“Svaki put kad dođem na parket, zaboravim sve oko sebe, na strah i sve što se dogodilo u mojem gradu, jednostavno igram i to je ono što me vuče prema naprijed. U Petrinji nismo imale mogućnost treniranja zbog pandemije, a potom i potresa.

I zato je odluka o dolasku u Rijeku pala jako brzo”, govori nam Petrinjka Katarina Sekulić, koja je zajedno s prijateljicom iz susjednog Siska, Doroteom Brandić, početkom godine pojačala riječki Ženski košarkaški klub FSV.

Iz potresom razrušenog rodnog kraja došle su u Rijeku ponajprije zbog želje za ostvarivanjem košarkaških snova. Ali i same priznaju kako uspjeh koji su ostvarile s klubom početkom godine nisu niti sanjale. Obje su bile dio juniorske i kadetske ekipe, s kojim su u obje kategorije na Prvenstvu Hrvatske osvojile brončane medalje. Bila su to prva povijesna odličja za FSV.

Uništeni domovi

A samo nekoliko mjeseci ranije, Katarina i Dorotea proživljavale su teške dane u Petrinji i Sisku. Krajem prosinca prošle godine košarka im nije bila ni na kraj pameti. Seriji svakodnevnih potresa vrhunac je bio 29. prosinca u 12:19 sati kada se tlo zatreslo jačinom od 6,4 magnituda po Richterovoj ljestvici.

– Tog dana bila sam s djedom, bakom i sestrom u dnevnom boravku, gledali smo televiziju, sjećam se da je bio Dnevnik na programu… Odjednom je jako krenulo, sve se počelo ljuljati. U tim trenucima uopće nismo znali što se događa, svi smo se pogledali i rekli: »Što je ovo?!«

Ništa se nije vidjelo, do vrata nisi mogao ni doći jer te bacalo. Čim je stalo, izletjeli smo van, tata i ujak su popravljali neke šahte, a cigle su krenule padati baš na njih. Srećom, nitko nije bio ozlijeđen, brzo je došla i mama s posla.

Sve je to bilo jako stresno, taj dan, ali i danima kasnije. Posebno se teško s time nosila moja 14-godišnja sestra, imala je česte napadaje panike i svaki put kada bi se zatreslo, uhvatio ju je napadaj. A ja sam se nekako već tada i navikla na taj osjećaj, koliko god to ružno zvučalo, prepričava tadašnje događaje Dorotea Brandić, koja je s roditeljima i sestrom živjela u centru Siska.

Obnova na čekanju

Potres je njezinoj obitelji uništio čak tri objekta, imali su kuću i stan, dok su baka i djed živjeli u stanu preko puta njihovog. Niti u jednom objektu, prepričava Dorotea, još uvijek se ne može živjeti, a njezinu je obitelj zadesila još jedna tragedija u tom razdoblju.

– Kako je to starija jezgra u centru Siska, potres je sve razrušio. Sada smo u novom stanu u predgrađu Siska, a i baka je s nama. Nažalost, djed je preminuo samo dva tjedna nakon toga potresa. I to nas je dosta potreslo.

Najviše sam se i bojala zbog ostatka obitelji, bojala sam se što će biti sutra… Odmah nakon potresa, roditelji, baka i djed završili su u dvorani, dok smo sestra i ja otišle nakratko kod ujaka i ujne u njihovu garažu u Petrinji.

Bili smo onda privremeno i u kući od sestrične i bratića, ali ondje nitko nije živio dvanaest godina pa uvjeti nisu bili dobri. Jedva da smo imali struje, nije bilo interneta niti televizora, voda je bila slaba…

Nakon toga smo dobili stan u sigurnim zgradama. Sada smo ovdje i mogu reći da je dobro. Zgrada ima zelenu naljepnicu tako da nije opasno. Obnova? U našem slučaju se nije previše toga promijenilo.

