ZAGREB Svaka brzopotezna analiza sporta u Hrvatskoj kroz protekla tri desetljeća nedvojbeno će pokazati da je košarka najdublje »zaronila«. Zapravo, iz današnje perspektive zvuči nadrealno da je Cibona 1985. i 1986. bila europski prvak, baš kao i današnji Split, tada pod imenima Jugoplastika i POP 84, 1989., 1990. i 1991. godine.

Isto tako izgledaju i uspomene na Olimpijske igre u Barceloni, gdje je Hrvatska 1992. godine osvojila srebro iza nedodirljivog Dream teama. Zatim, u neka ne tako davna vremena košarka je u ovoj zemlji bila uz bok nogometu po popularnosti. Danas utakmice uglavnom gledaju entuzijasti te prijatelji i rodbina igrača.

Dvojica neospornih velikana hrvatske košarke, Giuseppe Giergia i Mirko Novosel, tvrde da ključni problem predstavlja razvoj igrača. Svaki od njih na svoj način objašnjava što je pošlo po zlu, s time da obojica vjeruju da povratak reprezentacije na nekadašnje pozicije nije nemoguća misija.

– Krenemo li u analizu, vidjet ćemo da su manje-više svi sportovi napredovali osim košarke. Često mi znaju reći da sam, kao, protiv hrvatske košarke jer tako govorim, ali činjenica je da to pokazuju rezultati. Po medijima se pišu hvalospjevi i onda kada ne treba, a skoro nikada nema kritike, koja, po meni, može samo pomoći. Rezultati vrište i sve govore, a ne ja – objašnjava Giergia.

Prema njegovim riječima, sve počinje na vrhu piramide, od čelnika Hrvatskog košarkaškog saveza, Stojka Vrankovića i Dina Rađe.

– Da su normalni i pošteni, odmah bi podnijeli ostavke nakon svih ovih rezultata. Momentalno! To nije posao za njih. Mogu oni biti ovdje i petsto godina, ali nema šanse da išta naprave. Vjerujem da se naša košarka može vratiti gdje je bila, ako se da u ruke ljudima koji će napraviti selekciju i raditi na pravi način. Prošle godine sam rekao da smo sada na razini Kosova. Mi danas gubimo od reprezentacija koje smo ranije pobjeđivali dvadeset razlike kada bismo imali loš dan – tvrdi Giergia, stavljajući naglasak na stručni rad.

Hvalospjevi

A to, kako kaže, ne egzistira.

– Najvažnije su pravilne selekcije, a toga kod nas više nema. U svakoj momčadi se mora znati kakav je profil igrača i tko što radi. Moramo biti kritični i drugačije razmišljati. Izgleda da su kod nas glavni kriteriji poznanstva i tako dalje, a ne kvaliteta. Koliko smo promijenili izbornika zadnjih godina i na temelju kojih kriterija i parametara su oni izabrani? Toliko da mi se povraća kada vidim na koji način to određuju. Zatim, koliko se dugo pišu hvalospjevi o našim igračima? A mi skoro trideset godina nismo stali na postolje – govori Giergia.

Na kraju se sve svodi na igrače, odnosno njihov pravilan razvoj.

– Da bi košarkaš bio kvalitetan, mora imati kontinuitet, a mi nekoga dižemo u nebo kada jednom zabije dvadeset koševa. Pravi igrač od sto utakmica mora njih 98 odigrati za ocjenu pet, a one dvije za četiri. Neke od njih uzdižemo, bez da se pitamo protiv koje momčadi su igrali i tko im je bio direktni suparnik na terenu. Kvaliteta je u korelaciji s kontinuitetom, to ljudi ne shvaćaju. Postoji dvadeset i nešto važnih košarkaških segmenata koji čine igrača, a mnogi o tome pojma nemaju – tumači Giergia, uzimajući za primjer zadnje Svjetsko prvenstvo, održano 2019. godine. Tamo nije bilo Hrvatske.

– To je natjecanje na koje idu 32 reprezentacije. U jednom dijelu kvalifikacija na raspolaganju smo imali sve igrače, a u Osijeku nas je pobijedila druga-treća ekipa Litve. Nakon toga smo izgubili i na gostovanju kod Poljske. Nekada je na Svjetskom prvenstvu nastupalo samo dvanaest reprezentacija, a mi smo tu bili u samom vrhu, uvijek u borbi za medalje, i to najmanje trideset godina. Tada smo imali tri ključne stvari: rad, znanje i kvalitetu.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv nikoga, ovo samo govorim u interesu košarke. Tvrdim da možemo imati odličnu reprezentaciju, ali mora se znati tko što radi. Recimo, lani smo u Splitu imali kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju, na to smo potrošili trideset milijuna kuna, a nismo prošli – kaže Giergia.

Inflacija utakmica

Novosel ima nešto blažu retoriku, ali suština je ista.

– Kod nas se svake godine pojavljuju veliki talenti. Međutim, to, samo po sebi, nije dovoljno da bi oni postali veliki igrači. Za takav doseg treba postaviti cijeli sustav, koji sadrži intenzivan rad, pogotovo u klubovima. U ovom trenutku imamo inflaciju utakmica, praktički se igra svaki drugi-treći dan. To nije dobro jer nema vremena za kvalitetne treninge. Ključni uvjet za kvalitetan trening je reguliranje broja utakmica jer igrači su danas preforsirani, a posljedica toga su teške ozljede – govori Novosel.

Prema njegovim riječima, postoji puno stvari koje HKS može napraviti.

– Ja bih primijenio ono što smo imali nekada, u bivšoj Jugoslaviji. Prvo bih zabranio nastup strancima u našim klubovima jer oni zatvaraju prostor našim igračima. Zatim, vratio bih pravilo da se u inozemstvo može otići s navršenih trideset godina, odnosno 28 za reprezentativce. Jasno je da se to u današnje vrijeme ne može napraviti dekretom. Međutim, dugotrajni ugovori mogu osigurati taj kontinuitet rada. Košarkaša se ne može napraviti u dvije godine, to je proces koji traje tri puta duže – tumači Novosel, uz napomenu da je tu bitno pitanje statusa i financiranja.

A tu, kako tvrdi, ništa nije definirano.

– Stvaranje igrača dug i mukotrpan rad, koji zahtijeva određena ulaganja. Ako klubovi to nisu u mogućnosti napraviti jer moraju gledati samo aktualni trenutak zbog financija, onda tu nešto ne valja. S druge strane, nije dobro ni kada igrača zanima samo postizanje određene razine koja će mu omogućiti odlazak u inozemstvo. Za nas je najbitnije stvoriti sustav proizvodnje domaćih igrača. Zatim, treneri moraju biti bolje zaštićeni, odnosno klubovi moraju imati dugoročnu stručnu politiku. Da bismo to postigli, moramo imati optimalan broj utakmica koji otvara prostor za maksimalno iskorištavanje treninga. Samo tako možemo stvarati igrače. To su te ključne stvari. Kada opet počnemo stvarati domaće igrače, onda će i reprezentacija rasti – zaključuje Novosel.