Aramis Naglić / Snimio SERGEJ DRECHSLER
Kopnili smo godinama i to se točno vidi. Kopnili smo od 1992. nadalje, malo po malo. Povremeno smo bljesnuli polufinalom i četvrtfinalom, ali ne treba odustati od hrvatske košarke. Jedino treba očekivanja smjestiti u realne okvire jer smo mala zemlja, imamo malu ligu, financijski nisu jaki, a talenti odlaze. Produkt toga su rezultati reprezentacije, kaže Naglić
povezane vijesti
Split, Kaunas, Beograd i kanadska Victoria ugostili su turnire kvalifikacija za Olimpijske igre u Tokiju. No, Hrvatska, Litva, Srbija i Kanada nisu uspjele iskoristiti prednost domaćeg parketa, Njemačka, Slovenija, Italija i Češka izborile su vizu za olimpijski turnir.
Hrvatska je zapela u polufinalu splitskog turnira, plus od deset poena protiv Njemačke pretvoren je u minus deset u završnici. Iako bez nekolicine igrača, Nijemci su u finalu potopili i Brazil Aleksandra Petrovića.
Splitski turnir do kraja je ogolio hrvatsku košarkašku stvarnost. Nije ni Bojan Bogdanović svemoguć, ni njegovih 38 poena nije bilo dovoljno za prolaz protiv Njemačke, kojoj je također nedostajalo nekoliko igrača.
Naravno, domaćinstvo nije bilo garancija plasmana, a pravu blamažu spriječio je Pavle Marčinković, spasivši momčad poraza protiv Tunisa i ispadanja u skupini budući da je na otvaranju upisan poraz od Brazila.
Košarka je vukla hrvatski sport nakon stjecanja nezavisnosti, počevši s Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. i srebra uz finale s Dream Teamom. Nakon toga osvojene su dvije europske (1993. i 1995.) i jedna svjetska bronca (1994). Nakon toga – post.
Snimio Sergej DRECHSLER
– Mislim da se od te povijesti treba definitivno odvojiti. Već je pomalo deprimirajuće nakon svakog velikog natjecanja raspravljati što se događa s hrvatskom košarkom – kaže Aramis Naglić, srebrni na Olimpijskim igrama 1992. godine i dvaput klupski prvak Europe s Jugoplastikom.
Slabo lice
Danas je član Stručnog savjeta HKS-a i trener Vienna Basketa.
– Pokušavam biti objektivan, jer ne volim one koji nakon svakog natjecanja pljuju po svemu. Ima stvari na koje treba ukazati i osuditi ih, ali objektivno, moramo se pomiriti da nemamo srednju kvalitetu igrača.
Kada bismo dodali one koji su nedostajali, Šarića, Zupca, kreativca Simona i Zubčića, mi bismo imali dobru reprezentaciju i sve bi bilo ozbiljnije. Dodamo li njima jednog stranca na mjestu »playmakera«, ili da nađemo model igre bez pravog »playja«, mi bismo prošli kvalifikacije.
Ali kada ogoliš tih šest, sedam igrača, ono što ostaje ne može podnijeti vrhunsku košarku, a rokovi da bi se uspostavila igra su prilično kratki. I to je – to. U tome nismo samo mi, imaju te probleme i Srbi, i drugi.
Imali bi ih i Slovenci da im nije došao Luka Dončić. No, mi smo pokazali slabo lice. Drugi problem su FIBA-ini »prozori«, kalendar natjecanja koji se kosi s NBA ligom. To je velika glupost jer se degradira reprezentativna košarka, a mi tu gubimo jer nemamo širinu.
To osjete svi, ne samo mi, i to je jako loše za košarku. Više se nikome ne gleda reprezentativna košarka jer nema pet najboljih igrača. I Talijanima su nedostajala dva-tri NBA igrača. Ne možeš odigrati milijun utakmica u NBA ligi, a onda još moraš igrati kvalifikacije.
