Siniša Štemberger nije se dao proteklih godina, iako je sigurno na tjednoj razini čuo pitanje: »Kada će ta mirovina?«.

I došla je otprilike dva mjeseca nakon što je proslavio 45. rođendan, a ubrzo nakon što je sa svojim Kvarnerom proslavio povratak u elitno društvo hrvatske košarke.

U dogovoru s klubom, kapetan riječke momčadi i član najbolje petorke u povijesti »starog Kvarnera« završit će karijeru i preseliti na klupu gdje će biti pomoćnik Anti Nazoru, s naglaskom na kondicijski rad. Već godinama, sada bivši košarkaš, radi i u riječkom fitness centru gdje pomaže ljudima upravo u tom segmentu.

A iza njega je 26 godina profesionalne košarke, titula hrvatskoga prvaka sa Zadrom, ujedno prva u povijesti kluba, dva hrvatska Kupa također sa Zadrom, četiri osvojena prvenstva Bosne i Hercegovine, te tri tamošnja Kupa u dresu Širokog i Igokee, a Štemberger je upisan u povijest ABA lige kao jedan od najboljih tricaša.

Točnije, do prije godinu i pol još je uvijek bio na samom vrhu ljestvice, da bi ga Suad Šehović svrgnuo s trona. Riječki je košarkaš u svojih deset ABA-ligaških sezona ubacio 403 trice…

U razgovoru kroz šalu kaže da se čak nadao da bi mogao vratiti tu titulu, ali do oproštaja je ipak moralo doći.

Siniša Štemberger / Foto: Vedran Karuza

Jeste li se pomirili s time da je vrijeme za kraj igračke karijere?

– Jednostavno, klub ima tendenciju ići naprijed. Ako sam prošle sezone ja koji nisam trenirao svaki dan navečer, u tom stanju donosio neku energiju s klupe, a igrači koju su sjedili na klupi to nisu mogli, nešto tu ne štima. Tendencija je da ove godine to bude malo bolje, da sve bude na još većoj razini i onda nemam što tu pratiti s tri treninga tjedno, dvije teretane i malo šuta. To je nemoguće. Idealan trenutak za oproštaj? Da, prije nekoliko godina, kada smo igrali u trećem rangu, trenirali smo na Nafti i tuširali se u hladnoj vodi, u šali sam govorio klincima: »Dečki, držite se mene, iz ovih špina će teći med i mlijeko«, ha, ha. Zezao sam se, ali duboko u meni bilo je vjere. I evo, klub je oživio, stvarno sve dobro izgleda. Med i mlijeko? Polako kapaju sada, ha, ha.

Košarkom ste se počeli baviti tek s 15 godina u Kastvu. Iz današnje perspektive, je li to prekasno ili pak danas djeca prerano kreću u svijet loptačkih sportova?

– Po meni, trebalo bi kasnije ići u te specijalizacije. Danas s osam godina krenu trenirati nogomet, u medijima je sve dostupno, pa eto, Novi list ima prilog Viktoriju pa je neki nogometaš već od osme do 15. godine 15 puta izašao u novini. On je osvojio pet gradskih prvenstava, on već s 15 godina ima »nešto«, a tek tada treba »stisnuti«. Da ne kažem, kada tek uđeš u seniore. Po meni, igrači se često gube pri ulasku u seniore jer misle »dobro je«, a ustvari tek onda moraš krenuti što jače možeš. Ja bih malo pričekao, kao u mojem slučaju.

Kakvi su bili vaši počeci u Kastvu s trenerom Zehridom Kadrićem?

– Počeo sam, kao i svi, igrati nogomet, bio sam registriran jednu godinu u Halubjanu. Zeko je često dolazio i pitao me hoću li trenirati košarku, znao je poslati i Marina Miletića da dođe po mene i nekako sam se ostavio nogometa. Bio sam velik i krakat, nisam se baš snalazio. Počeo sam u Kastvu i sjećam se da ispočetka nisam bio prelud za košarkom. Došli bi zimski praznici i ja se ne bih pojavio 20 dana, ha, ha, a oni su trenirali dva puta dnevno.

