RIJEKA Na otvaranju nove sezone Prve košarkaške lige na Kozali jedan je gostujući igrač tijekom predstavljanja momčadi dobio ponešto jači i duži pljesak riječke publike. U pitanju je ipak bio Kruno Simon, koji je sa svojim Samoborcima gostovao kod Kvarnera 2010, pa se tako i sam vratio u mladost…

– Taman sam dečkima govorio da su prošle mislim 23 godine otkad sam bio u ovoj dvorani, kada smo još s juniorima gostovali. Ma 20 godina je sigurno… Lijepo se vratiti, zaboravio sam već kako izgleda dvorana – rekao je 38-godišnji Kruno Simon, koji je odigrao dobru partiju, ali su domaći ipak slavili.

U doslovno godinu i pol dana nekadašnji hrvatski reprezentativac utakmice Eurolige zamijenio je onima drugoga ranga hrvatske košarke. S Anadolu Efesom je osvojio drugu uzastopnu titulu europskog prvaka u svibnju 2022. godine, potom se na ljeto pridružio reprezentaciji i u rujnu igrao na EuroBasketu, da bi sezonu odradio u Cedeviti Junior. Sada je na zalasku karijere odlučio pomoći ocu Đuri, treneru Samobora.

– Uživam još u košarci, još uvijek mi je lijepo trenirati i igrati utakmice. Stavio sam malo obiteljski život u prvi plan. Htio sam se vratiti u Zagreb s obzirom na to da imam troje djece i najstarija kći je prošle godine krenula u školu. Pa eto, spajam ugodno s korisnim i malo s tatom i ekipom koja se okupila u Samoboru sada igram baš iz gušta. Kada igraš vani, to je baš život i nemaš ni slobodnog vremena, nakupe se i ozljede… To je vid života koji je dobro plaćen, ali nije toliko ugodan.

Kruno je rođeni Zagrepčanin koji, doduše, nikada nije zaigrao za Cibonu. Deset seniorskih godina proveo je u onom starom, danas ugašenom Zagrebu, iako je nedavno bilo razgovora s čelnicima Cibone.

– Bile su neke želje za Cibonom, ali mora se priznati da je velika razlika između ABA lige i druge hrvatske lige. U ABA ligi je puno više treninga, putovanja i odricanja te sam od starta odbacio tu mogućnost da nastupam u ABA ligi. Tata je preuzeo ulogu trenera u Samoboru pa je samim time krenula priča bih li ja igrao. Brzo sam pristao, iako sigurno neću trenirati kao kada sam igrao vani. Nekoliko puta tjedno i utakmica mi je optimalno u ovom trenutku. Kako je s tatom? Dugo vremena je bio trener u ženskoj košarci, tako da je i za njega ovo nekako novo. Ali super nam je, prvi put smo u toj ulozi. Nije naporno, on je dobar i prema drugim dečkima, nema pokvarenu crtu u sebi da bi se mogao svađati pa nam je ugodno. A ni ranije se u mojoj karijeri nije petljao, iako je bio dobar igrač.

Odlučivši se na povratak u hrvatsku košarku još prošloga ljeta, i to iz tada najboljeg kluba u Europi, i sam će priznati da mu nije bilo svejedno vidjeti pravo stanje lige i klubova.

– Otišao sam iz jedne drukčije lige gdje je bilo dosta novaca i gdje su bile ekipe s jakim budžetima, dosta visoki rang natjecanja… Sigurno je bio mali šok vratiti se i da je to dosta ispod te razine, ali ja sam uključen bio i ranije. Pratio sam utakmice iz inozemstva pa nije bilo preveliko iznenađenje. Imao sam i sreću što sam došao u jednu posloženu sredinu i klub koji jako dobro funkcionira, ima lijepe uvjete za rad. Ali kad vidiš da su sva tri hrvatska kluba koja igraju u ABA ligi u teškoj borbi za ostanak, da u Europi nemamo klub otkad sam ja igrao u Zagrebu, sigurno da to nije lako…

Mene žalosti kada vidim ovo što se događa s Cibonom, ali teško mi je govoriti sa strane jer sam dugo bio vani i ne znam što se točno sve događalo u klubu. Nije lako procijeniti čije su to greške i kako se to dogodilo. Ima interesantnih igrača kod nas i talentirane djece, ali s premalo znanja ulaze u seniorsku ekipu. Teško je onda hrvatskim klubovima bez baze tih domaćih igrača, a s preslabim budžetima da bi onda napravili ekipe od igrača koji dolaze sa strane i koji bi konkurirali jednoj Zvezdi ili Partizanu. Naši klubovi će vrlo teško parirati čak Budućnosti, Olimpiji… To je zato jer klubovi nemaju po sedam, osam svojih igrača koje je, na primjer, imao Zagreb, pa da još dodaš nekoliko stranaca. Treba se promijeniti ta škola, krenuti od najmlađih, igrači trebaju puno više stvari naučiti dok dođu u prve ekipe.

