Narodni trg na Poluotoku omiljeno je sastajalište Zadrana. U njegovu omiljenom kafiću, gdje se svakodnevno nalazi s prijateljima na kavi i ćakuli, dočekala nas je 82-godišnja legenda hrvatske košarke, koja još uvijek – igra košarku.

– Još uvijek igram, pet na pet, pet puta tjedno – kaže Giuseppe Pino Giergia.

Pandemija je malo pokvarila ritam, kao i jedan mali operativni zahvat, ali Pina ništa ne može zaustaviti.

– Nisam se opustio. Vježbao sam na balkonu, šetao gdje nije bilo puno ljudi, kratio vrijeme uz poneku dobru knjigu ili film. Morate naučiti živjeti sa svakim dobrim i zlom.

Pino je to dobro naučio. Dobro i zlo. Iako je bio daroviti košarkaš, život ga nije mazio.

– Ne može svatko od nas biti Mozart niti Beethoven, niti Giuseppe Verdi. Oni od šumova naprave glazbu, kojoj se mi čudimo. Njih je Bog nagradio. Kada je Bog dijelio košarkaški talent, ja sam mu bio odmah do brade. Meni je to Bog dao. Osim toga, u 30 godina u Zadru nisam pogriješio u procjeni ni kod jednog igrača. Svakome koga sam škartirao dao sam ispisnicu i rekao mu da u novom klubu dokaže da sam u krivu…

Najjača Rijeka

Sve je krenulo 1948. godine, Pino je s 11 godina zakoračio na košarkaški teren. I ušao u legendu.

– Počeo sam igrati na šljaci, na Đilu, što je talijanska skraćenica za »Gioventù Italiana del Littorio«. Tamo se se odvijale praktički sve sportske aktivnosti osim nogometa. Bilo je to igralište na otvorenom, s jednom malom tribinom. Nakon rata, kada je Zadar 1945. bio bombardiran, porušen, jedini sport u kojem je Zadar imao klub saveznog ranga bila je košarka. Nitko u Jugoslaviji nije bio svjestan što je košarka u Zadru niti što je košarka u Jugoslaviji. U Zadru je košarka bila najpopularnija, barem se tako pisalo po novinama i govorilo na radiju. Bili smo malo indoktrinirani… Počeo sam igrati s 11 godina. Bilo nas je tridesetak. Tada je Zadar imao osam, devet tisuća stanovnika, nakon što je prije Drugog svjetskog rata imao triput više. No, 1943. mnogi su otišli, a dvije godine kasnije su i bježali.

Postoji rasprava gdje se košarka igrala prije, u Rijeci ili Zadru. U Zadru je prva utakmica odigrana 1929. godine.

– Trebamo biti iskreni, u Jugoslaviji se prije Drugog svjetskog rata nije ni igrala košarka, osim u dijelovima koji su bili pod Italijom, u Rijeci i Zadru. Rijeka je u tom vremenu bila najjača, jača čak i od Zadra. Međutim, nisu im dali igrati, Nebojša Popović, doajen košarke, tvrdio je da status Rijeke nije riješen… A on je vidio i naučio igrati košarku igrati u Rijeci. Rođen je u Irigu, ali njegov otac bio je šumarski inženjer pa ga je vlast poslala u Gorski kotar. Granica između Jugoslavije i Italije bila je Rječina. Popović je živio na Sušaku, ali preko Talijana naučio je igrati košarku. Znajući koliko je Rijeka jaka, nisu dozvolili Rijeci igrati prvo prvenstvo, samo izvan konkurencije. Zadar je 1946. bio drugi, kao i sezonu kasnije. Crvena zvezda je bila neprikosnovena, imala je koncentraciju kvalitete kao CSKA u Moskvi. Deset puta zaredom zvezdaši su bili prvi.

Kada je u pitanju Zadar, Pino nema dvojbu o tome tko je otac zadarske košarke.

Izidor Iži Maršan.

– Vodio nas je od 1948. do 1953. godine, kada je ostao u Beču, napustivši Jugoslaviju. To je bio šok i Zadar je ispao iz lige.

Pino je izvukao dvije fotografije. Na jednoj je Aleksandar Nikolić, koji je šutirao slobodna bacanja »iz bunara«, odozdo, baš kao Korać ili Farčić, na drugoj Maršan u letu s loptom.

