Chudier Bile

Košarkaš Kvarnera 2010 rođen je u Etiopiji: “Blagoslov je što smo imali priliku otići u SAD i maknuti se od nasilja i rata”

Katarina Blažević

Chudier Bile/V. KARUZA

Chudier Bile/V. KARUZA

Od roditelja sam i naučio da se moram truditi i naporno raditi. Morali su kao imigranti puno toga sami naučiti i napraviti - kaže Bile



RIJEKA Košarkaši Kvarnera 2010 uspješno su probili led na startu trećeg premijerligaškog kruga, ostalo im je još deset regularnih kola, ali u klubu se nadaju da će odigrati koju utakmicu više. Točnije, da će izboriti toliko željeno doigravanje u svojoj povratničkoj premijerligaškoj sezoni.


A zanimljivo je da u ovome trenutku Kvarnerovci dominiraju u statističkim kategorijama FAVBET Premijer lige. Paolo Marinelli je trenutno prvi strijelac i asistent lige, a na samom vrhu je i u kategoriji ukradenih lopti. Marjan Čakarun je najefikasniji u šutu za dva poena, dok je Chudier Bile prvi bloker lige.


Oni koji su pogledali nekoliko utakmica riječkog kluba ove sezone neće se začuditi što Amerikanac, porijeklom i Južnosudanac, dominira u tom segmentu. U Centru Zamet često upravo Bileove blokade dižu publiku na noge, a šuteve je naučio blokirati od – Patricka Ewinga. Nekadašnja NBA zvijezda je trenirala Bilea na sveučilištu Georgetown.




– Da, on je bio jako dobar bloker. Mislim da je kod blokada najvažniji tajming, i naravno moraš dobro skakati i imati dugačke ruke, a ja to imam. Ali, mislim da je ipak najvažnije naći dobar tajming i jednostavno se odvažiti. Blokade često pokreću publiku na tribini. Često ljudi misle da obrana nije lijepa, da je bolje zabijati, ali ja volim igrati obranu, blokirati i razbuditi navijače – govori Chudier Bile, 26-godišnji krilni igrač Kvarnera 2010, koji je nastupao i za reprezentaciju Južnog Sudana, ali odrastao je u Denveru. U svojem košarkaškom životopisu ima upisanu i jednu odigranu NBA ljetnu ligu, i to upravo za Denver Nuggetse.


Mislite li da vam bolje ide obrana ili napad? Često ste agresivni u obrani i imate podosta osobnih pogrešaka?


– Rekao bih da sam igrač koji igra jednako i napad i obranu, mislim da mi oboje ide vrlo dobro. Danas ne vidiš puno igrača koji igraju obranu i zato se ponosim tim dijelom u svojoj igri. Da, istina. Igram agresivno i problem mi je što ponekad želim napraviti sve odjednom. U tome želim definitivno biti bolji, smanjiti broj osobnih pogrepaka pa da ne moram previše biti na klupi, nego da budem na terenu i pomognem svojoj ekipi.


Kiša


Osjetite li veliku razliku ove sezone igrajući u Premijer ligi? Koje su vam momčadi ove sezone bili najteži protivnici?


– Sigurno se osjeti razlika. Ne podcjenjujući prvoligaške klubove, ali u neke utakmice prošle sezone smo ulazili tako da smo odmah znali da ćemo pobijediti. U ovoj ligi svatko može pobijediti svakoga i zato uvijek moraš biti spreman. Smiješno je što smo protiv dviju najjačih ekipa u Premijer ligi, Zadra i Splita, upisali pobjede ove sezone. Mogao bih reći da je bilo najteže s njima igrati, ali smo ih s druge strane pobijedili. To pokazuje da i mi možemo biti najbolji.


Malo više od godinu danas živite u Rijeci. Što vam se najviše sviđa u gradu? Imate li i neke negativne stvari koje biste istaknuli?


– Od negativnih bih izdvojio jedino kišu. Iako sam se naviknuo na to, često je oblačno. Ali osim toga, sviđa mi se u Rijeci. Odlični su ljudi, hrana, suigrači u klubu… Momčad mi je i najvažnija jer sam ipak zbog toga došao u Rijeku. Svi se družimo zajedno i dobro se slažemo. Kada me netko od doma pita kako je ovdje, uvijek kažem kako su dobri ljudi, plaže divne i odlična atmosfera. Hrana? Najčešće jedem ribu. Amerikanci je ne jedu previše, ali moja mama nam je voljela spremati ribu pa sam tako nastavio i ovdje. Losos i lignje su mi najdraže. Od mjesta mi se jako svidjelo Volosko, bio sam i u Opatiji, a u Rijeci volim prošetati po terminalu i popiti kavu u centru


Europska košarka i NBA liga

Navijač ste Denver Nuggetsa. Osjeti li se i u SAD-u pad u praćenju NBA lige u posljednjih nekoliko godina?


