RIJEKA Košarkaši Kvarnera 2010 uspješno su probili led na startu trećeg premijerligaškog kruga, ostalo im je još deset regularnih kola, ali u klubu se nadaju da će odigrati koju utakmicu više. Točnije, da će izboriti toliko željeno doigravanje u svojoj povratničkoj premijerligaškoj sezoni.

A zanimljivo je da u ovome trenutku Kvarnerovci dominiraju u statističkim kategorijama FAVBET Premijer lige. Paolo Marinelli je trenutno prvi strijelac i asistent lige, a na samom vrhu je i u kategoriji ukradenih lopti. Marjan Čakarun je najefikasniji u šutu za dva poena, dok je Chudier Bile prvi bloker lige.

Oni koji su pogledali nekoliko utakmica riječkog kluba ove sezone neće se začuditi što Amerikanac, porijeklom i Južnosudanac, dominira u tom segmentu. U Centru Zamet često upravo Bileove blokade dižu publiku na noge, a šuteve je naučio blokirati od – Patricka Ewinga. Nekadašnja NBA zvijezda je trenirala Bilea na sveučilištu Georgetown.

– Da, on je bio jako dobar bloker. Mislim da je kod blokada najvažniji tajming, i naravno moraš dobro skakati i imati dugačke ruke, a ja to imam. Ali, mislim da je ipak najvažnije naći dobar tajming i jednostavno se odvažiti. Blokade često pokreću publiku na tribini. Često ljudi misle da obrana nije lijepa, da je bolje zabijati, ali ja volim igrati obranu, blokirati i razbuditi navijače – govori Chudier Bile, 26-godišnji krilni igrač Kvarnera 2010, koji je nastupao i za reprezentaciju Južnog Sudana, ali odrastao je u Denveru. U svojem košarkaškom životopisu ima upisanu i jednu odigranu NBA ljetnu ligu, i to upravo za Denver Nuggetse.

Mislite li da vam bolje ide obrana ili napad? Često ste agresivni u obrani i imate podosta osobnih pogrešaka?

– Rekao bih da sam igrač koji igra jednako i napad i obranu, mislim da mi oboje ide vrlo dobro. Danas ne vidiš puno igrača koji igraju obranu i zato se ponosim tim dijelom u svojoj igri. Da, istina. Igram agresivno i problem mi je što ponekad želim napraviti sve odjednom. U tome želim definitivno biti bolji, smanjiti broj osobnih pogrepaka pa da ne moram previše biti na klupi, nego da budem na terenu i pomognem svojoj ekipi.

Kiša

Osjetite li veliku razliku ove sezone igrajući u Premijer ligi? Koje su vam momčadi ove sezone bili najteži protivnici?

– Sigurno se osjeti razlika. Ne podcjenjujući prvoligaške klubove, ali u neke utakmice prošle sezone smo ulazili tako da smo odmah znali da ćemo pobijediti. U ovoj ligi svatko može pobijediti svakoga i zato uvijek moraš biti spreman. Smiješno je što smo protiv dviju najjačih ekipa u Premijer ligi, Zadra i Splita, upisali pobjede ove sezone. Mogao bih reći da je bilo najteže s njima igrati, ali smo ih s druge strane pobijedili. To pokazuje da i mi možemo biti najbolji.

Malo više od godinu danas živite u Rijeci. Što vam se najviše sviđa u gradu? Imate li i neke negativne stvari koje biste istaknuli?

– Od negativnih bih izdvojio jedino kišu. Iako sam se naviknuo na to, često je oblačno. Ali osim toga, sviđa mi se u Rijeci. Odlični su ljudi, hrana, suigrači u klubu… Momčad mi je i najvažnija jer sam ipak zbog toga došao u Rijeku. Svi se družimo zajedno i dobro se slažemo. Kada me netko od doma pita kako je ovdje, uvijek kažem kako su dobri ljudi, plaže divne i odlična atmosfera. Hrana? Najčešće jedem ribu. Amerikanci je ne jedu previše, ali moja mama nam je voljela spremati ribu pa sam tako nastavio i ovdje. Losos i lignje su mi najdraže. Od mjesta mi se jako svidjelo Volosko, bio sam i u Opatiji, a u Rijeci volim prošetati po terminalu i popiti kavu u centru

Amerikanci se često žale na vožnju u Hrvatskoj, odnosno vožnju s ručnim mjenjačem.

