ZAGREB Početak ovog tjedna donio je nevjerojatan jubilej u obliku sedamdesete obljetnice dolaska Mirka Novosela u Lokomotivu, koja je kasnije promijenila ime u Cibona.

– U tom klubu sam imao sve uloge. Bio sam igrač, trener, dužnosnik… S izuzetkom dvije godine sredinom osamdesetih, kada sam radio kao trener u Napulju, sve sam prošao u Lokomotivi, odnosno Ciboni. Danas, kada pogledam unatrag, moram biti zadovoljan svime što smo uspjeli napraviti – kaže Novosel koji će 30. lipnja ove godine proslaviti 84. rođendan.

Je li točno da je za vaš ulazak u košarku »kriva« glazbena škola?

– Šest godina sam učio svirati klavir na katu zgrade u kojoj je bilo kino Sloboda. Kroz prozor glazbene škole sam gledao košarkaše na Tuškancu i jedan dan sam im se jednostavno pridružio. Tako je počeo moj košarkaški put. Tada se košarka igrala amaterski, u ljetnom razdoblju, na lešnatom terenu, koji smo nakon nekoliko godina asfaltirali. Igrali smo na otvorenom, čak i kada je padala kiša. Tada su lopte bile kožnate i brzo bi se »napile« vode.

Budući da je tada košarka bila amaterski sport, kako ste se odlučili za trenerski posao?

– Svi smo studirali i igrali do 27. godine, odnosno do kada smo uspjeli odgađati odlazak u vojsku. Završio sam Pravni fakultet, otišao u vojsku i zaposlio se u struci. Paralelno sam počeo suditi prvoligaške utakmice, i to mi je išlo dosta dobro. Kada sam imao 29 godina, Lokomotivi je trebao trener i nagovorili su me da pokušam voditi seniore jer sam ranije dosta uspješno trenirao juniore. Zadnja utakmica koju sam sudio bila je majstorica za ostanak u ligi između Borca iz Čačka i beogradskog Radničkog, a ubrzo sam u prvom kolu nove sezone vodio svoju prvu utakmicu protiv tog istog Borca. Naš primarni cilj je bio očuvanje prvoligaškog statusa, a mi smo odlično radili i već za dvije godine smo osvojili prvi trofej, Kup Jugoslavije.

PRVA EUROPSKA KRUNA – Branko Vukičević, Mirko Novosel i Andro Knego

SSSR mušterija

Jeste li tada mogli pretpostaviti da će vam košarka obilježiti život?

– Razmišljao sam o tome, ali paralelno sam radio kao pravni savjetnik u jednoj zagrebačkoj firmi. Tek nakon nekoliko godina su se stvorili uvjeti da se moglo živjeti od košarke. Profesionalizirao sam se u klubu, ali svejedno sam još neko vrijeme radio i u firmi, računajući da trebam imati neki posao ako ne uspijem kao trener. Kasnije se ispostavilo da mi košarka jako dobro ide i uskoro sam dobio ponudu da preuzmem kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Kasnije sam vodio i seniorsku reprezentaciju. U te četiri godine smo osvojili dva naslova europskog prvaka i po jedno srebro na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Tada sam postao poznat po skoru 11:0 s tadašnjim SSSR-om, koji nas je do tada pobjeđivao. Zbog toga sam 2007. godine primljen u američku Kuću slavnih. Tri godine kasnije primljen sam i u Kuću slavnih koju vodi FIBA.

Na klupi ste osvojili pregršt trofeja, a Cibonu ste osamdesetih godina odveli do dva naslova europskog prvaka. Postoji li neki uspjeh koji vam je poseban?

– Svi su mi dragi, počevši od kadetskog finala Europskog prvenstva. Tada smo igrali finale s Italijom u Goriziji i osvojili zlato, a navijači su nas na rukama nosili preko granice u slovensku Goricu. Posebno mi je drago razdoblje od 1976. godine, kada smo počeli graditi veliku Cibonu. Četiri godine kasnije smo osvojili Kup Jugoslavije, a 1982. smo osvojili prvenstvo. To je bilo nezaboravno. Tada je u prvenstvo prvi put uvedeno doigravanje, a mi smo u prvoj utakmici pobijedili Partizan u Beogradu nakon tri produžetka. U Zagrebu je Dom sportova bio pun do vrha. Dvorana je imala 6.100 mjesta, a unutra se, prema nekim procjenama, natiskalo 15 tisuća ljudi. Svi su stajali, baš nitko nije sjedio. Tada smo deklasirali Partizan u jednoj fantastičnoj atmosferi. Tri godine kasnije stigla je kulminacija, kada smo pobijedili Real Madrid u Ateni i prvi put postali europski prvaci.

Stranci

Kao čovjek koji je dao nemjerljiv doprinos uspjesima hrvatske košarke, kako doživljavate današnje stanje?

– Da mogu, sigurno bih promijenio puno toga. U bivšoj Jugoslaviji sam bio autor zabrane igranja stranaca. Jednostavno, smatrao sam da moramo otvoriti prostor nadarenim domaćim igračima, da oni imaju glavne uloge u klubovima. Na taj način smo razvijali kvalitetne igrače za reprezentaciju. Košarka nije rukomet, u kojem se može napraviti vrhunskog igrača u relativno kratkom vremenu. Igrač u košarci treba pet-šest godina za sazrijevanje. Nešto slično sam predlagao ljudima u Hrvatskom košarkaškom savezu, ali rekli su mi da se to ne može napraviti. Smatram da naši nadareni klinci moraju dobiti prostor u klubovima.

Sada oni sjede na klupi i ne razvijaju se zbog trećerazrednih Amerikanaca. Zatim, u bivšoj Jugoslaviji igrači nisu smjeli ići u strane klubove do tridesete godine života. Izuzetak su bili reprezentativci koji su mogli otići s 28 godina. Jasno, danas je nemoguće uvesti takvo pravilo, ali zato postoje ugovori. Mlade igrače može se vezati za klubove dugoročnim ugovorima i onda nam se neće događati da nam s osamnaest-devetnaest godina idu van i sjede na klupi u razdoblju koje je ključno za njihovo igračko sazrijevanje i formiranje. To su dvije ključne stvari. Mi imamo puno nadarenih igrača, ali ne dajemo im dovoljno prostora za razvoj. Naš prioritet mora biti stvaranje vlastitih igrača, odnosno pretvaranje nadarenih mladića u vrhunske košarkaše.