Šteta je što nije iskorišten Bogdanovićev dolazak. Prije pet godine, Hrvatska je izborila Rio pobjedom u produžetku u Torinu nad Italijom, kada je također blistao Bogdanović.
– Mogu naći zamjerke da se momčad nije pripremala za Bogdanovića, ali do posljednjeg trenutka se nije moglo znati tko dolazi iz NBA lige. Mnogi spočitavaju lošu obrambenu igru… Pa ne mislimo valjda da su Ukić i Rogić na toj razini da mogu zaustaviti Huertasa.
Ispod koša imamo Žižića, koji kao da je bio kastriran na turniru. On je igrač »pick and rolla«, a mi nemamo moćne igrače na poziciji jedan, nekoga tko koji će mu baciti loptu na zakucavanje ili otvorili vanjski šut
Imamo Bilana, koji je odličan klupski igrač i iza njega je odlična sezona u Italiji. Ali kada treba napraviti neki ekstra pokret… Planinić je praktički povijest ozbiljne košarke, dok je Šakić, baš kao i Bilan, sjajan klupski igrač.
Onda se pojavi nekakav Wagner, koji im pokaže kako igra moderan centar. Nas je protiv Tunisa spasio Pavle Marčinković, koji je klupski igrač zadatka i ulazi u reprezentaciju s 30 godina. Ne želim omalovažiti bilo kojeg igrača, sve ih volim.
I ja sam godinama bio igrač i prolazio sam slične stvari. Ne zavaravam se, ni ja vjerojatno danas ne bih igrao na višoj razini zbog svoje atletike. S ovim tijelom ne bih bio sposoban pet godina igrati Euroligu.
Nevjerojatna je razlika u Bogdanoviću kada krene i svih drugih. Zato smo i ispali, jer je on zabio 38, a drugi se nisu spojili ni u jednom segmentu. Možda smo i olako shvatili kvalifikacije, kao da smo mislili da ćemo proći na osnovu domaćeg terena. Nijemci su bili oslabljeni, Petrović nije imao nekoliko igrača…
Aramis Naglić / Snimio Sergej DRECHSLER
Riječko upozorenje
Već je prva priprema utakmica protiv Slovenije u Centru Zamet, kada je Luka Dončić ostao uz parket, ukazala na brojne slabosti Mršićeve momčadi.
– Tada sam rekao da bez Bogdanovića nemamo šansi. Svi njegovi koševi bili su produkt njegove kvalitete, što se kaže »preko boli«, no to tako ne ide. Nije nas bilo nigdje u segmentima moderne košarke, »pick and rollu«, tranziciji, obrambenom skoku, obrani jedan na jedan…
Toni broj jedanDražen Petrović ili Toni Kukoč? Nismo zaboravili na Krešimira Ćosića, koji je bio ispred svojeg vremena, ali ipak je igrao nešto ranije. – Ne mogu biti objektivan, igrao sam s Tonijem, proveli smo puno vremena zajedno i bili smo cimeri. Za mene je Toni čudo od igrača, čudo od osobe. Bila je pjesma igrati s njim, čak smo nas dvojica bili poznati po zezanciji. Toni je činio druge boljima i mogao je igrati sve pozicije. Dražen me impresionirao profesionalizmom, pristupom košarci i težnjom da bude svakog dana sve bolji. Fantastičan igrač. Uvijek je išao preko boli, što Toni nije imao do kraja. Toni je po meni najbolji u povijesti zbog te svoje svestranosti. Dražen me oduševljavao, i vrijeme provedeno s njim i u nekim selekcijama danas cijenim više nego kada sam bio u toj situaciji. Bogdanović? Mogao bi biti u prvih pet, on je sjajan strijelac, velika kvaliteta. Imao sam privilegij nakratko raditi s njim u reprezentaciji na Eurobasketu 2015. godine. Uživo sam vidio koji je kriterij pravog igrača, eksploziju pokreta. |
Mnogi se sa sjetom vraćaju na hrvatsku košarku, koja je nekad nešto značila.