– Vozim automatik pa nemam problema s time, ha, ha. Ali, kada sam tek došao u Rijeku i još nisam imao auto, prijateljica me pokušala naučiti voziti s ručnim mjenjačem. I čak sam uspio doći od Kostrene do Kozale. Doduše, dva puta mi se auto ugasio, ha, ha. Ali bio mi je prvi put i uspio sam doći do cilja. Mislim da je bolje voziti automatik, bez uvrede. Lakše je.

Jeste li se upoznali i s Amerikancima koji igraju u ovdašnjim klubovima?

– Uglavnom se u Rijeci družim s Hrvatima. Također, prijatelj mi je Peter Jok, igrač Cibone, pa se i s njime družim kada uspijemo uskladiti slobodne dane. Nas dvojica smo jedini Južnosudanci u hrvatskoj ligi. Bio sam u Zagrebu, ali i on je došao u Rijeku baš prije desetak dana kada smo imali malo više slobodnog vremena. Bili smo i u Opatiji, rekao je da mu je ovdje ljepše nego u Zagrebu, ha, ha. Jako mu se svidjelo.

Američki san

Roditelji su vam Južnosudanci, odrasli ste u Denveru, ali rođeni u Etiopiji. Kakve veze imate s Etiopijom?

– Rođen sam u Etiopiji samo zbog toga što je bio građanski rat u našoj zemlji pa smo se morali negdje maknuti, a u SAD smo otišli kada sam imao dvije godine. Etiopije se stoga uopće ne sjećam. Roditelji su imali težak život i blagoslov je što smo imali priliku otići u SAD. Mislim da mi je to jako pomoglo, maknuo sam se od nasilja i rata te zahvaljujući tome danas mogu igrati košarku.

Kako je vašoj obitelji bilo preseliti iz Afrike u SAD?

– Teško je bilo jer roditelji nisu uopće znali engleski jezik, kao ni ja jer ga nisam slušao doma. Morali su kao imigranti puno toga sami naučiti i napraviti, početi s loše plaćenim poslovima. Tata se tada krenuo i dodatno školovati. Jednostavno moraš graditi svoj put, nešto kao »američki san«. Moraš izgraditi nešto ni od čega. Od roditelja sam i naučio da se moram truditi i naporno raditi.

Jeste li kao dijete u školi osjećali da ste drugačiji zbog toga?

– Da, osjetio sam na početku da sam drugačiji jer nisam znao jezik i imao sam poseban predmet u školi gdje sam morao učiti engleski. Od negdje trećeg, četvrtog razreda osnovne škole sam ga vrlo dobro naučio i tada je sve bilo puno lakše.

Zahvaljujući kome ste uopće počeli trenirati košarku?

– Dvije starije sestre su igrale košarku, obje su dosta visoke. S nekih 11, 12 godina sam se stvarno zaljubio u ovaj sport. Sestre nisu nikada igrale profesionalno, samo na koledžu, a više ne igramo skupa kada dođem u Denver. Jedna sestra ima djecu i sada je trudna, a druga ponekad šutira sa mnom, ali bilo bi sada prelagano igrati protiv njih.

Možete li nam nešto reći na hrvatskom jeziku nakon godinu dana života u Rijeci?

– Mogu reći »kako si«, »vidimo se«, »dobar dan«. A znam i brojati do deset. Tu su naravno i proste riječi koje sam naučio od suigrača, ha, ha. Od njih sam i ostalo naučio. Najviše zapravo naučim na treningu kada mi trener i igrači prevode. Mislim da dosta hrvatskog znam za jednu godinu što sam ovdje.