Sa Zekom se svašta radilo, poligon, penjanje na konopac, i onda kada bismo dobili loptu, nama bi to bilo olimpijsko zlato. Zeko nam je prenio sportski duh i uvijek je bio tu za nas. Tu je dosta zaslužan i Marin Miletić, on je ljubav prema košarci dosta prenio na mene jer je bio lud za tim sportom, za Draženom…

Došli bismo sat vremena prije treninga pa igrali jedan na jedan. Nekako smo bili slični, natjecali smo se među sobom. Nisam u to vrijeme htio naglas ni govoriti da bih mogao biti košarkaš, ali dao sam sve od sebe.

Gladni svega

Kada ste shvatili da biste mogli profesionalno igrati košarku?

– Pa tek tamo negdje kada sam ušao u prvu ekipu Kvarnera s 19 godina. Kod trenera Rudolfa Juga sam ušao u prvu ekipu i tijekom moje prve utakmice, kada smo igrali u Slavonskom Brodu u staroj dvorani, gdje je bilo možda 700 ljudi, ja sam shvatio da to želim. Jugo me uzeo praktički ni iz čega. Dao mi je prvu priliku. Moje prve dvije sezone u Kvarneru, od 1998. do 2000. godine, prognozirali su da ćemo ispasti iz lige, a na kraju smo u toj drugoj sezoni bili peti. Imali smo jako loše suđenje, katastrofalan status i još je Rudi pričao naglas sve što misli, ha, ha. Dvije pobjede su nam nedostajale da uđemo u play-off.

U trećoj sezoni s Kvarnerom, odnosno tadašnjim Sava osiguranjem (2000./2001.), došli ste i do tada najboljeg plasmana, trećeg mjesta u državi.

– Došao je Dražen Brajković, napravili smo »boom«, okrenulo se sve na našu stranu. Igrali smo pred punom Dvoranom mladosti, bilo bi pet tisuća ljudi u dvorani… Kus je taman otišao u Cibonu, što je bilo kao da danas iz ovog našeg ranga nekog igrača zove Partizan. Brajković je dobio i dva stranca, a on je kao trener odradio dobar posao u smislu atmosfere, super smo igrali. Ja sam imao 20 godina, igrao sam u svojem gradu i Armada mi je dolazila na utakmice. Ma, tada nikada ne bih otišao iz Rijeke. Na kraju, naravno, da to tako u Rijeci ne može biti, barem tada nije moglo.

Kakva sjećanja imate na prvu sezonu u regionalnoj, današnjoj ABA ligi?

– Brajković je otišao pri kraju te sezone u ABA ligi pa je došao Aco Bošković. Ta je sezona u regionalnoj ligi bila za sve nas »wow«. Pet klubova iz te lige igralo je Euroligu. Tu je bio i Široki koji je imao novac, Tuzla je imala dva stranca, stvarno je bila moćna liga… Imali smo ambicije, ali promašili smo s nekim strancima. Baždarić je bio najbolji strijelac lige, igrao je odlično, i meni se otvorila prilika na playmakeru. Tada sam prvi put cijelu sezonu odradio na toj poziciji. Bilo je svega, protiv Krke se sjećam da sam imao osam izgubljenih lopti, a neke utakmice sam odigrao izvan svakih očekivanja. Tada sam prvi put osjetio kako je kada nosiš igru, ogromno iskustvo…

Petorka Baždarić, Kus, Mance, Štemberger, Štimac često se ističe kao najbolja petorka Kvarnera ikad. Kako vam je bilo kao mladim igračima u tadašnjem Kvarneru?