– Jedno je beogradska, druga zadarska škola. Zašto vam to pokazujem? Istovremeno su živjeli i radili Nikolić i Maršan, koji je 1943. završio vojnu akademiju u Bolzanu kao talijanski pitomac. Živio je i igrao je u Cantuu i uveo ih u Prvu ligu. Nije mogao dobiti talijansko državljanstvo, što je apsurdno. Kada je pala Italija, vratio se u Zadar i završio na prisilnom radu. Te 1953. ostao u Beču, pobjegao je, postao izdajnik i to je njegov grijeh. Zato nikad nije bio valoriziran u bivšoj Jugoslaviji. Imao je manu. Državni neprijatelj… Kao i ja. Zato je Enzo Sovitti postao važan, postao je trener kada je Maršan ostao u Beču, a ništa nije znao. Ali bio je član partije i imao četiri razreda osnovne škole. Pomagao je nakon rata kod ljudi koji su nestajali i zato je bio važan. S pištoljem je dolazio na trening. To je i danas tabu tema. Ovdje je ubijeno 900 ljudi i ne zna se gdje su završili. Njegova zasluga… A Budimir Lončar bio je šef OZNA-e. Mene je sve to previše koštalo, triput sam uhićen kao neprijatelj.

Pet titula

– Mi, Maršanovi pioniri, biološki smo narasli i vratili smo se u Prvu ligu 1957. godine. Za Zadar sam odigrao 20 seniorskih sezona. Ustvari 22, ako dodam drugu ligu. U prvu momčad sam ušao 1954. godine, ali nisam odigrao ni minute. Sezonu kasnije zaigrao sam prvi put za prvu momčad u Zagrebu, na prvomajskom turniru gradova. Igrali su Beograd, Zagreb, Zadar i Ljubljana. Na neki način oduševio sam sve prisutne, uključujući stručnjake. Nisu nikad vidjeli takav stil igre. Igrao sam bos! Nakon toga mjesec dana nisam mogao hodati jer sam na šljaci oderao tabane.

Giuseppe Gjergja Zadar

U dresu Zadra Pino je osvojio pet naslova prvaka bivše Jugoslavije (1965., 1967., 1968., 1974. i 1975.) i jedan Kup (1970.).

– Nedavno sam bio u Beogradu. Razgovarali smo nas dvadesetak, od Kićanovića, Praje Dalipagića, Dude Ivkovića, Maljkovića, do preminulog Bore Stankovića. Na stol sam stavio fotografiju Ace Nikolića. Nitko nije znao tko je to… Uvijek sam bio kritičan, jer bez kritične misli si nitko i ništa. Ja sam to uvijek skupo plaćao… Godine 1965. mi smo osvojili srebro u Moskvi na EP-u, dok smo dvije godine ranije u Rio de Janeiru na SP-u bili drugi, kada sam bio u petorci svijeta. Bio sam amater, a klub sam mogao promijeniti samo uz istupnicu. Nisam mogao primjerice iz Zadra u Rijeku, na studij. Koja je to pravda? U to vrijeme samo djeca partijaša ili udbaša mogla su dobiti novac ispod stola…

Javno sam govorio da se radi o robovlasničkom odnosu igrač – klub i da to treba promijeniti. Isto je vrijedilo za reprezentaciju. Odbijanje poziva značilo je godinu dana zabrane nastupa u klubu. Mogla te izvući samo liječničko uvjerenje o bolesti. Moj je stav bio da se radi o teroru i da to treba mijenjati. Nakon Moskve i drugog mjesta 1965. nas sedam potpisalo je ugovore za inozemstvo. Svi su otišli osim mene! Otišli su Korać, Đurić, Gordić, Kovač, Petričević… Namjerno, samo da se ne bih obogatio, jer sam imao četverogodišnji ugovor s Cantuom. Nisu mi dali ispisnicu. Obrazloženje?

Zbog viših interesa jugoslavenskog sporta Josipu Gjergji ne dozvoljava odlazak u inozemstvo. Još nešto. Boru Stankovića sam ja doveo u Cantu, jer bio je tajnik Jugoalavenskog košarkaškog saveza. Rekao mi gazda da ga doveden, možda dobijem dozvolu. Rekao je Stanković da ne može napraviti ništa. Pisalo je kasnije da je on mene doveo u Cantu… Ne, ne! Rijetki znaju o tom odnosu prema meni. Jedini sam igrač kojem je stavljen embargo na putovnicu. Sve je bilo politički motivirano, jer nije normalno da se meni ništa ne da. Meni ni Zadar nije ništa dao, ali tko će mi vjerovati?

