Ne, nemam problema s određivanjem koje su mi utakmice u karijeri, koja je istina dugo trajala, bile najdraže. Prva je ona s Jugoplastikom 1989. godine kad smo u Münchenu postali prvaci Europe. Došli smo na »final four« kao autsajderi, kao neka nebitna ekipa, da bismo u finalu trijumfalno svladali Maccabi koji je tada s četiri Amerikanca bio fantastična ekipa. Druga je za hrvatsku reprezentaciju na Olimpijadi u Barceloni kad smo u finalu »dream teamu« zadali nemalo muke. Mi s poprilično »kratkom« klupom i oni kojima tko god da je ušao bio je – genijalan.

Dino Rađa, jedan od najboljih hrvatskih, ne samo košarkaša, nego i sportaša. Oni koji ga bolje znaju dodat će kako je Dino i jedan od najboljih ljudi. Ali, iako visok 2,11 metara, i samim time dominantan gdje god da se pojavi, on je i danas, u svojoj 55. godini, k tome rođen u znaku prodornog i ekstrovertiranog bika, najsličniji – pomalo sramežljivom tinejdžeru. Stilom – na riječkoj premijeri biografskog cjelovečernjeg dokumentarca jednostavnog naziva »Rađa«, pojavio se u tenisicama, trapericama i »hudici« znakovitog natpisa »Jugoplastika« – ali i činjenicom da je riječ o osobi apsolutno »nemogućoj« za standardne intervjue.

– Što vam ja imam dodati, pričati o sebi. Snimili smo film koji traje 80 minuta i u njemu sam otkrio sve što je o meni važno. Sport, košarka, sve ono što stane u prostor omeđen Jugoplastikom na početku i Splitom 1997. godine na kraju. To vam je ono što želim komunicirati. Ostalo je nebitno.

Uvijek tu za obožavatelje / Foto Marko Gracin

Povučeni klinac

Rezolutan u svojim odgovorima. I ni – makac. Susreli smo se sat, dva prije premijere njegovog filma koja je u »projekcijskoj dvorani« na Zametu dobila savršen dodatak. Film je, naime, prikazan na otvorenom, na obnovljenom igralištu Košarkaškog kluba Zamet koje odašilje poruku identičnu onoj filma »Rađa«: talenti se ne »bruse« u skupim dvoranama, u ekipama koje su osmišljene kako bi u njima bogati roditelji plaćali da bi im djeca igrala, u timovima u kojima je najvažniji razgovor onaj o karijeri, slavi i – novcu. Ne, apsolutno ne – Milan Vukajlović, riječki košarkaš i strastveni sportski zanesenjak, mnogo poznatiji po nadimku Vuk, to je igralište obnovio kako bi na njemu, cjelodnevno, djeca igrala košarku. Kako bi se – igrala košarka. Na jedan, na dva koša, samo pucajući, baš onako kako su to u svojoj najranijoj mladosti činili Dino Rađa i Toni Kukoč. Ili Dražen Petrović koji je u rodnom Šibeniku, na igralištu poput zametskog, satima samo bacao svoju najdražu loptu prema košu.

– Kao mali bio sam povučen. Ne sramežljiv, nego baš povučen. Volio sam čitati »romane«. »Alan Ford« i »Komandant Mark«, »Zagor«. I onda su me, na nagovor rodbine, upisali na košarku. Da se maknem iz kuće i da se bavim nečim korisnim, sjeća se Rađa početaka, ranih osamdesetih godina. I baš kako su te godine u mnogim područjima života – glazbi, kulturi, umjetnosti – bile iznimno plodne, bile su to i u sportu. Košarka je istina »vukla« jako dobru tradiciju i iz sedamdesetih, ali upravo generacija rođena u drugoj polovini šezdesetih digla ju je do kontinentalnog i planetarnog uspjeha.

Košarkaši i dobri ljudi – Dino Rađa i Milan Vukajlović Vuk / Foto M. GRACIN

Slično je uostalom bilo i s »čileanskom« generacijom nogometaša koji su mladu reprezentaciju Jugoslavije 1987. godine doveli do naslova svjetskog prvaka.

– Nismo se mi, mladi igrači Jugoplastike među kojima smo se identičnom visinom isticali Toni Kukoč i ja, opterećivali s uspjehom pod svaku cijenu. Mi samo najprije bili nekoordinirani, jer teško se nositi s visinom, posebno kad se u formativnim godinama silno naglo razvijaš, da bi nas iskusniji od nas i sjajni treneri koji su bili i odlični pedagozi polako učili košarci. Guštali smo u igri, sjeća se Dino svoje mladosti koju je dominatno i utkao u film.