– Košarka se mijenja, a mi smo zapeli u povijesti, vječito spominjemo generacije Dražena, Tonija, čak i one starije. Metodika rada se promijenila. Njemačka je razvijala košarku. Sjećam se da smo sa Splitom igrali protiv Leverkusena, u nekoj dvorani sa zelenom podlogom, to je bilo smiješno.
Oni imaju fantastično organiziranu ligu, marketing, novac… Talijani su se vratili iz mrtvih, a bili su pukli prije deset godina. Korak po korak su digli ligu, interes za sport i košarku je ogroman. Gdje smo mi u toj priči?
Mi se s time ne možemo mjeriti. Mi smo mala zemlja, ima nas četiri milijuna, a interes za košarku je, ruku na srce, u dva grada. Možemo i o tome malo razmisliti.
Aramis Naglić / Snimio Sergej DRECHSLER
Cibona je u financijskom kolapsu, Zadar se čupa noktima, riječka košarka je na marginama. Kako možemo tražiti uspjeh od reprezentacije kada hrvatski klubovi drže dno ABA lige, a nitko od odlaska Cedevite nije igrao Europu…
– To su činjenice. Talenata će biti, uvijek će izaći neki igrač koji će završiti na NBA draftu. Imamo Prkačina, Gnjidića, Tišmu, Perasovića… Ali to su pojedinci, sve je to premalo. Mi više nemamo široku bazu, kao što je to bio slučaj u bivšoj državi.
Nas sada ima jako malo, baza je uska, a košarka više nije prvi, a ni drugi hrvatski sport. Rukomet je iskoristio svoje rezultate i uzeo ogroman broj djece. Pogledajmo samo Rijeku, teško je stvoriti nekakvu selekciju.
Izgubili smo kriterije upravo zbog male baze pa igračima proglašavamo one koji to nikada neće biti. Recimo, slažem momčad jer želim biti prvak Austrije i želim igrati Europu, a u našoj Premijer ligi teško možeš naći igrača koji stvara razliku.
Što napraviti? Ne znam. Ono što se može poboljšati je sustav rada, od najmlađih do najstarijih da bi se nešto pomaklo. Ali općenito, ne znam način na koji bismo išli naprijed.
HKS je ušao u rat s ABA ligom, pokušao se naći neki novi model natjecanja u širem okruženju, s klubovima iz srednje Europe, ali nije se stiglo dalje od početka.
– Stvara se sukob zbog želje HKS-a da se ne igra ABA liga. Svojedobno su naši klubovi mogli igrati ABA ligu i Europu, dok su hrvatsku ligu igrali u završnici. Budući da je domaće prvenstvo postalo prioritet, samim time otpala je Europa.
ABA liga je jaka i to je igračima veliko ogledalo. Na kraju krajeva, tko je nama kriv što nemamo novaca i budžete da imamo ozbiljne klubove u ABA ligi. Neću ulaziti u teoriju urote tko vodi ligu.
Nama Zadar ima milijun i pol eura budžeta, što je manje od Igokeje. Tko nam je kriv, porezna politika, sponzori, sposobnost klubova? Ako želimo vlastitu jaku ligu, onda treba zabraniti nastup u ABA ligi i igrati u Europu. Ne znam je li to dobitak za Zadar, koji želi igrati ABA ligu jer puni dvoranu. Hoće li je puniti protiv Škrljeva ili Zaboka? Ne znam.
