ZADAR – Cijeli sportski šušur polagano se okrenuo iz Njemačke prema Parizu. Do početka najveće sportske manifestacije na svijetu, Olimpijskih igara, ostalo je još samo šest dana. Hrvatska put Grada svjetla odlazi sa 73 sportaša, što je treći najmanji hrvatski kontingent otkad je Lijepe Naše. Pričajući o hrvatskim predstavnicima na olimpijskim igrama kroz povijest, nemoguće je ne spomenuti ime Zorana Primorca. Apsolutna legenda hrvatskog stolnog tenisa, ali i sporta općenito, nastupio je na čak sedam Igara. Rođeni Zadranin rado se prisjeća svoje tri desetljetne profesionalne avanture u kojoj je osvojio gotovo sve što se osvojiti moglo. Od Seoula pa sve do Londona trajalo je njegovo olimpijsko putovanje, a u to se vrijeme promijenilo štošta.

Photo: Zeljko Hladika/PIXSELL

– Natjecateljski gledano, ostalo je manje-više isto kao i nekad. Naravno, postalo je sve modernije, kako se ono kaže, »brže, više, jače«. Puno više toga se promijenilo oko samog natjecanja. Danas svi imaju interakciju sa svima. Sportaši preko društvenih mreža praktički uživo mogu prenijeti svoju emociju i osjećaje milijunima ljudi. Mediji su brži, komunikacija je pojednostavljena. Kad se sjetim nas u Seoulu 1988. godine… Čulo se za tamo neke mobitele, ali nitko nije mislio još da će to uistinu toliko zaživjeti. Sjećam se novinara tada, sve je išlo sporo. Izjave su u medijima izlazile nakon dan ili dva. Bile su televizije, koje i danas imaju primat, ali ne može se to uspoređivati – kaže Zoran Primorac.

Opuštenost

Sada već daleke 1988., mladi 18-godišnji Primorac započeo je svoju olimpijsku karijeru i odmah stigao do srebrne medalje.

– Na tim Igrama stolni tenis je imao premijeru kao sport. Dugo smo se nadali biti dio olimpijske obitelji i u Seoulu se to ostvarilo. Do tada su svjetska i europska prvenstva bila najveća naša natjecanja. Iskreno, olimpijski turnir me nije impresionirao, ali selo da. Srećom, uspio sam si posložiti u glavi da je to natjecanje kao i svaki drugi »običan« turnir. Za mene je tada svjetsko prvenstvo još uvijek bilo vrhunac. Vjerujem da je shvaćanje tog olimpijskog turnira na taj način bio glavni razlog za veliki rezultat. Ljudi se previše opterećuju činjenicom da nastupaju na olimpijskim igrama i onda trokiraju. Shvatio sam kroz iskustvo da čim manje opteretite sebe, tim igrate bolje i kvalitetnije. Svatko je najbolji kada je u potpunosti opušten. Radi se o ciklusu od četiri godine, za što se svi spremaju. Na Igre svi dolaze maksimalno pripremljeni, tako da jedino što daje razliku je tempiranje idealne forme i opuštenost. Uvijek kada govorim o tome, volim istaknuti Janicu Kostelić. Ona je imala savršeno posloženu glavu i njoj je bilo jednako spustiti se niz Sljeme ili niz stazu u Salt Lake Cityju. Zato i jeste ostvarile tolike uspjehe – kaže Primorac, dodajući koje su mu Igre ipak najviše prirasle srcu.

– Barcelona 1992. godine. S njima se ništa ne može usporediti. To su bile prve Igre na kojima smo nastupili kao Hrvatska. Bilo je golemo zajedništvo i ogroman nacionalni naboj zbog svega što se događalo. Čekate na uvodnom defileu, čujete »Hrvatska«, to je baš bilo nešto posebno. I u olimpijskom selu bilo je nevjerojatno zajedništvo i atmosfera. Slavili smo i plakali svi zajedno.

Od starogrčkih dana u Ateni pa sve do današnjih modernih dana, na spomen Olimpijskih igara svakom sportašu i sportašici srce zatitra na poseban način.

– Vidim po stolnotenisačima da je suština ostala od prvih u Seoulu pa do danas. Olimpijski san još uvijek traje i smatram da je to najbolje što sportaš ili sportašica mogu doživjeti u svojim profesionalnim karijerama. Koliko Olimpijske igre uistinu znače u svijetu sporta, vidi se i po drugim, većim sportovima od stolnog tenisa. Kada vidite da SAD sprema »Dream team« u košarci, da primjerice najbolji tenisači svijeta dolaze, vidite da je svakome stalo do tog natjecanja. Kada ste olimpijac, dobivate status u društvu, s većim poštovanjem se, u gotovo svakoj situaciji, gleda na vas. Još ako osvojite medalju… Takve stvari prelaze vaš sport i sport općenito. Olimpijske igre promiču one istinske vrijednost. U pravilu nema muljanja. Zna se dogoditi tu i tamo kakav doping, ali provjere su u današnje vrijeme sve češće i rigoroznije – objašnjava Primorac reflektirajući se na atmosferu u olimpijskim selima.

Pariška priča

– Prekrasno je biti dio toga. Kad stanete i malo razmislite da vi živite i jedete s deset tisuća profesionalnih sportaša, to je nevjerojatna stvar. Što se nas Hrvata tiče, nekako su se tenisači uvijek isticali. Oni su stvarno uvijek bili dobre volje, dolazili su sa svojeg Toura na Igre, stalno imali dogodovštine za pričati. Rukometaši su bili zabavljači, dok su vaterpolisti odlični dečki, ali su stalno bili nekako suzdržani. Držali su se po strani, fokusirani na natjecanje. Ne znam što bih izdvojio još, više smo se mi individualni sportaši družili s individualcima.

Primorac, 55-godišnji Zadranin, predsjednik je Hrvatskog stolnoteniskog saveza. Na turnir u Pariz Hrvatska ide s tri predstavnika te jednom predstavnicom.

– Jako sam zadovoljan postignutim. Skoro smo ispunili maksimalnu kvotu, još da je više cura uspjelo izboriti pojedinačni ždrijeb, bio bih još sretniji. Mlade su, siguran sam da će biti još prilika. Imamo Andreja Gaćinu i Tomislava Pucara u pojedinačnom ždrijebu, imamo dečke u ekipnom natjecanju te Ivanu Malobabić, za koju sam posebno sretan, u pojedinačnoj konkurenciji. Ivana je već dugi niz godina u stolnom tenisu i sada je konačno uspjela ostvariti svoj san i otići na Igre. Njoj nitko ništa nije darovao, sama se mučila i trudila te sada joj želim svu sreću, neka ode uživati u ostvarenju svojeg sna. Što se igrača tiče, odradili su jedan odličan ciklus priprema u Vrsaru. Gostovalo nam je nekoliko europskih reprezentacija, sad kasnije smo i bili pozvani u Švedsku kod tamošnje reprezentacije, koja je jedna od najboljih u svijetu. Dečki su spremni, no sve ovisi o ždrijebu. Nerealno je očekivati borbu za medalje, ali gleda se meč po meč, svaki sljedeći koji se igra je najvažniji. Andrej ima kvalitetu, ako mu se otvori dan, može »zapapriti« svakome. Pucar je također sve bolji i bolji. Sazrio je – zaključuje Primorac.