– U tom kontekstu razgovarali smo u Beogradu o rejtingu, znamo mi tko je tko u košarci i koliko tko vrijedi. Idemo valorizirati tko je bio tko bio u jugoslavenskoj košarci i kako su nagrađivani… Od 1945. do 1955. Crvena zvezda je imala koncentrat kvalitete, uzela je sve najbolje. Od 1955. do 1990. godine, kada se rasformira Jugoslavija, a imali sve najbolje trenere, Žeravicu, Nikolića, igrače Kapičića, Simonovića, Slavnića, Cvetkovića, Živkovića, Vukčevića, sve redom sjajne igrače, Crvena zvezda je osvojila samo jedan naslov! I to u majstorici protiv Jugoplastike u Ljubljani. Kažem ja njima, od 1955. do 1965. pet puta sam bio prvak Jugoslavije uz osvojeni kup. A prvaci 1956. godine? Proleter iz Zrenjanina. Igrali su sjajni igrači, Mađari, Loczi, Engler, Minja… Tada dolazi vladavina OKK Beograd na čelu s Koraćem, dijelom vladavina Olimpije s Daneuom pa vladavina Zadra s Gjergjom. Nas trojica smo s klubovima zajedno osvojili 16 prvenstava. Kada smo otišli, više nitko nije osvojio ništa. Zadar je jednom bio prvi, Beograd i Olimpija nikada više… Od 1968. do 1970. bio sam trener Gorizije i uveo ih u Prvu ligu, a dolazio sam igrati za Zadar da ne bi ispali. To je bio svjetski kuriozitet…

Tri sveca

S reprezentacijom Jugoslavije Pino se triput penjao na pobjedničko postolje. Dvaput je bio srebni na svjetskim prvenstvima, jednom srebrni na Europskom prvenstvu.

– Tadašnja jugoslavenska košarka bila je katastrofa. Recimo, 1947. na EP-u Jugoslavija je bila pretposljednja, trinaesta, ali samo zato što je nastupila Albanija. Ne možeš izgubiti od Albanije…. Na tom prvenstvu nastupio je i jedan Riječanin, Ottone Olivieri. Na SP-u u 1950. u Buenos Airesu bili su zadnji, isto vrijedi za SP 1954. u Riju. Nikoga nisu dobili. Nisu se kvalificirali ni za europska prvenstva. Znate li gdje je bilo EP 1949. godine? U Aleksandriji, u Egiptu. Prvak je bio Egipat! No, dolazi do revolucije u košarci, pojavljuju se tri lika, Korać, Daneu i ja. Nakon toga jugoslavenska reprezentacija je 20 godina u kontinuitetu bila u svjetskom i europskom vrhu. Zato naslovi prvaka Zadra imaju posebnu vrijednost, jer je u tom razdoblju reprezentacija bila viceprvak svijeta…

Sve je krenulo s jednim snom. Dostići SAD i SSSR.

– Boris Kristančič bio je genijalna osoba i izuzetan čovjek. Erudit, briljantan um. Bio je moj košarkaški mentor. Godine 1959. bio je u vojsci u Zadru i stalno kod mene na ribi i vinu. Puno smo razgovarali i on je mene uvjeravao da nikad nećemo stići SSSR i SAD. Rekao sam mu, kada se dogodi Ivo Daneu, Korać i ja, kada se dogodi dan i mi odigramo što znamo, nema reprezentacije koju je možemo pobijediti. Danas pitaju tko je najveći? Krešo, Toni, Dražen… Zafrkavao sam se i pitao: Ali gdje smo nas trojica, Daneu, Korać i ja? Mi smo njih učili, ne oni nas.

Tri košarkaška sveca… Pino kaže da je plivao u zraku, šutirao sa zadrškom.

– Poslali su nas u Bolognu, na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Rimu. Sudjelovalo je 16 momčadi, zajedno s Mađarima, koja je razbila dominaciju SSSR-a na EP-u 1955. godine. I danas znam njihovu petorku: najbolji »play« u Europi, Greminger, Simon, Czinkan, Banhegyi, Gabanyi. Napravio je Aca Nikolić, koji mi u životu nije mogao pokazati košarkaški pokret, a o njemu smo čitali epopeje, štih probu. Išli su u Mađarsku tri mjeseca prije Bologne, bez mene, Koraća i Daneua. Izgubili su 44 razlike u Budimpešti. Došla je i ta Bologna i prošli smo na Olimpijske igre. Imao sam prvi susret s Gremingerom. Stavio sam ga u mali džep… Dogodine smo ih u Zrenjaninu na Kupu nacija pobijedili sa 44 razlike i od tada su nestali s karte Europe kao košarkaši. Vratili su se i nedavno nas pobijedili. Ali nas sada može svatko dobiti. U moje vrijeme na SP je išlo 12 reprezentacija. Danas idu 32 reprezentacije, a mi se nismo kvalificirali, jer nisu mogli proći trećerazrednu Litvu u Osijeku, a izgubili smo od Poljske.