Lijepa karijera

Simon je napravio sjajnu inozemnu karijeru iako je iz Hrvatske otišao s tek 27 godina. Ipak, velika je razlika između tadašnjeg i današnjeg razdoblja.

– Za mladog igrača koji je ekstra talentiran nema smisla igrati u hrvatskoj ligi jer je automatski taj rang preskočio. U moje vrijeme to nije bio slučaj jer si morao biti pravi igrač da bi došao do Splita, Cedevite, Zadra, Cibone… Tek onda kada tu potvrdiš svoju kvalitetu, možeš razmišljati o rangu iznad. Samim time što smo participirali u tadašnjoj ABA ligi, napredovali smo uz onakve igrače. A danas, pitanje je hoće li neki ekstra talentirani igrač napredovati kada ga staviš u Škrljevo, Zabok ili Dubravu. Neće, jer je liga takva kakva je, igra protiv slabijih od sebe i onda to nema nikakvog smisla. Razumijem da oni odlaze tako mladi, mislim da nije ispravno, ali da sam u njihovoj situaciji isto bih postupio.

Iako su neki domaći mediji već naglašavali kako mu je ova sezona u Samoboru ujedno i posljednja, Kruno je odmah zaustavio te priče. Dobar primjer vidio je i u kapetanu Kvarnera.

– Ne bih rekao da mi je ovo zadnja, ne želim govoriti unaprijed jer sam uvijek govorio: još ću jednu ili dvije, pa sam igrao dalje. Napunio sam 38, nemam 50, vidjet ću kako ću se osjećati. Pa evo, Štemberger je šest godina stariji od mene i još jako dobro izgleda na terenu u ovom rangu.

Iako će još guštati na domaćem parketu, ona inozemna i reprezentativna karijera ipak je završena. Nakon što je 10 godina igrao za Zagreb, s kojim je osvojio naslov prvaka Hrvatske te odigrao jednu sezonu u Euroligi, otišao je prvo u španjolsku Unicaju, pa Lokomotiv Kuban, Olimpiju Milano, a potom na kraju u turski Anadolu Efes. Bilo je tu podosta trofeja, ali šećer na kraju su osvojene dvije Eurolige s turskim klubom te umirovljenje njegova dresa s brojem 44.

– Mislim da sam i bez te dvije titule prvaka Europe imao jako lijepu karijeru i imao sam sreće da sam igrao u četiri vrhunska europska kluba, koja možda imenom nisu bila toliko atraktivna. Ali tih zadnjih pet godina u Istanbulu, titule prvaka, umirovljenje dresa, sigurno je kruna karijere i dogodilo se baš na kraju kada sam i prelomio da ću se vratiti u Hrvatsku. Da idem napisati najidealniji scenarij, ne bih se mogao svega toga sjetiti.

Utakmica koja mi je ostala u najljepšem sjećanju? Prvi finale Eurolige protiv Barcelone u Kölnu, a jedino ostaje žal što zbog koronavirusa nije bilo publike. Bila je euforija u Istanbulu i očekivalo se da je vrijeme da mi osvojimo titulu i te tenzije na Final Fouru, pritisak koji nitko nije spominjao, a mi smo ga osjećali… Jednostavno smo znali da je negdje zapisano da je to naša sezona. A bilo je tu još utakmica, 2016. godine s reprezentacijom u Italiji, pa i taj četvrtfinale Olimpijskih igara koje smo izgubili u Riju od Srbije… Sigurno da je bilo blistavih i onih tragičnih trenutaka. Možda najteža utakmica mi je bila kada smo izgubili u osmini finala EP-a od Čeha u Lilleu, gdje sam osjetio najveću nemoć jer sam izvrnuo zglob, izgubili smo 30 razlike…

A kada je reprezentativna karijera u pitanju, Kruno je s Hrvatskom bio na pet europskih smotri, jednoj svjetskoj te jednim Olimpijskim igrama. Najbolji plasman naše vrste u tom razdoblju bilo je četvrto mjesto na EP-u 2013. godine u Sloveniji, kao i peto mjesto na Olimpijadi u Riju. Je li Hrvatska mogla i bolje?

