SPLIT Toni Kukoč  sazvao je presicu nakon što je dočekao veliko priznanje primitkom u košarkaški Hall of Fame. Svečana ceremonija trebala bi se održati 11. rujna.

– Velika je ovo stvar za mene. Drago mi je što se ovo događa u Splitu u dvorani u kojoj je sve počelo, 150 metara od moje kuće. Drago mi je što se ovo dogodilo dok su moji roditelji još živi. Moj otac je zaslužan što sam zavolio sport, vodio me na Hajduka, Jugoplastiku, rukomet, stolni tenis koji sam i trenirao. Uvijek bih razmišljao ako me ove godine proglase imam vremena za odlučiti tko će me predstaviti, a kada bi vidio da nisam ušao onda ne bih više o tome mislio. Imam veliki broj kandidata, ali neću ih za sada spominjati – započeo je Kukoč.

 Neki kažu da je prste u ovome imao i Michael Jordan…

– Ne znam, pitat ću ga. Vidio sam ga na golfu, valjda bi mi nešto rekao.

Je li vas nazvao netko od kolega iz vaše generacije?

– Manje više svi su mi se javili. Većinom su rekli ‘hvala onoj stvari’…Prije dva dana smo na večeri bili Dino Rađa, Velimir Perasović i Goran Sobin. Zvao me gazda Chicago Bullsa. Rekao mi je da ulazim u Hall of Fame i da će me za dan-dva zvati iz Kuće slavnih. Ja sam došao u dvoranu, gledao utakmicu protiv Spursa. Vidio sam na mobitelu poruku od Ivice Dukana.

Čestitao vam je i Scottie Pippen za kojeg se često provlačila priča da niste u najboljim odnosima…

– Naši odnosi nikad nisu bili loši. Dosta mi je toga pomagao na parketu. Nikad nismo imali problema. To je uvijek bila stvar između njega i menadžmenta. Možda čak i on bude jedan od onih koji me bude predstavljao.

Je li ovo najveće priznanje za sve ono što ste dali hrvatskoj i svjetskoj košarci?

– Mislim da većeg priznanja nema. To je uski krug ljudi u košarci koji uđe u Hall of Fame. Ušao sam u europski, a sada i u svjetski. Zatvorio se krug moje karijere. Da mogu ponoviti, ne znam bi li ikad išta mijenjao. Idealna životna avantura u 20 godina koja se završava s najvećim priznanjem što jedan košarkaš može imati.

U Kući slave ima već Hrvata…

– Mi smo bili i još smo u svijetu poznati kao jedna od većih košarkaških zemalja. U to vrijeme smo uz Amerikance i Ruse bili među najboljim košarkašima u svijetu. Ne iznenađuje što je toliko Hrvata u Hall of Fameu. Ne znam ima li grad na kugli zemaljskoj koji ima dva igrača u Kući slavnih kao što ima Split. Vjerujem da nijedan sportaš ne kreće s karijerom da bi ušao u Hall of Fame, ali kada ti se to dogodi onda je to lijepo i ljudi te cijene. Velika je stvar da iz jednog ovako malog kluba su dva igrača dostigla taj nivo.

Jesu li vam se javili Michael Jordan i Phil Jackson?

– Michaela vidim na golfu i uvijek bi mi rekao: ‘Ako budeš ulazio, doći ću tamo’. Phil uvijek govori o meni kao igraču. Imali smo poseban odnos. Najveća veličina Phila je što igrače nije uzimao kao košarkaše. Pokušao je prodrijeti u njih kao osobe koje imaju svoj svakodnevni život, probleme…Njegovi sistemi su bili totalno različitiji od ostalih. Ne kažem da je najveći trener, ali jedan od njih jest. Imao je dozu ljudskosti, normalnosti. Pričao je s nama kao s osobama istog ranga. Nisi osjećao da je on trener, a ti igrač. Na kraju je priznao da je i on naučio nešto.

Koji vam je trofej najdraži u karijeri?

