Slaven Radojčić, Darko Frlan, Milan Radojčić, Robert Jurković, Aramis Naglić, Neven Šestan, Mario Marinović, Alex Finderle i Slobodan Juračić nastupili su lani na Old Starsu Zagreb
Mislili smo odustati. Udruga nema novaca, a teško je bilo računati na 150 tisuća kuna od sponzora... Prvi se javio Hrvoje Lulić i pitao je li moguće da nećemo našoj djeci omogućiti da vide Bogdanovića, Šarića... Dodao je da će njegova tvrtka dati 15 tisuća kuna pa što god bilo. Rekao sam, i ja ću dati 15 tisuća kuna. Tako je krenula lančana reakcija euforije – kaže Jurković
OPATIJA – Marinovi prijatelji naziv je udruge za sport i rekreaciju, koja je najzaslužnija za dolazak hrvatske košarkaške reprezentacije u Opatiju. Na čelu udruge je Robert Jurković, koji je po odlasku reprezentacije – odahnuo. Jurković i njegovi suradnici željeli su da se sve tri reprezentacije, hrvatska, slovenska i ukrajinska, dobro osjećaju u Opatiji. Sve je trebalo štimati. I štimalo je. Bilo je sitnih problema vezanih za ulaznice, ali uz isprike, i to je riješeno.
Tko su uopće Marinovi prijatelji?
– Marino Cvetković je bio naš suigrač u Opatiji, a za većinu nas i suborac u 111. brigadi Hrvatske vojske. On je prvi koji je poginuo u Domovinskom ratu iz tadašnje Zajednice općina Opatija. U čast i sjećanje na njega osnovali smo udrugu Marinovi prijatelji. To su počeci. Njegovi roditelji željeli su da budem predsjednik udruge koja okuplja košarkaške veterane Opatije i sve dobronamjerne ljude koji su se željeli pridružiti. Ima nas tridesetak, a među njima je kao najistaknutiji igrač i trener Aramis Naglić. Najstariji član je Ivo Jelinek, 70-godišnji sin pokojne Žuži Jelinek, koji inače živi u Švicarskoj, ali ima kuću pored dvorane. Kada je tu, redovito hakla s nama. I sada je bio nazočan ovim utakmicama naše reprezentacije. Jedan od naših članova je i Odisej Kurelić – kaže Robert Jurković, predsjednik Udruge za sport i rekreaciju Marinovi prijatelji.
Dario Šarić na opatijskom parketu / Foto Vedran KARUZA
Otkud ideja da hrvatska reprezentacija odigra dvije pripremne utakmice u Opatiji?
– Od 2002. sam s manjim prekida s U-14 do U-19 reprezentacijama. Upoznao sam puno ljudi, ali ne znam tko je Joki Vrankoviću govorio o meni, ali on mi je ponudio suradnju. HKS nam se, dakle, prvi javio. Prva stvar je infrastruktura. Opatijska dvorana je prelijepa, premala za neke velike hepeninge, ali za ovu razinu priprema je sasvim adekvatna s kapacitetom od nešto više od dvije tisuće gledatelja. Vranković nam je ponudio suradnju, a ja sam se našao sa svojim prijateljima iz udruge…
Nije išlo glatko, u jednom trenutku bili ste blizu negativnog odgovora?
– Izgleda sada kao da je sve bila pjesma, sada smo svi nasmijani jer u plusu smo kada se podvuče crta, a hoće li to biti pet ili dvadeset tisuća kuna vidjet ćemo za koji tjedan, kad svi sponzori ispune svoje obaveze. Zaista, krenulo je u jednoj pesimističnoj verziji. Negdje malo prije ponoći, nakon rekreacije, koju imamo prilično kasno, od 21.30 do 23 sata, sjedili smo u kafiću. Dečki su me pitali što je s gostovanjem reprezentacije. Odgovorio sam da moramo javiti našu odluku HKS-u do sutra u podne, ali da ćemo to otkazati. Naime, udruga nema novaca, a teško je bilo računati na 150 tisuća kuna od sponzora…
Prvi se javio Hrvoje Lulić i pitao je li moguće da nećemo našoj djeci omogućiti da vide Bogdanovića, Šarića i ostale reprezentativce… Dodao je da će njegova tvrtka dati 15 tisuća kuna pa što god bilo. Ja sam ga kao pravi predsjednik saslušao i rekao da ću i ja dati 15 tisuća kuna, ha, ha… Zatim je Neven Šestan rekao da će i on i njegova firma dati isto toliko, Odisej Kurelić je dodao da će pomoći klub i stati iza svega… Tako je krenula lančana reakcija euforije, iz koje kreću sve velike stvari. Podnijeli bismo mi i neki minus, ali srce bi nam bilo puno. Ali nismo u minusu…
Kvar na autobusu
Ono što nitko nije mogao predvidjeti je košnica u gledalištu u susretu Hrvatske i Slovenije, koja je bila sve, samo ne prijateljska utakmica po pitanju intenziteta i želje za pobjedom u obje momčadi?