– To su bila vremena u kojem je Hrvatska bila treća na svijetu. Imali smo Kukoča, Rađu, i kada bismo kao klinci išli na turnire, svi bi nas gledali drugačije. To se sve dosta promijenilo. Bilo je dugova, ali nas to nije bilo briga. Samo smo htjeli igrati, hoćemo li dobiti 500 kuna više ili manje, bilo je svima nama sporedno. Znali smo da u Rijeci ne možemo tražiti novce, nego da se tu moramo dokazati. Rezultati su bili bolji? Bili smo gladni svega. Tada je košarka bila kao nogomet sada. Moram naglasiti da je Kvarner tada funkcionirao gore nego ovih zadnjih godina. Kvarner nije imao omladinski pogon. Morao sam potpisati šestogodišnji ugovor i nakon tri godine bili su mi dužni 12 plaća. U Zadru sam bio iznenađen kada sam vidio da se nešto pojavilo na računu, ha, ha.

Je li Rudolf Jugo zaslužan i za vaš prelazak u Zadar?

– Ne, mene je Pino Gjergja odveo u Zadar i taman nakon što sam ja potpisao, došao je Jugo na mjesto trenera. Iako, Pino je to vjerojatno već imao smišljeno u glavi. Prvo smo u Zadru osvojili Kup i sjećam se da sam dobro odigrao finale. Zadar kao Zadar, euforija je pitanje trenutka. Dvije pobjede i »najbolji smo na svitu«. Sjećam se prve utakmice finala domaćeg prvenstva u kojoj smo dobili Cibonu i odmah su se pojavile priče: »To je gotovo«. I onda otiđemo u Zagreb i izgubimo 25 razlike. Bila je velika euforija zbog tog prvog osvojenog prvenstva, bilo je fantastično. Aramis Naglić je na kraju zabio zadnjih šest poena za titulu. Ludilo, tri dana je po gradu bila ludnica.

Split

S Igokeom ste došli do vašeg osobno najvećeg uspjeha u ABA ligi, prvog mjesta u regularnom dijelu i polufinala?

– Trebali smo igrati Euroligu, ali su promijenili pravila. Igrali smo lijepu košarku. I dan danas imamo grupu na WhatsAppu u kojoj se redovito čujemo. Stvarno smo bili kompaktna ekipa, imali smo dva vrhunski pogođena stranca. Igrali smo iznad svih očekivanja.

Kako je nakon Igokee došlo do povratka u Kvarner?

– Više puta su me zvali da se vratim, trenirao sam svako ljeto s dečkima. Da, klub je u tom trenutku bio uspješan, Robert Škifić je uspio izvući novac, ali klub nije bio dobro vođen. Trošilo se više nego što je trebalo. Neki potezi su isto bili promašeni u smislu da su se micali domaći igrači. Dugovi su se tek sada raščistili.

Je li odbijanje ABA lige 2016. godine, nakon polufinala prvenstva i Kupa, bilo pogreška?

– Da, sada mislim da je to bila pogreška. Ali, naravno da nije to moglo ići dalje kada na kraju nije bilo sredstava ni za hrvatsku ligu, a kamoli regionalnu. Budžet je bio potrošen unaprijed, samo je to bilo zamaskirano. To je bila velika prilika. Šteta…

Iste godine dogodio se incident na treningu kada ste napali trenera Marijana Mancea. Osam godina ranije imali ste i obračun s Ciboninim igračem Marshallom dok ste igrali za Split. Je li vam žao što vas i danas ljudi uglavnom prepoznaju po tome?

– Pa dobro, to je tako. Ne možemo pobjeći od nekih stvari. Nisu to bile dvije iste situacije. Ono što je bilo s Marshallom, da igram hokej vjerojatno bih takvih situacija imao svaku drugu utakmicu. Ja sam uvijek igrao obrambeno agresivno, na rubu prekršaja. Prva stvar koja mi je proletjela kroz glavu kada je zamahnuo bila je suspenzija, kazna. Bilo je odmah gotovo, pali smo na pod i krenula je tučnjava.

Je li Split tada stao iza vas?

– Naravno, i na snimkama se vidi tko prvi poteže. Split mi je inače jedna od ljepših košarkaških sezona, iako smo tamo isto financijski »pukli«. Tamo sam možda igrao i najbolju košarku, trener je bio Slobodan Subotić, a pomoćnik Domagoj Kujundžić, koji je sad u Osijeku. Split je nakon 21 godine i dalje bez trofeja? Mislim da im Hajduk »pozoblje« sve živo, teško je tamo kada je košarka u pitanju. Ali lijepo je jer imaš publiku, a opet nemaš pritisak kao u Zadru.