– Vratit ćemo se na prvi Kup prvaka jer je bio totalno neočekivan. Bili smo vrlo mlada ekipa, nismo znali našu snagu. Prije te sezone smo igrali dosta puta protiv Barcelone i Maccabija. Dobili smo ih jedan ili dva puta. Ta sezona je bila naše saznanje koliko vrijedimo i što možemo te koliko imamo prostora za napredak. Naša zadnja titula je po meni najveća od te tri jer smo izgubili nekoliko velikih igrača, a otišao je i Božo. Mislim da je to bilo iz razloga što su Sreto, Peras, Luka, Aramis, Savić, svi smo znali što trebamo raditi. Tko bi god došao novi trebao je odgovarati nama. Trener Pavličević je napravio odličan posao, dopuštao je nama da igramo ono što smo do sada igrali.

Jeste li u Americi doživjeli doček kao u Splitu?

– U Americi se to ne može doživjeti. Od 350.000 ljudi koji su živjeli u Splitu na ulice je izašlo 200.000 na ulicu. U Chicagu živi četiri milijuna ljudi, a kada smo osvojili s Bullsima bilo je oko 500-000 ljudi u Central parku. I danas ljudi u Chicagu imaju svoje priče iz tog vremena. Tim ljudima je to bio dio života. Čitav dan je bio skoncentriran i plan je bio napravljen za utakmicu Bullsa. Nadam se, a vidim i iz komentara da je to bilo i kada smo bili u Splitu. Grad je živio za nas, za Jugoplastiku, za naše pobjede. Ali, ne samo Split, nego i šira okolica.

Koji su vam planovi za dalje?

– Ima stvari koje stalno iskaču. Otvaranje košarkaških kampova po svijetu. Radim kao savjetnik za gazdu Bullsa. Kontakt s NBA-om je velik. Daju ti dosta mogućnosti. Stojko i Dino me zovu za stvari vezane uz reprezentaciju. Volio bih da sam više ovdje, ali uvijek sam spreman dati svoje mišljenje. Tu je i obitelj, roditelji. To mi je sada najvažniji dio.

Jeste li ikada razmišljali o povratku u Split i osnivanju košarkaške akademije?

– U Split se stalno vraćam. Ovo je moj grad. Tu mi žive svi moji. Da se može namistiti da sam ovdje šest mjeseci, u Chicagu šest to bi bilo tako. Ali, za sada je nemoguće. Jednog dana možda, ali za sada je to tako.

Velimir Perasović je rekao da je sezona 1990/91 najdominantnija sezona jednog košarkaša ikada. Kako gledate na to?

– Dao sam mu 500 eura da to kaže. Šalim se…Presretan sam što je jedan takav igrač to rekao. To su bila vremena gdje smo se svi međusobno slagali i igrali jedan za drugog. To je odlika dobrih ekipa. Da bez obzira na individualnost ne budu sebični i na svoju štetu naprave stvari koje su bolje za ekipu, suigrače, trenere. Kada tako razmišljaš i gledaš, osvojiš trofej onda tek dolaze individualni trofeji. Ulazak u Hall of Fame sigurno nije samo moja zasluga. Da nije bilo trenera koji su me svaki dan trenirali, gurali da istrčim Marjan. Kada nakon toga dođeš u Ameriku onda sam počeo učiti najveći košarkaški level. Drago mi je da se dogodila utakmica u Barceloni. To mi je bio presudni poguranac da bi se ja odlučio otići tamo. Možda da je bila neka druga ekipa bolje bi se osjećao, ali sam znao da moram otići gdje su ‘ova dvojica’. Znao sam da im moram dokazati da mogu s njima igrati jer su oni prvaci svijeta tri godine zaredom i da ih ja mogu napraviti još i boljom. Bio sam u pravu i uspjeli smo osvojiti iduće tri titule.

