Jako vam se sve promijenilo u svega desetak godina. Mi smo većinu svog slobodnog vremena provodili vani, na otvorenom. I uvijek se bavili nekim sportom. Strast nam je košarka, igramo i formalno u klubovima, ali baš ničeg ne bi bilo bez hakle, bez ulične košarke.

Bolje rečeno bez neke od verzija koje se igraju na jedan koš. I “grizli” smo, uvijek smo istinski željeli pobijediti, biti bolji, ostati u igri. Danas se to skoro u potpunosti izgubilo. Uličnom košarkom, streetballom se samoinicijativno bavi malo tko od uzrasta rođenih tamo negdje od pojave “pametnih telefona”.

U tome i jeste veliki dio naše priče, dio naše želje je – organizacijom turnira Aj’ na haklu probuditi, ma izvući djecu, izvući mlade na sportska borilišta. Kako bismo im pokazali ljepotu nadmetanja, kako bismo im naprosto rekli – nije sve u digitalnoj tehnologiji, socijalna smo bića, a druženje kroz haklu je jedno od najljepših.

Jakov Kalac, Toni Mohorić i Luka Milković. Studenti, košarkaši neki od njih već i treneri najmlađih uzrasta. Silni sportski zanesenjaci koji su se uz ili prije košarke bavili i rukometom.

Nisu jedini organizatori turnira Aj na haklu koji će se održati ovog vikenda, 1. i 2. lipnja, ali s obzirom da je drugi dio ekipe – Ivan Vukajlović te braća Marko i Matija Grbavac – u Zagrebu, na studiju kineziologije, nije nam se mogao pridružiti.

Iznimno lijepo, sunčano jutro na “Vukovom igralištu”, na poznatom zametskom košarkaškom borilištu koje je zahvaljujući velikom angažmanu istinskog sportskog zanesenjaka Milana Vukajlovića obnovljeno prije šest godina.

Danas ima tribine sa sjedalicama i reflektore te omogućava ono što je temelj svakog sporta: cjelodnevno druženje, ovdje uz košarku. Na dva ili češće na jedna koš. Razlog našeg dolaska i druženja s Lukom, Jakovom i Tonijem bio je turnir Aj na haklu kojeg je u jednom užem smislu organizirao KK Zamet, u širem čitav niz košarkaških zanesenjaka u dobi od 20 do 25 godina.

Ili kako bi oni rekli i jedne od zadnjih generacija koja je u najljepšem mogućem smislu uz sport odrastala na ulici. Stalo im je da se mladima, ljudima koji su u osnovnoj ili srednjoj školi ukaže na to da se život ne sastoji samo od digitalnih sprava i virtualnu komunikaciju.

– Naš prvi košarkaški turnir 3×3 “Aj’ na haklu” ide ovog vikenda, baš ovdje, na vanjskom košarkaškom igralištu Zametu. Zamišljeno je da se kroz odigravanje oko osamdeset utakmica u kojima će snage odmjeriti igrači triju dobnih kategorija: liga dječaka, mlađi kadeti i seniori osjeti, na igralištu i u publici, svu ljepotu ovog jednostavnog sporta.

Cilj turnira je privući što više djece, mladih i svih zaljubljenika u košarku na zametsko igralište te im osigurati dobru zabavu uz stvaranje novih prijateljstava. U početku smo malo strahovali zbog odziva, ali bio je vrlo brz tako da smo u kratkom roku dobili trideset ekipa od po pet igrača što znači da će se u dva dana ovdje na Zametu nadmetati 150 košarkaša!

Jako smo zbog toga sretni i na neki način se već vidi da smo otvorili pravu temu i tradiciju. Ali i to da smo možda, srećom, bili prepesimistični po pitanju stanja duha današnjih najmlađih generacija, pojašnjavaju nam Toni, Jakov i Luka.

Na stranu pesimizam i optimizam, jer ima razloga za obje kategorije, ali pokazali su nešto mnogo važnije. Da su ljudi ipak, još uvijek željni druženja. Jer osim košarke, na zametskom će igralištu biti i glazbe poznatih DJ-a, bit će okrijepe, a kako je u subotu i finale nogometne Lige prvaka, na večer stiže i velika “plazma” kao bi se nakon cjelodnevne hakle moglo pogledati i – vrhunski nogomet. Ma čista ljepota.

– Naplatili smo i kotizaciju za sudjelovanje, pojavilo se i nekoliko sponzora koji su nam darovali neke od elemenata posla s kojim se bave, nikako ne novac, osigurali smo i solidan fond nagrada. Dakako, želi li se još netko u ovi nekoliko dana koliko je ostalo do turnira pridružiti i na taj način, dobro je došao, zaključuju Luka, Toni i Jakov.

I svaka im čast. Idu u red onih rijetkih ljudi ovog grada koji ne psuju, ne kukaju, ne prozivaju stalno nekog drugog jer je nešto loše. Ne, oni su problem detektirali i na najljepši mogući način ga riješili. Svojim trudom, radom, imaginacijom.

Iako imaju milijun obaveza, uostalom studiraju, oni su apsolutno volonterski na košarkaško borilište doveli 150 košarkaša raznih dobnih skupina. Nisu rekli kako je nešto nemoguće jer – nemaju novca. A nemaju ga.

Rekli su sasvim suprotno – kako je nešto što voliš itekako moguće i kad nemaš sredstava. Ako imaš nešto drugo, mnogo važnije – strast i društvenu odgovornost. Naprosto ne samo da su upalili svjetlo sportske nade, pokrenuli su ga i za sve nas, prečesto zarobljenike zlovolje, kako ima opće nade. I zato – Aj na haklu. Čak i ako ti ne ide s loptom, s tim ljudima će ti sigurno ići.