– Na početku ljudi nisu imali predodžbu veličine ovog turnira, malo su sa skepsom gledali na sve to. Međutim, imali smo pomoć i Grada Opatije i PGŽ-a, zatim Hainekena i Grand Hotela Četiri opatijska cvijeta te mnogih drugih.
Kakav je bio osjećaj kada je prvi put pred dvoranu došao autobus reprezentacije Hrvatske?
– Anegdota prva. Na prvi trening autobus nije došao, nego sam morao sam poslati pet članova udruge s automobilima da pokupe reprezentativce jer se autobus pokvario ispred hotela… Prve impresije… Imam 52 godine i stara sam škola. Nisu mi suze tekle, ali osjećao sam jedan pozitivan nemir. Sjetio sam se svojih trenerskih početaka sa 17 godina. Najveća mi je želja, kad sam počeo raditi u Matuljima s petnaestogodišnjacima, svojim prijateljima, voditi »Kvarner«. Reprezentacija mi je bila znanstvena fantastika, nisam mogao pomisliti da bi reprezentacija došla u Rijeku, a kamo li Opatiju. Osjećao sam jedan pozitivan naboj, navalu seratonina, osjećao sam se kao da lebdim kada su pred dvoranu kročili Dario Šarić, Bojan Bogdanović, pa iza njih Slovenac Dončić, novi Dražen, pa iza njega Goran Dragič, sezona kojega vrijedi 16,5 milijuna dolara. Ne znam koliko je skupljih ljudi hodalo Opatijom, ne računajući Berniea Ecclestonea, treniralo u opatijskoj dvorani i hvalilo je. Ne iz kurtoazije.
– Opatijska košarka je nestala. Već tri godine u Opatiji nema A-2 ligaša. Ispadam prepotentan, ali nakon mene nastao je – potop. Godine 2003. bili smo u kvalifikacijama za A-1 ligu, ali ostali smo prvi ispod crte, prvoligaši su postali Zrinjevac i Dubrovnik. Nakon toga se klub se počeo organizacijski, a onda i financijski urušavati. Bilo je samo pitanje kada će nestati. Odisej Kurelić je probao revitalizirati seniorsku momčad, ali izdržao je jednu sezonu.
Danas su najaktivniji samo veterani?
– Tako je. Najveća je tragedija je što mi imamo rekreaciju na sredini dvorane i ima nas petnaestak, a s obje strane treniraju djeca u nekim drugim sportovima, nije važno kojih. Nas ima više nego lijevih i desnih. Zajedno…
Utakmica Hrvatske i Slovenija oduševila je dramatikom i borbenošću i željom oba sastava za pobjedom?
– Atmosfera je napalila igrače obje ekipe. Stojko i Josip Vranković na odlasku su mi rekli da je ta utakmica bila na razini osmine ili četvrtfinala Eurobasketa.
Stres
Reprezentativni dani u Opatiji značili su i puno stresa?
– U trenerskom poslu si uvijek u stresu, ali sada sam bio na samim granicama izdržljivosti. Na dan utakmice sa Slovenijom razgovarao sa mobitelom šest sati i 37 minute! Sve su to bili pozivi od dvije minute… Zbog količine umora, visoko podignute ljestvice da to sve ispadne dobro, kao da sam lebdio. Supruga mi je rekla da je bila četiri metra od mene i mahala mi, a ja je zaista nisam vidio.
Vama i svim Marinovim prijateljima bilo je puno srce?
– Nakon dugo vremena, a mi se sjećamo kada su tribine Dvorane mladosti na Trsatu bile pune za utakmica »Kvarnera«, pa za Final Four 1988. godine, kada su ljudi doslovce stajali, mi smo to uspjeli postići u Opatiji. Ljudi su stajali u dva reda, nisu svi mogli sjesti.
Jedini problem bili su gledatelji koji nisu mogli sjediti na svojim mjestima?
– Koristim priliku da bi se ispričao svima, jer bilo je onih koji su kupili karte za 300 kuna za prva dva reda na parketu, a nisu mogli doći do svojih mjesta. Šestorici gledatelja smo vratili novac, nakon što su se žalili poslije utakmice. To je apsolutno naša greška, ali molim svima onima kojima se dogodilo slično da nam se zamjere jer smo prvi put u jednom takvom projektu.
To neće umanjiti sve dobro što ste napravili, za što bi trebala doći nagrada?
– Imali smo u vidu da se igraju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Već se zna da se 26. studenog igra utakmica Hrvatska – Italija. Nije realno da ćemo dobiti domaćinstvo, ali imamo neki dogovor da bi se 23. i 26. veljače u Opatiji igrale utakmice Hrvatske i Rumunjske i Hrvatske i jednog kvalifikanta. Tada neće biti NBA igrača, ali bio bi to opet veliki spektakl u Opatiji. Međutim, ne samo da ćemo s HKS-om pričati o akcijama reprezentacije, već ćemo iduće sezone barem jedan tjedan ugostiti kamp HKS-a – zaključuje Jurković, inače šef omladinskog pogona »Kvarnera 2010« i zaposlenik Riječkog sportskog saveza, koordinator za trenere u Gradu Rijeci.