Legendarna je izjava da između običnog koša i dobre asistencije uvijek birate ovo drugo…

– To je dječačka izjava s 15 godina. Tako sam naučio igrati košarku. Ima trenutaka kada ekipi ne ide, pa vidiš da moraš isforsirati i dati koš. Michael Jordan je najbolji igrač svih vremena, ali je on to naučio iz svih sezona kada ne bi prošli Detroita kada bi ga ‘natuklo ko pasa’. Bio sam u generaciji u kojoj je bio veliki broj dobrih igrača. Tako sam počeo igrati. To je bio način moje igre. Za mene se nisu previše zvale akcije. Iz polukontri i otvorenih šuteva bi dao neke koševe. Kada bi dobijali nije me učinak zanimao. Mater bi mi često rekla da je čitala Slobodnu i pitala se jesam li igrao s obzirom da nisam dao koš.

Većina iz vaše legendarne generacije Jugoplastike je ostala u košarci. To je zbilja raritet?

– Kada se svakodnevno susrećeš s najboljim ekipama tvoje iskustvo i razumijevanje košarke dođe ne drugi level. Svi su dobri treneri, baš iz razloga jer znaju o čemu pričaju. Nisu to gledali na televiziji, nego su bili sudionici na parketu i učili od dobrih trenera.

Božo Maljković je govorio da imate ugovor s Bogom, a da vi to ne znate?

– Ja to i danas ne znam. To je bila Božina ideja. Drago mi je što tako misli o meni. Da nije bilo trenera, Karkovića, Bezelja, Graše, Slavka i Pina…Da nije bilo Slavka i Pina dosta nas ne bi bili ovakvi igrači. Slavko Trninić nam je dao elemente košarke koje nam tada nitko nije mogao dati. Podigao nam je fizički dio više nego što smo ikada mislili da je moguće. Napravio je od nas košarkaše. Kada kao igrač vidiš da ti ljudi rade sve kako bi te napravili boljim normalno je da im moraš vratiti na svakom treningu i utakmici.

Kao golobradog mladića pun hvale za vas bio je Krešimir Ćosić. Rekao je kako ne brine za budućnost kluba radi vas?

– U našim počecima Dino Rađa je bio puno bolji od mene. Veličina Kreše Ćosića je bila da je u meni prepoznao u to vrijeme igrače. Kada ja nisam bio siguran da ću izboriti kadetsku reprezentaciju dao mi je mogućnost da treniram sa seniorskom reprezentacijom. Ta dva tjedna su mi bila sasvim dovoljna.

Koji vam je najdraži koš u karijeri?

– Ima krcato poena. Sada imam priliku pogledati na Youtubeu, pogledati utakmice Jugoplastike i Bullsa. Bilo je dosta super utakmica. Možda bih izdvojio koš protiv Indiane. To je bila netrpeljivost Chicaga i Indiane. Reggie Miller se naklonio cijeloj dvorani, 25 000 ljudi mu zviždi. Da se to dogodilo u Splitu mislim da on ne bi izašao iz dvorane. A, onda se dogodio taj koš kojeg se svi u Chicagu sjećaju.

Koja vam je najdraža petorka Europe?

– Zdovc, Rađa, Petrović, Divac, neću sebe stavljati. Paspalj je bio dobra trojka, Arijan je mogao dati koš kada je htio, Peras…U NBA-u bih stavio Michaela, Scootieja, Iversona, Denisa i Olajuwona.

Sjećate li svoje prve utakmice na Gripama i prvog koša?

– Mislim da je to bila utakmica s Olimpijom. Jedan detalj mi je uvijek ostao u sjećanju. Igrali smo kadetsko prvenstvo i izgubili finale od Cibone. Nisam igrao minute. Bio sam u ekipi. Odigrao sam pet minuta čitavog turnira, ali ta tuga i plač u svlačionici poslije izgubljenog finala…Svi su plakali, kao da je zadnja utakmica života. Tek smo počeli igrati. Kada sam bio u Bullsima nakon što smo ispali od Orlanda, Michael je rekao: ‘Ne znam što ćete vi raditi, ali sutra krećem s pripremama za iduću sezonu’. Nakon toga je uslijedila sezona s omjerom 72-10. Michael je bio MVP, Phil Jackson najbolji trener, ja najbolji šesti igrač, Jerry Krause najbolji menadžer godine.

Pratite li danas hrvatsku košarku i žalosti li vas gdje smo danas?