Rim i olimpijski turnir 1960. ostaje za sva vremena.

Giuseppe Gjergja Zadar

– Amerikanci su došli s Oscarom Robertsonom, Jerryjem Westom, Bellamyjem, Dischingerom, Boozerom, to je najbolja selekcija koja je ikada išla na Igre u povijesti. Satrali su nas prvo poluvrijeme jer je izbornik stavio one koji ne mogu hodati. U petoj minuti bilo je 32:1! Nisu mogli proći centar. Ne ja, oni koji su bili u igri.

Šalata

Prije sedam dana bila je 66. obljetnica od susreta Gjergje i Cousyja na Šalati. Amerikanci su pobijedili 93:71, a Pino je ubacio 16 poena. Dan kasnije u Karlovcu Amerikanci su dobili 110:65 uz Pinovih 20 koševa.

– Bio je to pravi Dream Team, s Jerryjem Westom, Robertsonom, Bobom Cousyjem, mojim idolom… Izgubili smo 22 razlike, igralo se na brodskom podu, pred deset tisuća gledatelja. Tada sam bio u vojsci u Skoplju, raščiščavao sam ruševine i došao igrati u Zagreb. Bill Russell je držao Koraća, koji je zabio pet poena. Prije toga na Tašmajdanu Amerikanci su dobili Srbiju 52 razlike, dok su u Ljubljani nadmašili Olimpiju sa 64 koša razlike. Tada nije bilo 30 NBA momčadi kao danas. Bilo je 15 velemajstora, koje nisi mogao dobiti. Ne možeš ih dobiti ni danas. Lani su došli na SP s Greggom Popovichem i Steveom Kerrom, koji zajedno imaju sedam prstenova prvaka. Ali imali su 20 otkaza. Rekao sam da će Amerikanci boriti za plasman od petog do sedmog mjesta. Rekli su mu da sam lud… Ma ne možeš dominirati bez igrača, oni su najvažniji na svijetu. Greggu Popovichu skidam kapu, ima nos, osvajio je naslove sa sedam neamerikanaca.

Početak nije bio ružičast za »playmakera« koji je skupio 107 nastupa za reprezentaciju.

– Prvi put sam pozvan 1957. i bio sam sedam dana. Nikolić me škartirao jer kao nisam znao dodati centru. Ja sam bio jedini znao dodavati… Nije mu odgovaralo što bih dodavao lopte iza leđa, on bi tada dobio crvene fleke po licu. Kasnije je shvatio da su moja filozofija i moja tehnika bili ispred vremena. Isto vrijedi za Krešu Ćosića, ja sam ga učio dodavati i voditi loptu. Zašto jedan visoki igrač ne bi bio »all round« igrač ili polivalentan igrač ako ima mogućnost igrati na više pozicija, a ne samo stojati samo ispod koša zato što ima 210 centimetara, što je apsurd. Ljudi to nisu mogli shvatiti.

Prošlo je 25 godina od preranoga odlaska Krešimira Ćosića, neupitne ljudske i košarkaške veličine.

– Krešo i ja bili smo povezani, ali nisam se time koristio niti se hvalio. Dvaput je škartiran, a ja sam se borio za njega. Enzo Sovitti ga je škartirao na početku, kao i Žeravica 1967. prije SP-a. Želio je voditi Enza Maroevića, centra OKK Begrad. Kada sam u jednoj Radio Zagrebu rekao da će biti najbolji igrač Europe, cijela Jugoslavija mi se smijala i izrugivala. Kasnije su Krešu svi svojatali. Na Europskom prvenstvu u Napulju 1969. proglašen za najboljeg igrača Europe, dok je Jugoslavija sa deset razlike izgubila finale od SSSR-a. Samo 20 dana iza toga Krešo je otišao u Provo, na sveučilište. Pisalo se kasnije, a to onda postane neka istina, da je košarku naučio igrati u SAD-u samo da bi umanjili našu vrijednost u Zadru. Nije Ćosića proslavilo Provo, on je proslavio Provo. On je prvi igrač koja je s Brigham Younga završio u All Americanu.

