Priča o jednom vrlo živom i jednom vrlo mrtvom čovjeku, koji po prirodi stvari ne može ništa reći o onome o čemu film govori - nekako mi ne pije vodu. Priča o nekom veličanstvenom prijateljstvu kojeg se ne sjećam, a trebao bih se sjećati jer sam uglavnom bio na licu mjesta, ne pije vodu
Raspisali se naši mediji o dokumentarnom filmu ‘Jednom braća’, filmu američkog autora Michaela Tolajiana, koji govori o razrušenom prijateljstvu Vlade Divca i Dražena Petrovića.
Ako sam promašio poantu filma, nemojte zamjeriti, jer mi nije na kraj pameti da ga pogledam. Zašto? Pa, kvragu, bio sam tamo, igrao sam s obojicom u reprezentaciji bivše Jugoslavije, protiv jednog i protiv drugog u klubovima, s Draženom sam četiri godine dijelio svlačionicu, ne treba bi nikakav korektiv vlastitog sjećanja, pogotovo ne američki korektiv.
Sve mi to smrdi na amerikaniziranu varijantu stare narodne ‘tko nas, bre, zavadi?’, u ovom slučaju može se primijeniti nova narodna ‘tko nas, bro, zavadi?’. Ili na nečije pranje savjesti, što nikad neću saznati, i mogu samo pretpostaviti. Ili na nečiju želju da uđe u kakvu svjetsku sportsko-političku-dobrotvornu organizaciju na valu naglo pronađenog samaritanstva, mirotvorstva ili benevolentnosti. Ili na tezu ‘NBA spaja, divljaci razdvajaju’, koja bi bila i tipična američka teza u 21. stoljeću, kad su se Amerikanci proglasili ‘svjetskim arbitrima’ u svemu, pa i sportu, makar to nitko nije tražio od njih.
Naravno, uz dužno poštovanje Tolajianu, koja iza sebe ima impresivan niz zanimljivih dokumentarnih uradaka (priča o Michealu Rayu Richardsonu, briljantnom NBA igraču kojeg je ‘uzela’ droga, a igrao je i za Split pod stare dane), i zaleđe u pohađanju sjajnih škola (USC, Cornell)…
Niti sam najpametniji na svijetu, niti najmoralniji, niti imam fotografsko sjećanje, niti agitiram protiv filma, koji sigurno ima nekih kvaliteta i vrijedan je gledanja za one koji o tom vremenu ništa ne znaju, ili znaju malo, ili misle da ih treba podsjetiti na nešto, ali, kvragu, priča o jednom vrlo živom i jednom vrlo mrtvom čovjeku, koji po prirodi stvari ne može ništa reći o onome o čemu film govori – nekako mi ne pije vodu. Priča o nekom veličanstvenom prijateljstvu kojeg se ne sjećam, a trebao bih se sjećati jer sam uglavnom bio na licu mjesta, ne pije vodu.
Na taj period i te događaje osobno ću uvijek gledati iz puno šire perspektive, Divac i Dražen ne mogu se odvojiti od miljea i vremena. Film sigurno ne spominje to da sam osobno prevodio razgovor Vlade Divca i Donniea Nelsona u Njemačkoj 1988., kad Divac nije znao ni beknuti engleski, Amerikanci su tek otkrivali mogućnosti europskih igrača (Gregg Popovich je rekao da se osjećao kao ‘dječak u dućanu sa slatkišima’ kad je vidio tu reprezentaciju SFRJ), a Nelson je iskoristio jedan turnir uoči Olimpijskih igara u Seoulu kako bi Divca upozorio na ono što ga čeka u NBA, kako bi mu kazao da samo tamo može nastaviti karijeru.
Film sigurno ne spominje ni odlazak Jureta Zdovca usred EP-a 1991. u Rimu, kad je počeo sedmodnevni rat u Sloveniji. Niti kako su suigrači prijetili Velimiru Perasoviću da će ga omotati u jugoslavensku zastavu nakon osvajanje zlatne medalje u Rimu, a on je bježao po terenu od te zastave.
Niti da je jedan tadašnji igrač reprezentacije iz Hrvatske kazao kako ‘ima samo dvije ljubavi, …. i Jugoslaviju’. Na točkice ide ime njegove tadašnje supruge, s kojom se u međuvremenu rastao, pa više nema ni nje ni Jugoslavije. Niti kako sam istog onog Zdovca pokušavao u Argentini 1990. na brzinu naučiti riječi tadašnje himne ‘Hej Slaveni’, jer su mu mediji jako zamjerili što na prethodnom natjecanju, EP-u u Zagrebu nije pjevao, čak nije niti otvarao usta u lažiranju vlastitog neznanja nečega što se u Jugoslaviji naizust moralo znati u prvom osnovne.
To je, eto, razlika između živih i mrtvih, mrtvima palimo svijeće zbog toga što su stvarali povijest, a živi su u prilici tu povijest stvorenu od mrtvih isfarbicirati kako žele
Eto zgodne anegdote umjesto ispoliranog i ispolitiziranog američkog dokumentarca o nečemu što ni mi baš najbolje ne razumijemo. Pa kako bi onda oni mogli razumjeti? Ali se sigurno zato spominje slučaj Divčevog gaženja hrvatske zastave u Argentini, uz neko glupavo objašnjenje, jer se pametno ni ne može ponuditi.
Sigurno se ne spominje ni Stojko Vranković, koji je, iza toga stojim, bio Draženov najbolji prijatelj na prijelazu iz osamdesete u devedesete. Sigurno ne ne spominju ni svijeće koje se pale ispred Draženovog groba, tako da se ne može ni prolaziti onim puteljkom između njega i Mike Tripala oko Svih Svetih. I sigurno se ne spominje da Vlade Divac nije bio na sprovodu Draženu Petroviću, iako je tamo bila velika delegacija Netsa, a i velika skupina srpskih košarkaša.
To je, eto, razlika između živih i mrtvih, mrtvima palimo svijeće zbog toga što su stvarali povijest, a živi su u prilici tu povijest stvorenu od mrtvih isfarbicirati kako žele.
Ništa protiv Divca, izvanredan igrač koji bi ostao zapamćen kao jedan od najboljih centara u povijesti NBA lige da su mu radne navike pratile neograničeni talenat, uopće nije bitno je li Srbin, Hrvat, Eskim ili Amerikanac.
Ali stvarno ne vidim niti jedan valjani razlog da pogledam film kako bi mi netko to ispričao na kompliciraniji način, sat i pol dugačak, i još usput nudeći neke svoje istine, drugačije od mojih.