– Manja je popularnost sigurno jer nitko ne želi gledati natjecanje u šutiranju trica. I ja se slažem s time, ne sviđa mi se takva košarka. Kroz karijeru sam se prilagođavao raznim košarkaškim stilovima. Od koledža, do NBA G lige i sada europske košarke… Ova europska košarka mi se sviđa, više je momčdska igra i čak me podsjeća na košarku na koledžu.

Amerikanci se često žale na vožnju u Hrvatskoj, odnosno vožnju s ručnim mjenjačem.


– Vozim automatik pa nemam problema s time, ha, ha. Ali, kada sam tek došao u Rijeku i još nisam imao auto, prijateljica me pokušala naučiti voziti s ručnim mjenjačem. I čak sam uspio doći od Kostrene do Kozale. Doduše, dva puta mi se auto ugasio, ha, ha. Ali bio mi je prvi put i uspio sam doći do cilja. Mislim da je bolje voziti automatik, bez uvrede. Lakše je.


Jeste li se upoznali i s Amerikancima koji igraju u ovdašnjim klubovima?


– Uglavnom se u Rijeci družim s Hrvatima. Također, prijatelj mi je Peter Jok, igrač Cibone, pa se i s njime družim kada uspijemo uskladiti slobodne dane. Nas dvojica smo jedini Južnosudanci u hrvatskoj ligi. Bio sam u Zagrebu, ali i on je došao u Rijeku baš prije desetak dana kada smo imali malo više slobodnog vremena. Bili smo i u Opatiji, rekao je da mu je ovdje ljepše nego u Zagrebu, ha, ha. Jako mu se svidjelo.


Američki san


Roditelji su vam Južnosudanci, odrasli ste u Denveru, ali rođeni u Etiopiji. Kakve veze imate s Etiopijom?


– Rođen sam u Etiopiji samo zbog toga što je bio građanski rat u našoj zemlji pa smo se morali negdje maknuti, a u SAD smo otišli kada sam imao dvije godine. Etiopije se stoga uopće ne sjećam. Roditelji su imali težak život i blagoslov je što smo imali priliku otići u SAD. Mislim da mi je to jako pomoglo, maknuo sam se od nasilja i rata te zahvaljujući tome danas mogu igrati košarku.


Kako je vašoj obitelji bilo preseliti iz Afrike u SAD?


– Teško je bilo jer roditelji nisu uopće znali engleski jezik, kao ni ja jer ga nisam slušao doma. Morali su kao imigranti puno toga sami naučiti i napraviti, početi s loše plaćenim poslovima. Tata se tada krenuo i dodatno školovati. Jednostavno moraš graditi svoj put, nešto kao »američki san«. Moraš izgraditi nešto ni od čega. Od roditelja sam i naučio da se moram truditi i naporno raditi.


Jeste li kao dijete u školi osjećali da ste drugačiji zbog toga?


– Da, osjetio sam na početku da sam drugačiji jer nisam znao jezik i imao sam poseban predmet u školi gdje sam morao učiti engleski. Od negdje trećeg, četvrtog razreda osnovne škole sam ga vrlo dobro naučio i tada je sve bilo puno lakše.


Zahvaljujući kome ste uopće počeli trenirati košarku?


– Dvije starije sestre su igrale košarku, obje su dosta visoke. S nekih 11, 12 godina sam se stvarno zaljubio u ovaj sport. Sestre nisu nikada igrale profesionalno, samo na koledžu, a više ne igramo skupa kada dođem u Denver. Jedna sestra ima djecu i sada je trudna, a druga ponekad šutira sa mnom, ali bilo bi sada prelagano igrati protiv njih.


Možete li nam nešto reći na hrvatskom jeziku nakon godinu dana života u Rijeci?


– Mogu reći »kako si«, »vidimo se«, »dobar dan«. A znam i brojati do deset. Tu su naravno i proste riječi koje sam naučio od suigrača, ha, ha. Od njih sam i ostalo naučio. Najviše zapravo naučim na treningu kada mi trener i igrači prevode. Mislim da dosta hrvatskog znam za jednu godinu što sam ovdje.


Danas protiv Dinama

Kvarner 2010 danas od 19 sati gostuje u Zagrebu kod Dinama, inače susjeda na sredini ljestvice. Riječani se nakon mnogih muka s ozljedama mogu konačno pohvaliti punim sastavom. Doduše, nisu bili u potpunosti kompletni na posljednjim treninzima, ali ovoga puta je za to »krivac« jedna lijepa vijest. Marin Đugum postao je otac te je propustio nekoliko treninga uoči današnje utakmice. Nazor će svejedno na raspolaganju imati sve igrače, a njegova bi momčad, stoga, mogla imati dva razloga za slavlje…