Kao u svakoj, tako i u šali da je Hrvatska zemlja koja ima »ne samo visoke, nego i velike vaterpoliste«, ima istine napretek. Sjajna prezentacija svjetskih prvaka protiv europskih prvaka iz Španjolske, vrijedna ulaska u polufinale Igara, nova je karika u lancu hrvatskih vaterpolskih uspjeha koji se proteže začuđujuće dugo, desetljećima.

Ispada da je to reprezentacija kao rijeka ponornica koja izranja u suši rezultata naših loptačkih sportova i taži žeđ za slavljenjem pobjeda navijačima netom što su nogometaši razočarali na EURO-u, a onda rukometaši još više na Igrama. Vaterpolo u Hrvatskoj ciklički živi u sjeni, toliki u vodi i oni uz njih šute i rade, svi skupa se raduju kada reprezentacija izađe na svjetlo i zablista na najvećim natjecanjima kao sada ulaskom u polufinale Igara.

Slučajnosti su dio sportske svakodnevice, tako i života općenito, ali na duži rok je oslanjanje na sretne okolnosti tanka grana koja puca prije ili kasnije. U hrvatskom vaterpolu je pak sve drugo nego »čekanje što voda donese«, tradicija je stvaranja svih preduvjeta prije izlaska iz luke na uvijek zahtjevne plovidbe da bi se onda peškao najcjenjeniji ulov bez obzira na razne »oluje i nevere«. Konstanta je već sinonim za dosege hrvatskih kapica, ali isto tako metodički, studiozan rad te mudri potezi onih koji vode ovaj sport u kojem su u nas prenagljene odluke i »lomljenja preko koljena« skroz strani pojam.

»Vaterpolo vaterpolistima« u Hrvatskoj srećom nije isprazna parola, nego višegodišnja stvarnost, poteze vuku proslavljena imena s velikim igračkim ili trenerskim pedigreom i nagomilanim iskustvom. Spomenimo tek »vijeće mudraca«, Stručni savjet, a pritom je i nemoguće ne istaknuti alfu i omegu ovog sporta u nas Pericu Bukića, nekadašnjeg asa u vodi, Šibenčanina koji je kao izvršni dopredsjednik HVS-a dobri duh hrvatskog vaterpola.

Neiscrpne energije, urođenog dara za komunikaciju, čovjek koji je i na jednoj od najvažnijih dužnosti europskog vaterpola kao predsjednik Tehničkog vaterpolskog odbora European Aquaticsa, bivšeg LEN-a, diplomatski ujedinjuje sve snage u nas za boljitak ovog sporta. Ni slučajno se ne odriče nikoga, tako ni kapetana olimpijskih pobjednika Zorana Roje, bivšeg izbornika i dugogodišnjeg trenera Primorjaša koji se po odlasku u mirovinu zahvalio na članstvu, ali na Bukićevo inzistiranje i molbu ostao je u društvu sa sugrađaninom Predragom Slobodom, najuspješnijim i svakako najpopularnijim čelnikom u povijesti Primorja EB-a. Tu je i »trener svih trenera« Ratko Rudić, trofejno ime s kojim se osvajač tolikih medalja Ivica Tucak rado konzultira.

Vrh je to piramide ovog hrvatskog vaterpolskog modela svjetske vrijednosti. U temeljima su klubovi marljivo radeći s mladima i nalazeći nasljednike trenutnih zvijezda. Baza je uska, od sjevera do juga Jadrana, iz nje ipak izlaze asovi, pod Učkom, Šubićevcem, naravno pod Srđem, pa na kontinentu pod Sljemenom, vrlo marljivo i očito kvalitetno rade ti malobrojni klubovi. Nagrađeni su dečkima koji zaveslaj po zaveslaj, postaju igrači koji se bore za medalje, kao što je sada na Igrama. Za budućnost hrvatskog vaterpola ne treba strahovati dok ga vode mudri i vrijedni ljudi, koji znaju za rutu k uspjesima i njome misle samo nastaviti.