– Mi u ovom trenutku imamo najveći broj NBA igrača, a reprezentacija ne stoji dobro jer ti igrači ne mogu igrati kada je to najvažnije. To će se dogoditi i sada. Ako ekipe odu do konferencijskog finala nama će nedostajati petorka. Da smo država od 100 milijuna ljudi i da možeš naći 15-20 igrača. Ali, mi nismo takva zemlja, pogotovo u ovakvoj financijskoj situaciji. Dobra je stvar što su kvalifikacije kod nas, pa možemo na publiku i domaći teren dobiti utakmice.

Kako doživljavate Split?

– Kao navijač očajno. Toliko sam se iznervirao protiv Sparsa… Neću reći da sve vidim unaprijed, ali iz iskustva vidim stvari koje su mi jednostavne za ispraviti, a to igrači ne vide. Imaš toliko minuta u utakmici da neke stvari moraš i sam vidjeti. Mi smo od 85 poena dobili 70 na zicerima i slobodnim bacanjima. Ako ti ne vidiš u dijelu utakmice da ne mogu pogoditi šut izvanka, a ti ih fauliraš na centru, onda to nije stvar trenera. To se očito dogodilo u Sarajevu, pa je to izgledalo normalno. Vjerojatno se gleda video, ali sada kada igraš tri utakmice tjedno i imaš iste ekipe koje ti dolaze ta prilagodba u tijeku utakmice je važna.

Što mislite o Bojanu Bogdanoviću?

– Bojan igra odlično. On je veteran, ako se može tako reći. Prošao je nekoliko ekipa u NBA-ju. On je šuter, od njega se očekuje da zabija. Dobio je odriješene ruke od trenera. Suigrači mu vjeruju, ne vidim razloga da ne zabija 20-25 poena po utakmici. Zadnjih nekoliko sezona on igra odlično.

Kako vidite budućnost Splita?

– Ne pratim svaku utakmicu i što se događa. Pogledam kako stojimo i što se radi. Iz ove dvije utakmice koje sam gledao, tu ima igrača koji znaju igrati košarku, a najviše je na njima koliko oni žele biti dobri i imaju želju da iz dana u dan napreduju. Tri godine sam trenirao s najboljim igračem svijeta koji je svaki dan tražio izazov i pronalazio razloge zašto da na treningu bude najbolji. U tri godine kada smo osvojili prvenstvo Michael nije propustio nijedan trening, nijednu utakmicu.

Je li teže povjerovati da se toliko toga osvojilo ili da je prošlo toliko godina?

– U tom periodu je bilo dosta košarkaša koji nisu ništa osvojili. Dosta će igrača otići u Hall of Fame. Kada Michaelu netko kaže sjeća li se neke utakmice koju je izgubio u Seattleu, onda on kaže: ‘Ne sjećam se utakmica, sjećam se trofeja’.

Kakav je bio Phil Jackson?

– Phil je bio striktan. Na početku sezone bi svi dobili knjigu pravila. Sve se znalo. Kada bi zakasnio prvo kašnjenje 500 dolara, drugi put duplo. Netko bi zakasnio, tražio opravdanje, a onda bi Phil rekao da si krenuo deset minuta ranije sigurno bi stigao. Kada bi se nakupio određeni financijski fond onda bi imali neku zezanciju gađanja s centra ili nešto u tom stilu.

Koliko je po vama ‘The last dance’ realan?

– Većinom je o Michaelu. Michael ne želi ulaziti u rasprave je li on GOAT, najveći svih vremena jer kaže nije igrao protiv Chamberlaina, Russella… Normalno da je on trebao dati svoj blagoslov. U predsezoni nam je došla ekipa NBA lige i pitali mogu li nas pratiti kamere na svakom treningu. Mislio sam da će to biti više o načinu košarke na koji smo mi igrali. Sedamdeset posto je bilo iskreno, a ostalo je bilo da se proda. Neke stvari nisam ni znao. Ne znam što se dogodilo u uredu, u autobusu, što je tko kome rekao…U tih mjesec dana sam stvarno pričao s novinarima s raznih strana svijeta.