Nije se krenulo obnavljati, tek su maknuli cigle koje su popadale i one koje bi eventualno mogle pasti na prolaznike, s obzirom da je to centar grada. Za naše stanove se procjenjuje obnova na sljedećih šest do deset godina.

Neizbježan odlazak

Njezina prijateljica i sportska kolegica Katarina prošla je, srećom, puno lakše. Njezin dom u Petrinji je zadobio tek par pukotina po zidovima te je obitelj i dan danas u njemu.

– Kada su bili ti manji potresi, mislili smo da neće biti ništa strašno, nitko nije ni očekivao da će biti još gore. Nakon tog najjačeg potresa bilo je puno ljudi na ulicama, mnogi su plakali, bili u velikom strahu.

Moji su roditelji u tom trenutku bili na nasipu i sve je došlo kao jedan veliki šok. S obzirom na to da živimo u predgrađu Petrinje, kuće oko nas su u dobrom stanju, ali je u centru baš katastrofa. On je sravnat sa zemljom i sve se mora graditi ispočetka. A nisu počeli graditi još ništa.

S obzirom na to da Katarina i Dorotea i prije potresa nisu mogle trenirati zbog pandemije koronavirusa, odlazak u neki drugi grad zbog košarke je bio neizbježan. Mlade su košarkašice do dolaska u FSV igrale za petrinjski klub Lovrekice, čije igračice sada treniraju na vanjskim terenima.

– Dolazak u Rijeku? Par tjedana nakon potresa, nazvao me trener Marin Mijaljević, koji nam je ispričao kako bismo Dorotea i ja mogle doći u Rijeku i kako bismo ovdje dobile smještaj, te bi nas prebacili u školu.

Nakon razgovora s roditeljima, odlučila sam doći u Rijeku jer mi je prvi cilj bio nastaviti trenirati košarku, a u Petrinji nismo imale tu mogućnost. Tu sam odluku vrlo brzo donijela, već sutradan sam zapravo znala da ću doći u Rijeku.

Sada preko ljeta treniram u Petrinji sa svojim bivšim klubom. Treniramo na vanjskom terenu, a kada krene hladnije vrijeme, ne znam što će biti s njima. U Petrinji imamo dvije dvorane od kojih je jedna označena kao upotrebljiva, iako igračice još uvijek ne smiju u nju. Ali gradi se i treća dvorana, objašnjava Katarina.

Iako je ona brzo odlučila spremiti svoje stvari i krenuti put Rijeke, Doroteini roditelji zbog svih nedaća koje su ih snašle, nisu bili toliko optimistični oko njezina odlaska. Ipak, košarka je pobijedila.

– Na početku moji roditelji nisu htjeli da otiđem u Rijeku, ipak se dosta toga dogodilo, i potresi i smrt djeda… Ali ja se, iskreno, pronalazim u košarci i želim trenirati koliko budem mogla. I jednostavno sam sjela s roditeljima i rekla da je to nešto što želim i oni su me na kraju podržali.

Dali su puno povjerenje i treneru, i klubu, a meni su rekli da se uvijek mogu vratiti ako mi se ne bude sviđalo ili ako ne bude išlo dobro. Ali bitno je barem pokušati. Katarina i ja nismo trenirale praktički godinu dana i htjele smo otići što prije u Rijeku jer se govorilo i da će početi prvenstvo, a mi smo imale dosta za nadoknaditi.

Na terenu osjetim olakšanje i ne razmišljam o svemu što nam se dogodilo. Čim idem na koš osjećam sreću i tek tada ne razmišljam o lošim stvarima.

Jako sam zahvalna i suigračicama koje su nam pružile veliku podršku, osjećala sam se kao i u mojem starom klubu iz Petrinje. Stvarno nije bilo problema s nikakvom prilagodbom i to je bilo super, bilo je veliko olakšanje.

Problemi sa smještajem

Iako djevojke naglašavaju kako su se lako prilagodile u novome gradu i klubu, s određenim su se problemima suočile i pri dolasku u Rijeku.