Odrastanje u Jugoplastici

Iako je dokumentarac nastao u velikoj mjeri zbog činjenice da je Rađa prije točno tri godine, 8. rujna 2018., postao, kao četvrti Hrvat, što je polovina od ukupnog broja Europljana, članom Basketball Hall of Famea, košarkaške Kuće slavnih, kako se da razabrati, Dino je ipak najvažniji naglasak stavio na svoje odrastanje u Jugoplastici i onom desetljeću koje je od pomalo »trapavog«, naglo izraslog, tinejdžera stvorilo, uz njegovog »jing-jang« suigrača Tonija Kukoča, najboljeg igrača kluba koji je, na iznenađenje svijeta, postao prvakom Europe. Prije njega tu čast zaslužili su Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Mirko Novosel kao trener, a biti članom Basketball HOF-a znači biti jednim od najpriznatijih sportaša na svijetu. I da ne bi bilo zabune, iako tri godine kasnije, u probrano košarkaško društvo uskoro ulazi i Toni Kukoč.

Dino Rađa sa suprugom Viktorijom i sinovima / Foto INSTAGRAM

– Jugoplastika je postala najboljim europskim timom, iako po kriteriju novca ostalima u final fouru nije bila ma ni blizu. U tome i je bit sporta: igra srce, ne novac, ističe Rađa koji to jasno filmom i poručuje. Ne novac – srce, strast i rad. I gušt nadmetanja. Uživanja u užitku što se pruža gledateljima kojih tih godina nije nedostajlo ni u jednoj dvorani. Uživanja u užitku koji su priuštili titulom Jugoplastike koju je prigodom dočeka fanatstičnih »žutih« košarkaša na ulice Splita dovela – 100 tisuća razdraganih, ma da razdraganih – raspamećenih ljudi!
Nižu se u filmu o sjanoj Rađinoj karijeri epizode u kojima je on oduševljavao košarkaške zanesenjake u Rimu, kad je igrao za Il Messaggero, kad mu se klanjala Amerika u Boston Celticsima, ili pak kad je, na neki način, u temperamentu navijača u Ateni, onih zeleno-bijelih Panathinaikosa, našao pandan Splitu. I kako to biva s velikima, kraj karijere u klubu u kojem je počeo, istina naziva promijenjenog u Split. Zadnji zvuk sirene, cigara i odlazak u legendu.

San svih bikera – Dino Rađa na kultnoj Route 66 / Foto INSTAGRAM

Humanitarac

Ono što se događa skoro četvrt stoljeća nakon te splitske noći uvelike je odmaknuto od svijetla pozornice. OK, zna se da je ponosan na suprugu Viktoriju, baš kao i na sinove Duju, Nika i Roka. Ali, osim u rijetkim, najčešće protokolarnim prigodama, nema ga u medijima. Možda i s razlogom, jer oni su danas bitno drugačiji nego kad je svoje snove sanjao u Jugoplastici. Mediji su danas fokusirani na senzaciju, na sve ono što iskreni i karakterni ljudi poput Dina Rađe smatraju, s razlogom, nebitnim.

Potom smo se s Vukovog igrališta spustili do terase Metropolisa. I bujanje dolaska medija koji stalno imaju nešto za pitati. A Dino je jedan od onih, k tome i potpuno atipičan za baš splitsko dite, koji imaju jasan stav: dok sam igrao na terenu dao sam vam sve odgovore. Sad kad ne igram, nemam vam na što odgovarati. No, ipak ima. Iako, kao svaki pravi veliki čovjek, od svog humanitarnog rada ne čini osobitu promociju, poznato je kako permanetno izdvaja. Od vremena dok je još bio aktivni igrač koji je preuzeo brigu o dječaku iz Osijeka kojem je početkom rata poginuo otac. Danas je taj nesretni dječak ponosni liječnik. Iako mu je u životu i školovanju svakako pomogao Dinov novac, sigurni smo da mu je stalna inspiracija bio i Rađin karakter. Borca, u svakom pogledu.