Ambiciozna ViennaAramis Naglić je u siječnju preuzeo Viennu Basket i skrasio se u Beču. U glavnom gradu Austrije ostaje i sljedeće sezone. – Zaustavljeni smo u četvrtfinalu doigravanja, ali ostali smo bez najboljeg igrača zbog ozljede. Igra i način na koji smo nesretno ispali, s 3-2 od Kapfenberg Bullsa, sastava koji igra FIBA kup, s egalom u petoj utakmici u gostima do same završnice, donijeli su mi mandat za sastavljanje jedne jake momčadi. Želja je sponzora osvajanje trofeja. Igrat ćemo i FIBA kup. To je izazov za momčad koja osam godina nije osvojila naslov. Nakon toga, upali su u neki prosjek, preživljavanje. Ovo je jedan iskorak i zanimljiv projekt, a radi se o Beču, gradu ogromnog potencijala u svakom smislu, gdje se interes za sport može preko noći povećati. |
Šok u Beogradu
U Beogradu su prošle nedjelje vladali šok i nevjerica. Nije prošla ni Srbija, srebrna prije pet godina u Rio de Janeiru. Nastup je otkazao Nikola Jokić, MVP NBA lige, i sve je krenulo nizbrdo.
– Srbi su deklasirani u finalu od Talijana. Oni se sada polako suočavaju s istim problemima koje imamo mi. Oni su se držali jer su košarkaška zemlja i košarka im je broj jedan. Lakše će se možda izvući, ali imaju i oni igrače u NBA ligi, one s 80 utakmica u Euroligi…
Micić im se ozlijedio protiv Italije, Jokić nije došao pa im Teodosić mora igrati presing po cijelom terenu, što nije igrao od 15 godine, a možda ni onda. Slovenija se drži noktima, nije to ništa spektakularno, ali Dončić je dimenzija više, on druge čini boljima uz »triple-double« i čini na terenu što hoće.
Ne zaboravimo, imali su sjajnog centra Mikea Tobeyja, modernog centra koji šutira trice. Imali bi i Slovenci problema da nije bilo njih dvojice. Drago mi je zbog Talijana jer je liga dobra i praćena.
Talijani vole košarku, koja se vratila na sjever, u Udine, Treviso, Trst, Veneciju… To su nekad davno bile košarkaške utvrde. Liga je profesionalna, financijski problemi su minimalni i sankcioniraju se i rezultat reprezentacije je tu.
Mala zemlja, mala liga
Poslije splitskog neuspjeha Dino Rađa je prozvao izbornika Mršića i spominjao »košarkaško samoubojstvo«. Rađa je veliki Naglićev prijatelj…
– Razgovarali smo u Rijeci, kad je gostovala Slovenija. Nismo previše lamentirali. On i Stojko Vranković, uz još nekoliko ljudi, donose odluke. Član sam Stručnog savjeta, koji nema nekakvu bitnu funkciju.
Posljednja elektronska pošta odnosila se na potvrdu mlađih dobnih kategorija. Nekih dubljih rasprava nije bilo. Rađi definitivno nije lako u ovoj situaciji, no ako si se prihvatio nečega, treba podnijeti i kritike, kojih ovih dana ima puno.
Naglić je skrenuo pozornost na još jedan detalj. Angažman izbornika Veljka Mršića u Zadru i na izborničkoj klupi.
– Korona, zahtjevna sredina, borba za ostanak u ABA ligi, borba za naslov u ligi… I kod trenera dolazi do pražnjenja, fizičkog i psihičkog pa se postavlja pitanje jesi li spreman za zadatke koji su pred tebe postavljeni.
A zadaci su prioritetni, teški, puno je uloženo, a važnost turnira bila je velika. Mislim da je i na taj segment trebalo obratiti pažnju. To predbacujem HKS-u. Ne znam tko je donosio te odluke, mene i Stručni savjet nije se ništa pitalo.
No, u budućnosti se takve stvari ne smiju događati. Ako imamo domaćeg izbornika profesionalca, koji je plaćen, on mora raditi svoj posao, makar šetao s utakmice na utakmicu u prvenstvu. Ali mora biti spreman u svakom trenutku.
