina je bila sa mnom praktički svaki dan i na svim natjecanjima. Kada sam se preselio u SAD je ipak postalo drugačije jer me ne može vidjeti i ne zna što se sve događa. Ali od samog početka je sa mnom pa je navikla na sve.

Kako je vaš sportski put uopće započeo?

– Krenulo je iz zezancije kada sam imao nekih 14 godina. Družio bih se s dečkima iza zgrade, tada smo igrali nogomet. Bila je neka rampa za koju sam mislio da je rampa za parking. Bila je to baš rampa za BMX i na nagovor prijatelja sam probao biciklom koji sam imao. Vidio sam druge kako voze i onda nagovorio mamu da mi kupi prvi BMX bicikl. Rekao sam joj da mi treba bicikl za do škole i da je lakše s takvim. Od zezancije i društva je stiglo do natjecanja. Imali smo dosta natjecanja u Hrvatskoj i okolici i malo po malo je prešlo u profesionalno, a da nisam ni shvatio. Već sa 16, 17 godina sam se time krenuo profesionalno baviti.

Disciplina i rad

Kako ste došli do međunarodnih natjecanja?

– U to vrijeme na svjetskoj sceni si morao dobiti preporuke od drugih profesionalnih vozača da se možeš natjecati. Drugih desetak vozača je trebalo garantirati za mene, a danas je to malo otvorenije. Sad može bilo tko doći i probati je li to za njega i može li voziti natjecanje.

Koliko trenirate i kako izgleda vaš jedan prosječan dan?

– U SAD-u i Kini svaki dan mi je isti. Nakon doručka, od 9 do 12 ili 13 sati vozimo. Nakon ručka i odmora, ovisno koji je dan, ili imamo vožnju ili teretanu. S obzirom da sam u siječnju pao na rebra, nisam baš mogao voziti pa sam prva dva mjeseca vozio sat vremena na dan. Do natjecanja u Budimpešti i Šangaju uoči Igara sam isto vozio samo sat vremena na dan. Od bolova nisam mogao više, ali inače kada sam zdrav vozim po šest, sedam sati na dan.

Koji su vam najdraži BMX trikovi koje izvodite na natjecanjima?

– Jedan od dražih mi je 720 Tailwhip kada se zavrtim skupa s biciklom za 720 stupnjeva i još okrenem bicikl oko njegove osi. Onda imam i trik gdje napravim salto naprijed za 180 stupnjeva, kao i onaj gdje četiri puta bicikl okrenem oko njegove osi. To su neke stvari koje najviše volim i većinom radim. Volim sebe okretati, ali i bicikl. Usporedba s gimnastičarima? Relativno je slično, ali ja znam da ako bih probao bez bicikla, ništa od toga, ha, ha. Ne bih se nigdje okrenuo.

Zbog uvjeta ste morali otići u inozemstvo. Kakva je situacija sa skate parkovima u Hrvatskoj?

– Varaždin je u sklopu natjecanja Pannonian Challenge napravio skate park 2019. godine, tako da ondje imamo najbolji park u Hrvatskoj za treninge. Jedino je problem što u Hrvatskoj ne postoji park u dvorani. Ako pada kiša ili snijeg, nemaš gdje trenirati. Zato i jesam morao otići u SAD. Otišao sam baš ondje zbog Daniela Dhersa, jednog od najboljih BMX vozača, a s obzirom da je nedavno prihvatio ulogu trenera u kineskoj reprezentacija, onda sam odlučio otići za njim jer u protivnome u SAD-u ne bih imao nikakav program. Tako je ta priča s Kinom krenula. Meni je bitno da ondje imam ono što trebam, a to je park, ljude koji su motivirani, a srećom Kina ih ima jako puno. Svi žele biti najbolji i motivacije ne nedostaje. Imaju novih 20-ak parkova u dvoranama. Imaju specifičan program. Živimo u školi gdje je pet tisuća sportaša i tu su disciplina i rad. Nema izlazaka ni ničega sličnoga i zato ima rezultata.

Ljubav ostaje

Je li vam ipak žao što u Hrvatskoj nemate takve uvjete i mislite li da ćemo ikada doći na neku barem približnu razinu kao američku i kinesku u BMX-u?

– Žao mi je jer je doma najljepše. Nikada ne bih inače živio vani bez obzira na novac. Što se tiče budućnosti, teško da ćemo mi imati nešto slično. To su milijunski iznosi koji kod nas nažalost mislim da ne mogu proći.

Koliko je BMX skup sport?

– Rekao bih da je skup kao i svaki drugi sport. Bicikl je oko dvije tisuće eura, ali najskuplja su putovanja. Karte, smještaj… Sa svojim rezultatima sam ušao u kategoriju kod Hrvatskog biciklističkog saveza i HOO-a koji to pokrivaju, a onda imam i neke sponzore koji pokrivaju neke druge stvari. Nemam se što žaliti, živim od toga zadnjih 13 godina. Da mi nije dobro, ne bih vozio jer ne bi bilo moguće. Da je teško, teško je. Prvo trebaš imati neke rezultate da bi nešto dobio. Baviš se iz ljubavi, a ako imaš sreće i rezultate, dolaze i sponzori. Ako ne, ostaje ljubav i normalan posao uz to. Nagrade? Na svjetskim kupovima je prvo mjesto osam tisuća eura, na Svjetskom prvenstvu 10 tisuća… Zna još biti drugačijih natjecanja gdje su veće nagrade, ali tamo možeš doći samo s pozivnicom. Koliko jedan bicikl izdrži? Našim tempom može izdržati šest do osam mjeseci, ali ja mijenjam svaka četiri jer mi se zna dogoditi da pukne volan i dogodi se ozljeda. To je onda meni za sigurnost i psihu.

Kako vam je bilo u olimpijskom selu u Parizu? Mnogi su se žalili na hranu?

– Iskreno, meni je bilo super. Žao mi je bilo što nismo bili sa svima, što se nismo svi upoznali. Neke sportaše nisam vidio osim na TV-u, pa mi je bilo super kako smo svi bili u istoj zgradi i družili se. Hrana? Istina što govore, nije nešto. Ali gdje sam sve bio i što sam jeo, nije toliko loše. Malo začiniš i pronađeš nešto što je dobro. Nije smak svijeta, iako je moglo biti bolje. Iskoristiš ono što imaš. U olimpijskom selu je inače bilo super, bilo je raznih aktivacija, puno sportaša. Neke sam toliko gledao na TV-u da sam imao osjećaj da sam ih već ranije upoznao. Svi su jako jednostavni, rukometaši, vaterpolisti, Tin Srbić… Svi su jako pristupačni, baš smo se dosta zezali.

Ubrzo vam slijede nova natjecanja. Koji su vam novi ciljevi nakon premijernog nastupa na OI?

– U rujnu je Europsko prvenstvo i na to sam fokusiran, kao i na kraj godine kada je svjetska smotra. Tu je i državno prvenstvo u Varaždinu. Idemo godinu po godinu pa ćemo vidjeti do Los Angelesa i novih Olimpijskih igara. Za sve ima još vremena.