Naime, zbog epidemioloških mjera Stožera civilne zaštite, učenici koji nisu u tom trenutku bili maturanti, odnosno oni koji nisu imali nastavu uživo, nisu smjeli boraviti u učeničkim domovima. Zbog toga je trener Mijaljević uputio molbu preko društvenih mreža da se pomogne djevojkama sa smještajem, nakon čega ih je jedna obitelj primila u svoj dom.

– Od srca bih se htjela zahvaliti obitelji Mijolović, Davoru i Jasni, koji su nas primili u svoju kuću gdje smo bile gotovo mjesec dana.

Oni su nam bili kao druga obitelj i apsolutno smo sve imale kod njih, ništa nam nije nedostajalo, govori Dorotea, učenica Ekonomske škole Mije Mirkovića, koja je potom dobila mjesto u Domu učenika Sušak, dok je Katarina u samostanu Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, a od jeseni će ići u Salezijansku klasičnu gimnaziju.

Obje će krenuti u treći razred, a plan im je u Rijeci ostati do kraja srednjoškolskog obrazovanja.

– Kada sam tek došla u Rijeku, sve mi je bilo čudno, sve se brzo dogodilo, ali sam se s ekipom brzo sprijateljila i navikla na novi grad. Dosad sam bila samo u Petrinji, bila sam s roditeljima i imala svoje prijatelje, poznavala sam cijeli grad i onda se sve u jednom trenutku promijenilo…

Neke sam djevojke već znala jer sam igrala nekoliko utakmica i ranije za FSV, pa su mi one i pomogle da se sprijateljim s ostalima, te je sve išlo bržim tijekom. Što mi nedostaje iz Petrinje? Pa obitelj i prijatelji sigurno, ali u Rijeci mi se sviđa jer grad nije ni prevelik, a ni premali.

Ima neku svoju sredinu i super mi je ovdje. Odlično je što imamo i more, pogotovo po ljeti dobro dođe, kaže Katarina, koja trenutno ljetne praznike provodi u Petrinji, dok je Dorotea u svojem Sisku.

Život s potresima

Nažalost, s potresima ni dan danas nije stalo, svakodnevno se osjete manji podrhtaji tla.

– Baš kada sam došla doma, prije nekih mjesec dana, bio je jedan jači potres dok smo bili u stanu. I normalno, opet smo se svi uplašili, iako su se moji već navikli. Ali sigurno da im nije lako s tim potresima.

Život u Sisku danas? Još uvijek se osjeti neka negativa, postoji taj strah… Dosta objekata je urušeno, moja bivša srednja škola, ali i osnovna, kao i neki objekti gdje smo se znali družiti.

Sve je to stradalo, a života za mlade baš i nema… Ali polako se to vraća. Ja sada svakodnevno idem na košarkaški teren koji je deset minuta od mojeg stana, prepričava Dorotea trenutne događaje iz Siska.

Nevjerojatan rezultat

Prisjetile su se košarkašice na kraju još jednom velikog osobnog, ali i momčadskog uspjeha s FSV-om. Dvije brončane medalje ipak su prva odličja kluba u njegovoj povijesti.

– Ma iskreno, kada smo dolazile u veljači, nisam uopće očekivala da ćemo išta igrati s obzirom na pandemiju. U tako kratkom vremenskom razdoblju postigle smo nevjerojatan rezultat, i stvarno smo puno radile zadnja dva do tri mjeseca, cijela ekipa je dala sve od sebe.

Nismo dugo trenirale, kapetanica nam je bila teško ozlijeđena, ali imale smo taj jedan, najvažniji cilj. A to je doći na državno prvenstvo i pokazati drugima da smo odlična ekipa i da možemo osvojiti nešto više. I eto, kao ekipa smo dale sve od sebe i ovaj smo uspjeh definitivno i zaslužile, kaže Katarina Sekulić.