RIJEKA Klupu bečkog prvoligaša, GGMT Vienne, početkom prošle godine preuzeo je Riječanin Aramis Naglić, ali uz njega je još jedno riječko košarkaško ime doprinijelo velikom uspjehu kluba. Vienna je protekle sezone osvojila duplu krunu, a Kup Austrije i titula državnog prvaka ujedno su prvi trofeji u mladoj karijeri Riječanina Hrvoja Radanovića, prvog asistenta Naglića.

– Bila je to izvanredna priča već u startu jer je u klub došao novi sponzor, bračni par Kaltenegger s firmom GGMT, i oni su odlučili s obitelji Stazić, koja vodi klub, napraviti ozbiljan projekt. Prvu sezonu smo došli već relativno kasno, zapravo smo tada tek snimali situaciju i započinjali planove za nešto više.

Prošlo ljeto smo od braće Stazić i sponzora dobili odriješene ruke i složili smo jako dobru momčad, pogodili smo s karakterima igrača. Možeš samo biti sretan što si u toj poziciji da ti ljudi vjeruju i da možeš napraviti svoj posao kako treba – govori 30-godišnji Hrvoje Radanović, koji je s Naglićem zasigurno ispunio sva očekivanja čelnika Vienne.

Početak na Gripama

– Bili smo pod pritiskom, ali svi smo u klubu puhali u isti rog, mislim da smo svi zajedno kroz pritisak rasli. U Kupu je bio veći pritisak nego u prvenstvu jer je prvi dolazio i jer je specifično natjecanje u kojem u jednoj utakmici možeš ispasti, za razliku od prvenstva gdje se u polufinalu i finalu igra na tri pobjede.

Radanović je u košarci, barem zasad, poznatije ime u Splitu nego u svojoj rodnoj Rijeci. U jednom od najvećih hrvatskih košarkaških klubova Radanović je radio kao pomoćni trener seniorske ekipe Vladimira Anzulovića te Ante Grgurevića od ljeta 2018. do kraja 2019. godine, dok je na poziciji trenera mlađih uzrasta Žutih bio od 2011. do 2013. godine. Naglićev poziv došao je u trenutku kada su obojica bila bez angažmana slijedom teške situacije u sportu zbog pandemije.

– Nisam dvojio ni sekunde, meni je najveća čast što su me dosad Anzulović, Grgurević i Naglić uzimali kao prvog asistenta i dali mi povjerenje. Nema veće časti od toga. Suradnja s Naglićem? Gušt mi je s njime raditi, toliko se već dobro znamo da se ponekad i samo pogledamo kroz trening i znamo što tko misli. On je čovjek ogromnog igračkog i trenerskog iskustva, a ja sam mlada generacija koja donosi nešto novo u taj posao, neku metodiku rada, analitiku, pripremu protivnika… Što se tiče mog početka, krenuo sam raditi još volonterski u Akademiji Nikola Vujčić, te sam zahvalan Nikoli i Mladenu Šestanu koji su mi dali priliku da uopće krenem nešto raditi.

Prvi profesionalni posao je bio u Splitu gdje me ponovo Nikola angažirao te mi je on bio ogromna podrška oduvijek, a tamo sam vidio što je veliki klub i prava košarkaška sredina. Veliki je privilegij i čast uopće raditi u klubu kao što je Split, za mene je to najveći košarkaški klub na ovim prostorima, ali i u Europi. Da je bilo lako, nije, jer je bio veliki pritisak, ali isto tako vučem lijepu suradnju iz tog razdoblja. Tada sam upoznao i trenirao današnjeg reprezentativca Antu Žižića, s kojim sam odavno prerastao odnos trener-igrač te mi je velika podrška, kao i ja njemu. Raditi u ABA ligi je razina iznad, ogromno je to iskustvo, a u jednom dijelu mi je bilo lakše jer sam radio s Anzulovićem s kojim sam već naviknuo raditi, i u Kvarneru 2010, ali i juniorskoj reprezentaciji s kojom smo prošli dva europska prvenstva i jednu svjetsku smotru.

Foto A. KRIŽANEC

Temelji od Anzulovića

U Kvarneru 2010 Radanović je, osim sezone u kojoj je bio asistent Anzuloviću, radio i kao glavni trener juniora te druge momčadi kluba u A-2 ligi.

– U Kvarneru 2010 sam već s 22 godine postao asistent u jednoj seniorskoj ekipi. Teško da ću Anzuloviću moći uzvratiti ono što mi je dao, sve temelje rada u seniorskoj košarci mi je zadao upravo on. Tijekom vođenja A-2 momčadi Kvarnera puno sam griješio, možda je problem bila mladost i ego koji te povuče da sebe ne možeš kontrolirati, ali naučio sam što znači donositi odluke. Veliku šansu sam dobio od tadašnjeg sportskog direktora Marka Šamanića, na čemu mu mogu biti zahvalan, kao i podršci Davora Lješevića te Roberta Jurkovića.

Iako će uskoro napuniti tek 31 godinu, mladom Riječaninu želja je jednog dana postati i glavnim trenerom nekog kluba. »Početak« u Kvarneru 2010 trenutno nije nerealna opcija.

– Naravno da jednog dana imam ambiciju biti prvi trener jer vjerujem u ono što radim, znam svoj put i od koga sam naučio posao. Trenutno je za mene prioritet nastavak suradnje s Naglićem, obitelj Stazić te Kaltenegger, koji su mi dali šansu i vjerovali u mene. Kvarner 2010? Pratim utakmice koliko mogu, Kvarner je moj klub i u ljeto 2020. sam imao želju i ambiciju preuzeti klupu, ali je klub odlučio ići drugim smjerom. Padovan i Oštrić su preuzeli klub u jako teškom trenutku, uspjeli su opstati i jednoga dana je klupa Kvarnera sigurno moja želja i ambicija. Ali kada i u kojem trenutku, vidjet ćemo…