Kada je incident s Manceom u pitanju, kako na to danas gledate? Jeste li u kontaktu s bivšim suigračem i trenerom?

– Nismo u kontaktu od tada. Ispričao sam se, bilo je to gadno razdoblje za mene, ne samo u sportskom smislu, nego i mentalno. Veći dio svoje karijere živio sam divlje i to je došlo na naplatu.

Druga vremena

Jeste li nakon tog incidenta odlučili promijeniti stil života?

– Trajalo je još to duže vrijeme. Imao sam borbe sam sa sobom. Bile su bitke, a prelomio sam kada sam došao na samo dno. Kada sam vidio da to utječe na mentalno zdravlje, da sam nakon jednog izlaska tri dana u depresiji. Ne možeš se toga lako riješiti. Najprije moraš priznati: »OK, imam problem s alkoholom, s time da nemam kontrolu s alkoholom…«.

To je bila baš ljuta bitka i kad sada pogledam unazad, kao da to nije isti čovjek kao što sam danas. Ne želim se više nikada dovesti u situaciju u kojoj sam tada bio, a došlo je do te razine da se probudim i ne znam gdje sam bio. Sigurno mi ta životna lekcija sada dosta pomaže i u fitnessu gdje radim s ljudima. Isti je princip.

Netko ima problem s debljinom, a mislim da je i u tom segmentu često problem s psihom. Nešto ti nedostaje, nešto je isto neposloženo. Tako je i s drogom i alkoholom…

Je li mi sport pomogao? Sigurno, posebice u smislu da se ne predaš, kada si u najgorem stanju i kada misliš da se nikada nećeš vratiti. Obitelj je puno trpjela, supruga je iznijela ogroman teret, kao i roditelji.

Sport ti, ako se ne znaš s time nositi, koliko daje, toliko i uzima. Moraš imati ispušni ventil kroz vjeru ili obitelj, a ja sam to nekako na drugi način radio. To su možda i navike, nosio sam to iz Brguda, gdje su uvijek zabave, maškare, alkohol…

Je li vam taj dio 2016. godine bio ujedno i najteži dio karijere?

– Sigurno je najteži dio karijere, ali i života općenito. U tom trenutku sam znao da nisam dobar, da sam naštetio obitelji, roditeljima, nekome drugome, a na kraju, samom sebi. Nitko nije od kamena pa da kaže da te boli briga.

Shvatio sam, ali trebalo je tu puno vremena. Kada pogledaš na početak, ta generacija s Kusom, Manceom, Baždarićem, svi smo bili bez kontrole s 19 godina. Nitko nas nije usmjerio. Tako smo živjeli.

Savjetujete li mlađima u klubu da žive drugačije?

– Naravno, govorim im sve to. Ali danas su drugačija vremena, mladi imaju mobitele i ako napraviš neku glupost, odmah te snime. Danas su igrači, srećom, mirniji. Drugačija su vremena. Mi smo bili divlji, nakon pobjede je autobus bio pun limenki alkoholnih pića.

Jeste li zadovoljni gdje ste danas mentalno?

– Jesam, teška vremena daju najbolje lekcije. Kako kažu, ono što te ne ubije, to te ojača. Poslije ti sve bude lako. Nakon što si bio na samom dnu, što te više može slomiti.

Sada vas čeka i nova uloga u košarci. Bit ćete pomoćnik Anti Nazoru s naglaskom na kondiciju, koja vam nije strana?

– Jedan od razloga zašto sam prihvatio raditi kondiciju je zbog toga što u fitness centru većinom radim s rekreativcima, a sa sportašima ipak treba malo više znanja i prvi put ću dobiti takvo iskustvo. Bit će dosta posla, uzbuđen sam, malo i zabrinut zbog vremena. Ali Nazor je iskusan trener i siguran sam da će biti to dobro – zaključuje Štemberger, čija najveća pobjeda, na kraju cijele karijere, na kraju ove priče, nije ona sportska…