– Da budem iskren, po kvaliteti nikada nismo bili u prvih pet, šest favorita EP-a. Što se tiče same kvalitete, ako se gleda stanje na papiru, nismo tu niti trebali osvojiti medalju. Da smo imali koju priliku da možda kao favorit iz sjene nešto osvojimo, to smo imali, ali bilo je svega… Splet okolnosti, na nekim natjecanjima i ozljede, neki važni igrači su igrali i izvan forme, uključujući i mene. Uvijek se nešto dogodilo da se ne poklopi da baš te godine iznenadimo. Ali realno, nikada nismo bili favoriti da osvojimo medalju i to mogu reći samo oni koji ne prate baš sport i misle da je Hrvatska najbolja u svakom sportu, a to baš nije tako. Kad vide hrvatski dres, misle da uvijek sve moraš osvojiti, i u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu… To baš nije tako.

Nove ideje

Susjedne Slovenija i Srbija nekoliko su razina iznad nas.

– S našom ligom i klubovima koji su u ovakvom stanju apsurdno je očekivati da ćemo biti na razini Slovenije ili Srbije. To bi bilo svjetsko čudo. Nije realno. Liga je ogledalo svega i bez jake lige, dobrih igrača koji izlaze iz te lige, drugog ranga igrača koji će biti na širem popisu, nećemo biti na toj razini. Ovo su sve pojedinačni slučajevi poput Šarića, Hezonje…

Njih nije izbacio sistem, oni su jednostavno ekstra talentirani i imali su trenera koji je to prepoznao. Svi su mladi otišli izvan Hrvatske i gradili karijere ondje. Nadam se da će se nešto promijeniti jer čujem da ima dobrih i inovativnih ideja, da bi se sada okupljali najtalentiraniji klinci koje imamo i da bi se dodatno s njima radilo. Ali dug je to put, sve to treba istrpiti. Ima i mladih i dobrih trenera, koji moderno razmišljaju, imamo se čemu nadati, ali ne sutra ili za dvije godine.

Sesarovi igrači dobro su krenuli ovoga ljeta i napokon Hrvatsku maknuli iz zone pretkvalifikacija.

– Dosta sam zadovoljan, odličan je turnir iza njih, ali treba biti realan i reći da je to rang ispod Hrvatske s kojim se ne bismo trebali uspoređivati. Imamo kvalitetnu ekipu i ako se Bogdanović vrati, bilo bi to itekako ozbiljno. Bio bi ogroman »boom« kada bismo uspjeli proći kroz taj kvalifikacijski turnir za OI, iako neće biti lako, ima puno ozbiljnih ekipa. Ali dečki idu u pravom smjeru i Sesar to jako dobro vodi. Imali su pravu kemiju, ali tek je to prva stepenica.

Nekadašnji reprezentativac već je ranije govorio kako bi se volio u budućnosti okušati na poziciji trenera, a sezona u Cedeviti Junior mu je dobro poslužila jer je ondje bio i mentor mladim suigračima, među kojima i riječkom razigravaču Kučiću. Bilo je priča i kako bi mogao postati pomoćnik svom nekadašnjem treneru iz Efesa.

– Ataman, koji je sada u Panathinaikosu, kroz razgovor je rekao da bi volio da idem s njim, ali naumio sam vratiti se u Zagreb i moj je život ipak ovdje. Ovaj sport je jedino što znam i u čemu sam dobar. Trenerski ili u nekoj drugoj funkciji, cilj mi je sigurno ostati u košarci, jer stvarno mislim da se ne mogu nigdje ostvariti kao ovdje. Moram sada na čisto doći sam sa sobom hoću li se vratiti u inozemstvo ili probati u Hrvatskoj. Kroz ovu godinu ću i to razbistriti. Nadam se da sam i mladima u Cedeviti Junior bio velika pomoć, trudio sam se olakšati im neke stvari, a ipak sam i ja učio od iskusnijih od sebe. Ako sam im pomogao i najmanje, ja sam zadovoljan. Ja sam njima jako zadovoljan, vratili su me u mladost…