Ćosić se iz SAD-a vratio u Zadar s Gjergjom osvojio još dva naslova prvaka Jugoslavije.

– Kao igrači imali smo fantastičnu suradnje na terenu, a naša igra bila je revolucionarna u Europi.

Pino se oprostio s 39 godina, a u posljednjoj utakmici karijere protiv Olimpije ubacio je 40 poena. Trenerski vrhunac Giergia je doživio 1994. godine, kada je kao izbornik s Hrvatskom osvojio broncu u Kanadi.

– Sve je bilo izvanredno sve osim polufinala s Rusima, kada nije bilo pogreške ili gluposti koju košarkaška reprezentacija Hrvatske nije napravila. Bio sam kosterniran. Drugo poluvrijeme odigrali smo solidno i izgubili s dva poena razlike. Komazec je bio najbolji, a Rađa je promašio deset slobodnih bacanja. Da je zabio tri, mi dobijemo…

Hortikultura

Po povratku novinare je najmanje zanimala košarka i medalja.

Giuseppe Gjergja Zadar

– Bio sam optužen za silovanje, za verbalno seksualno napastovanje. Radilo se o policajki, koja nas je čuvala. Bio sam na kavi i pušio, na katu gdje je to bilo dozvoljeno. Došla je policajka i krenuo je razgovor. Naručila je čaj s limunom. Kada je narudžba došla, počela je cijediti limun. Pitao sam je da imam jedno nezgodno pitanje. Rekla je da pitam što želim. Koja je razlika između sperme i limuna? Kušajte limun… Rekla je da me je viđa stalno na televiziji i pitala čime se bavim kada se ne bavim košarkom. Odgovorio sam da se bavim hortikulturom. Međunožja. Optužila me je, a mene su uhitili. Odveli su me sutkinji za prekršaje, koja je umrla od smijeha kada sam joj sve ispričao. A pisalo se da sam optužen za silovanje. Bio sam u životu sve, klerofašist, terorist, nema etikete koju mi nisu zalijepili.

Još jedna uspješna epizoda bilo je razdoblje od 2005. do 2009. godine, kada je Pino bio na mjestu direktora Zadra. Doveo je Rudolfa Juga za trenera… Kao i sve u njegovu životu, završilo je progonom. Optužen je za utaju poreza. Od tada nije bio na Višnjiku.

– Jedanaest godina nisam bio na utakmici Zadra. Optužili su me za stvari koje nemaju veze s ničim nakon što sam osvojio kao direktor dva naslova prvaka i tri Kupa. Pet trofeja u četiri godine, uz Cibonu koja je igrala Euroligu. Igrali smo i finale ABA lige, završnicu Kupa Kupova u Torinu. Nakon toga – doviđenja Zadar. Sada će ostati u ABA ligi jer će proširiti ligu. Za posljednje mjesto ne treba trener!

Četvrt stoljeća nema medalje za hrvatsku košarku. Post koji traje.

– Nema nijednog kluba koji ima kvalitetu ni za Eurokup ni za Euroligu. Mi dan danas ne radimo znalce, već podobne i poslušne. Kao i u svim granama u današnjoj Hrvatskoj. Mi moramo valorizirati vrijednost čovjeka, kvalitetu, a ne poslušnost, podobnost. To su sluge i neznalice. Nemam ništa osobno protiv Bojana Bogdanovića, ne optužujem ih ja ni vi, njih optužuju rezultati. Proći će skoro tri desetljeća da nismo na postolju, a igrači su odlično napravili samo jednu stvar: ispraznili su blagajne klubovima. Sramotno je da 25 godina nema medalje na velikim natjecanjima, a mi smo 20 godina bili konstantno u svjetskom vrhu.

Pino je bio među 50 kandidata za Kuću slavnih. Nije prošao, kao ni Toni Kukoč.

– Kada sam vidio moje oponente, Alda Ossolu, Manuela Sainza, nema se što diskutirati. Nije ni bitno hoću li ući u Kuću slavnih, uostalom, Kukoč je šest puta bio nominiran pa još nije ušao, za razliku od Rađe. Kukoču treba skinuti kapu, sam je osvojio treći naslov prvaka Europe sa Splićanima, kada su otišli Rađa i Maljković. Amerikancima je ubacio 11 trica iz 12 pokušaja na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987. u Bormiju. A poslije kažu Pešić je veliki trener. Da je Toni šutirao trice 1-12…

Nema ni blizu »playmakera« Gjergjina kalibra, u reprezentaciju se mora zvati 35-godišnji Ukić.