Barcelona je nešto najbolje što mi se moglo dogoditiIdućega ljeta, preciznije 8. kolovoza, trideseta je obljetnica nastupa Hrvatske u finalu s američkim Dream Teamom. – To su najljepši trenuci moje karijere, razdoblje Splita i kao nagrada reprezentacija i Barcelona. Teško je nekome danas objasniti kvalitetu te reprezentacije, pa čak i kvalitetu klubova. Govorim to iz igračke perspektive. Razumijevanje igre i sama igra s takvim košarkašima je nešto fantastično, čovjek se naježi. Tu nije trebalo puno razgovora, igrači su sve dogovarali pogledom. To je nešto najbolje što mi se moglo dogoditi. Nisam imao veliku minutažu, ali biti dio te momčadi, gdje te svi ravnopravno prihvaćaju, fantastičan je osjećaj, diže te za cijeli život i mijenja ti košarkaški mentalitet i karakter. Medalja? Nisam od onih koji slažu trofeje, stoji u ormaru, u originalnoj vrećici. Kada se čisti kuća, ispadaju svi ti članci, medalje, uspomene pa se čišćenje protegne na tri sata jer se pregledava svaki dres. |
Mijenjali su se izbornici, Petrović, Repeša, Perasović, kojem je Naglić bio jedan od pomoćnika…
– I mi smo 2015. imali debakl, poraz od Čeha u osmini finala. Debakl u kojem nas je »pojeo« Satoransky. To su traume koje se teško zaboravljaju, koje skraćuju život. Kopnili smo godinama i to se točno vidi.
Kopnili smo od 1992. nadalje, malo po malo. Povremeno smo bljesnuli polufinalom i četvrtfinalom, ali ne treba odustati od hrvatske košarke. Jedino treba očekivanja smjestiti u realne okvire, jer mala smo zemlja, imamo malu ligu, financijski nismo jaki, a talenti odlaze. Produkt toga su rezultati reprezentacije.
Hrvatska košarka još donekle dobro stoji u mlađim kategorijama na kontinentalnim smotrama, ali taj prijelaz u seniorske vode postaje previše bolan. Igrači ili nestaju ili njihov košarkaški rast prebrzo zastane.
– Naši igrači stječu natjecateljsko iskustvo i rutinu ranije od svojih vršnjaka u drugim zemljama. Naši relativno mladi košarkaši počinju igrati čak i u prvim, i drugim ligama. To se manifestira na reprezentativnim razinama.
No, jesu li ti igrači školovani po kriterijima koji zahtijeva vrhunska košarka? Jesu li brzi, tanki, s karakterom, jesu li igrači koje želimo izgraditi da bi došli do razine NBA ili Eurolige, ili su to momci koji igraju dobro u svojim godištima.
Takvih je uvijek bilo, stvorit će rezultat, ali oni ne mogu pratiti zahtjeve seniorske košarke. Postavlja se pitanje kriterija, radi li se o vrhunskoj košarci ili razini Premijer lige. Uzmimo primjer Josipa Barnjaka, srebrnog s U-20 reprezentacijom.
Može li on igrati na višoj razini od Premijer lige? Po mojoj ocjeni – teško. Nekad smo imali široku bazu, dvadeset milijuna ljudi, liga je bila jaka, košarka je bila najpopularniji sport, a danas nam dvometraši odlaze u rukomet.
Postoji li uopće svjetlo na kraju hrvatskog košarkaškog tunela? Ili moramo pomiriti da smo postali prosjek.
– Moramo nastaviti maksimalno raditi, i bolje nego do sada. Treba mijenjati kriterije, popraviti organizaciju rada i prestati nešto očekivati. Nama je najveći teret povijest. U završnicama utakmica, kada se odlučuje, ovi igrači kao da se odrvene.
To je strah od povijesti, strah od osude javnosti. Ajmo se maknuti od toga, dovedimo najbolje u reprezentaciju, dovedimo i stranca ako treba i probajmo se boriti. Hrvatskoj je svaki plasman na veliko natjecanje uspjeh, medalja je senzacionalan rezultat i tako to treba gledati.
