RIJEKA Hrvatski reprezentativac Marino Milićević svoje prve boćarske korake napravio je u Gornjem Kraju, nakon čega je svoj ogroman talent nastavio razvijati u Vargonu pod trenerskom palicom Čede Vukelića. Milićević je prošao sve dobne skupine, kako klupske, tako i reprezentativne, a vrlo rano postalo je jasno da je hrvatsko boćanje dobilo još jedan dragulj.

Milićević je zaradio nadimak Kralj joga zbog svojih vrsnih igara u klasičnim disciplinama, a u kasnijoj se fazi sve više počeo prebacivati u tehničke discipline za koje je bio jednako talentiran. Danas igra i jedno i drugo, iako još uvijek više naginje tehničkim disciplinama, ali klasiku ne zapostavlja. Na netom završenom Svjetskom prvenstvu u Alassiju upravo je u klasičnoj disciplini, u paru s Perom Ćubelom osvojio brončano odličje, a boća ih je dijelila od ulaska u finale.

Klasika

– Još uvijek sam tužan zbog te izgubljene partije, ali već sam malo došao sebi. Da smo realizirali ono što smo tada zamislili, moglo je završiti drugačije. Kad pucaš, kažu da je trebalo valjati, ako valjaš, kažu da je trebalo pucati. Presudila je naša loša realizacija i njihova strašno dobra realizacija. Nitko se nije nadao da će pogoditi boću i to još »šeku«, očekivali smo promašaj. Do toga trenutka smo obojica igrali savršeno. Nikad ne bih rekao da ćemo moći u dvije minute loše odigrati dvije butade, jednu je Pero spasio pogotkom balina, drugu nije išlo. Valjda je tako moralo biti – prisjetio se bolne polufinalne partije Marino Milićević.

No, razloga za zadovoljstvo ipak ima, bronca je oko vrata, a još kad se zna da je to prvi put da su igrali par zajedno na svjetskoj smotri, onda i ta medalja ima dodatnu težinu.

– Posljednji put sam igrao klasiku na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Feltreu 2011. godine, još je Dinko Beaković bio izbornik. Nakon toga sam se prebacio u štafetno i brzinsko izbijanje. To će mi još uvijek biti prioritet, ali neću zapostavljati klasiku jer je igram i u klubu – dodaje Milićević.

Istina je da većina igrača koja se prebaci u tehničke discipline izgubi »ruku« za klasiku, odnosno za valjanje, no kod Milićevića to nije slučaj.

– Baš sam pričao s Talijanima u Alassiju koji kažu da sam iznenađenje jer sam jedini koji valjam u paru, a moje prve discipline su ipak štafeta i brzinsko. Nije jednostavno, ali meni ide – sa smijehom dodaje Kralj joga iz Gornjeg Kraja.

Pero Ćubela i Marino Milićević znaju se dugi niz godina, sada nose dres aktualnog prvaka Bistona, a ranije su igrali u Zrinjevcu.

Velik uspjeh

– Gotovo smo cijeli život zajedno, odlično se slažemo. Bio je baš gušt igrati s Perom na Svjetskom prvenstvu jer smo poput braće. Nadali smo se i ranije da će nas izbornik zvati baš da igramo par, ove godine smo čak najmanje mislili da će se to dogoditi i pozvao nas je. Inače smo u klubovima igrali stalno u paru i pobjeđivali – dodao je Milićević.

Ukupan dojam sa svjetske smotre je dobar, iako ostaje žal za trima izgubljenim finalima.

– Ostvarili smo velik uspjeh, ali u ta tri finala sve je nekako bilo protiv nas. No, druga smo nacija iza Italije, što je ogroman uspjeh jer smo ispred Francuske i Slovenije koje su boćarske velesile. Jedna boća je sve okrenula, da smo imali još malo sreće, da se to poklopilo, ostvarili bismo još veći uspjeh, ali boća je okrugla. Nije dovoljna sjajna igra, mora te na kraju i malo sreća pomaziti – smatra Milićević.

Vremena za odmor nema, Milićevića i njegove suigrače iz Bistona u subotu očekuje dvoboj sa Sokolom u prvom kolu Super lige.

– Vjerujem da možemo obraniti naslov prvaka ako zadržimo visoku razinu igre kroz cijelo prvenstvo, što nije baš lako jer prvenstvo dugo traje. Istra Poreč nam je glavni konkurent jer su se dosta pojačali. Bilo bi dobro da se možemo malo odmoriti nakon Svjetskoga prvenstva, ali nemamo kad jer igramo završnicu Kupa europskih prvaka – zaključuje Marino Milićević.