Giuseppe Pino Gjergja

– Sve što je izmišljeno i vrijedno u košarci, izmislili su vanserijski kreativci. Uvijek sam bio protiv šablone, jer ubija kreativost. Bez kreativnosti ne možeš napraviti ništa. Ako ne spojite motoričke sposobnosti, osobnu tehniku i inteligenciju, ne možete postati vhunski igrač. Međutim, rade podobni, a ne znalci. Ima li nade za hrvatsku košarku? Nada je kruh siromaha. Teško, dok se ovako regrutiraju ljudi. Promaši li se dvaput u selekciji, to je deset izgubljenih godina. Svatko se proglašava velikim trenerom. Koja je kvaliteta hrvatske lige? ABA liga je jedina pametna stvar, no naše momčadi su na posljednjem i pretposljednjem mjestu.

Europski Cousy

Imao je, vjerovali ili ne, i Pino svog idola. Boba Cousyja. Danas 91-godišnjaka, koji je šest puta bio prvak NBA lige s Celtiscima, a 1957. bio je MVP NBA lige. U kolovozu prošle godine Cousy je dobio primio najvišu nagradu koju građanin u SAD-u može primiti, Predsjedničku medalju slobode.

– Dobio sam 1955. godine 16-milimetarski film od tete Danke iz New Yorka. Zamolio sam prijatelja, koji je radio u kinu, da mi ujutro pusti film. Razrogačio sam oči kada sam vidio što Cousy radi. Kopirao sam ga danima. Mjesec dana sam probavao leđni dribling, micao noge, lijevu, desnu, a lopta je bježala. Kod njega sam vidio skok šut sa zadrškom, dodavanje kroz noge, iza leđa – priznaje Giergia, koji je postao europski Cousy, a opet je ostao svoj.

Sin državnog neprijatelja i tri uhićenja

Imao hendikep što sam dolazio s područja koje je bilo pod Italijom. Moj nono i otac bili su izuzetno bogati. Otac Eugen je 1947. kao državni neprijatelj zatvoren četiri godine. Nikad mu više nisu dali raditi. Naime, trebalo je ući u zadrugu. Otac je došao na sastanak i rekao da bi se »želio udružiti s Rockfellerom, ali on neće sa mnom«. Sve su uzeli, 80 tisuća kvadratnih metara na Bulevaru, kamione, motocikle, bicikle, srušili kuću. Uzeli su nam sve što smo imali, a dobili smo papirić. Imao sam deset godina kada su mi na čelo prislonili cijev pištolja. Cijeli život sam sin državnog neprijatelja…

Naime, o svakome su postojale karakteristike, od vojske nadalje. Ja sam svoje karakteristike tražio i u njima stoji da sam sin državnog neprijetelja! Kasnije je dodano da sam kleronacionalist. Triput sam uhićen, jednom zbog intervjua u Glasu koncila 1974. godine, kada sam sedam sati proveo na informativnom razgovoru. Nije nikakva tajna, oženio sam se crkvi, djeca su išla na vjeronauk, a supruga je radila u prosvjeti. To su sve moji grijesi… Jednom sam, 1965. uhićen pod optužbom da sam u Moskvi vrijeđao Lenjina i komunizam. Prijave te, pa se ti brani. I 1972. po povratku iz Australije, strpali su me u »maricu« rekavši da sam se družio s ustašama. Što ja tu mogu – kaže Pino.

Frnja i Nafta

Prvu utakmicu u Rijeci odigrao sam 1955. godine. Dobili smo. Frnji Kosanoviću zabio sam 40 koševa preko uha. Frnja i ja smo prijatelji. Uvijek sam ga bockao da nikad nije igrao prvu ligu, da je ekspert za drugu ligu – zapad… Jedan od suparnika za promociju u prvu ligu bila nam je i riječka Nafta, za koju su uz Frnju igrali Fenti, Matković, Rumba Rundić, koji me je držao. Međutim, oni nikada nisu uspjeli ući u Prvu ligu… Frnja je bio dobar igrač, kao i Mihajlo Pfendt – Mifta, visok 209 centimetara.

Najbolji riječki košarkaški? Najviše uspjeha imao je Aramis Naglić. Rudolf Jugo je bio solidan igrač, kao i Miličević, koji mislim da se nije razvio na najbolji način. Od stare generacije dobar je bio Olivieri.