– Istina je, da, pomažem koliko mogu onima koji sami ne mogu. Iz istog razloga sam, prije nešto više od dvije godine, kad sam zaigrao košarku na otvorenju ovog predivnog Vukovog igrališta, postao članom riječke humanitarne udruge »Koga briga«. Jer i njih je kao i mene briga. Pao je nekoliko mjeseci kasnije dogovor da svi zajedno napravimo nešto uistinu veliko, da pokrenemo akciju za nabavku robotiziranih egzoskeleta pomoću kojih se na jako efikasan način pomaže najtežim pacijentima s neurološkim oštećenjima. Cijena novog takvog uređaja je oko milijun kuna, pojašnjava nam Rađa.

Dino Rađa i njegov prvi trener Petar Bezelj / Foto INSTAGRAM

U priču se dakako uključila i udruga »Koga briga«. Dinova zarazna vjera u pokretanje naizgled nemogućih misija djelovala je i na članove udruge. U planu je bilo i podizanje nacionalne kampanje, putem televizijskih kanala, ali došao je ožujak 2020. godine.

– Epidemija koronavirusa sve je poremetila. Pa i ovaj moj biografski film premijeru je imao još tada, početkom 2020. godine, da bi onda sve bilo zaustavljeno. Ali treba vjerovati. Eto, nakon pulske premijere, došla je na red i Rijeka, a potom i Zadar. Grad u kojem sam također odigrao dio svoje karijere, grad koji je istinski i danas zaljubljen u košarku, pojašnjava nam Rađa.

I tako stalno, miješajući košarku, sjećanja na sjajne suigrače, i jednake takve trenere koji su obilježili njegovu karijeru, ili pak kondicionog trenera Mirka Krolu, koji mu je bio i jako veliki prijatelj, i brigu o dobrim ljudima kojima ekonomija života nije neki poseban prijatelj.

– Vidite, i akcije za nabavku spomenutih medicinskih pomagala, robotiziranih egzoskeleta, zaustavila je pandemija, točnije restrikcije uobičajenog života koje je pred sve nas postavila korona. U Splitu je jedan takav uređaj već u funkciji, na redu su Rijeka i Osijek. Siguran sam da će se, s povratkom uobičajenog života i normalizacijom uobičajenih procesa, i to realizirati, optimističan je, ali i sugestivan Rađa.

Dino Rađa u dresu Panathinaikosa / Foto INSTAGRAM

Velike emocije

Projekcija filma bila je natopljena emocijama. Iako, u osnovi, jednostavan dokumentarac koji mozaičnom metodom slaže kockice košarkaške karijere jednog od genija tog sporta, Dinovi »rani radovi« bude velike emocije. Jer bio je dio tima koji je nemoguće pretvarao u moguće. Dio ekipe koja je snove pretvarala u kontinentalne uspjehe. Dakako da je fascinantno i njegovo igranje na najmoćnijoj globalnoj pozornici, ali nekako, baš kao i natpis na njegovoj »hudici«, jasno se daje do znanja: da nije Jugoplastike, ne bi baš ničeg bilo.

Krenula je nakon premijere, kojoj je, nažalost, ili na uobičajenu, dominatnu riječku priču ignoriranja velike većine događaja pa i tako i čiste emocije koju daruje »Rađa«, prisustvovalo premalo gledatelja, dodatna komunikacija s publikom. S Blogerom Krulom, koji je također bio u publici, a Dinu je svojedobno obećao donijeti »vriću ogulinskih kumpira«, pa sve do humanitarne aukcije kojoj je darovao svoj najdraži dres, onaj Jugoplastike. Naprosto fantastična zametska noć u kojoj su se, nakon projekcije poticajnog filma, svi tako dobro razumjeli. I još jednom potvrdili kako je Dino Rađa, jedan od najboljih svjetskih košarkaša, stanovnik Basketball Hall of Famea, prije i iznad svega – dobar čovjek. Jedan od rijetkih koji nikad ne okreće glavu od onih kojima je pomoć potrebna.

– Ma što je vama. Bio sam obično »radničko dite«. Tata je vozio kamion i rijetko je bio doma, mama je vodila odgoj. Pa i šibom, kad bih bio nezainteresiran za školu. Obično »dite radnika«, kakvo bogatstvo, istaknuo je u filmu Rađa. Čudesni umjetnik košarke i života čiju obitelj, kao i njega samog, ni najmanje nije impresionirala činjenica da je od svog prvog inozemnog ugovora zaradio plaću koju bi njegova majka priskrbila radom u 700 godina. Jer važni su samo ljudi. I njihova sreća u životu.