Zovu Lakersi, ali zove i Zadar. Rečenica izgovorena prije okruglih pola stoljeća brzo je ušla u legendu i poslužila kao jedna od osnova u stvaranju mita o zadarskoj košarci koji je živ, ili preživljava, kako hoćete, i pet desetljeća kasnije.

Rečenica je to koja se pripisuje Krešimiru Ćosiću koji je prije 50 godina umjesto svjetala pozornice NBA lige i odlaska u Los Angeles Lakerse odabrao povratak doma, pod vreli limeni krov Jazina, gdje je gradiću od tada kakvih pedesetak tisuća stanovnika uskoro donio nova dva naslova prvaka Jugoslavije, zauvijek postavivši temelje koji su danas zaslužni za društvenu ili makar sportsku sliku grada unutar granica Hrvatske.

Ikada izgovorena ili tek dio mita, manje je bitno, no ta rečenica, kasnije pretočena u djelo, označila je jedan od prijelomnih trenutaka u Krešinom životu, ali i u etosu grada Zadra. Jer, tada je Krešo odabrao. Odabrao je Zadar. Danas, pola vijeka kasnije, njega je odabrao i Grad Zadar te ga uz Franju Tuđmana, Antu Gotovinu, Luku Modrića i Tomislava Ivčića izabrao za tek petog počasnog građanina u svojoj dugoj i bogatoj povijesti.

Foto: Muzej zadarske košarke

Ana Ćosić Pajurin, Foto: Dino Stanin/Pixsell

– Govorim u ime cijele obitelji i moram kazati da nam je izuzetno drago i da smo ponosni što se na ovaj način zatvorila cjelina tatinog odnosa s gradom. Gdjegod je bio, kad god su ga zvali, tata se uvijek vraćao u Zadar. U više navrata je išao spašavati klub, no za grad su ga prvenstveno vezali ljudi, a sam način na koji ga Zadrani pamte i drže u srcu puno govori o tome koliki je utisak ostavio na njih, prije svega kao čovjek.

Danas imamo jako puno poznatih sportaša i zaista možeš biti odličan ili čak i najbolji, ali na kraju dana ljudi će te cijeniti po tome kakva si osoba i kako su se osjećali dok su bili pored tebe – kazala je u uvodu kći Krešimira Ćosića, Ana Ćosić Pajurin.

Krešimir Ćosić, prvi slijeva, kao dijete

Životne vrijednosti

O slici koju Zadrani i dandanas, 28 i pol godina od njegovog preranog odlaska, imaju o Krešimiru Ćosiću, ne govore samo murali po gradskim zidovima ili, pak, povremeni pokliči s tribina, već prije svega priče koje se prenose generacijama. Na djecu, na unuke… Priče koje govore i o košarci, ali koje prije svega govore o ljudskosti, toplini i dobroti koju je Krešo širio gdjegod bi se pojavio.

Prilog toj tezi je i prošloljetno gostovanje košarkaša Brigham Young Universityja u Zadru kada se, uz brojne sportske podvige, naglasak stavio upravo na upoznavanje mladih generacija s Krešinom životnom filozofijom i, kako je to trener Danijel Jusup rekao, prenošenjem vrijednosti koje je Krešo zagovarao.

– Kada gledam svijet u kojem živimo, kada vidim koliko su se ljudske vrijednosti srozale i da svatko gleda samo sebe, smatram da je jako bitno da se osobe poput mog oca, koje nisu samo pridonijele u svom području, već koje su se i kao ljudi pokazali ispravnima, adekvatno valoriziraju. Možeš ti biti izvrstan košarkaš, sportaš, doktor, itd., ali ako na kraju dana nisi čovjek, pitanje je što ostavljaš.

Ljubo Vujačić, Slavko Trninić i Krešo Ćosić

Vojmil Livaković i Krešo Ćosić

Trener Jusup je prilikom dolaska BYU-a kazao da je mog oca najbolje opisao Boša Tanjević kada je rekao da je više davao nego što je uzimao. Kada bismo se svi ugledali na to, kada ne bismo gledali samo sebe, već čitavu zajednicu na način na koji je i on gledao, svijet bi bio puno ljepše mjesto.

Gdje god je došao, on je činio momčad boljom i ona bi pobjeđivala. I nije to imalo veze samo s košarkom. Možeš ti imati izvrsnog individualca i vrhunskog košarkaša, ali ako on nije ljepilo koje će povezati grupu, ne samo na parketu, već i u svlačionici, na pripremama i mimo terena, u ostalim aspektima života, nećeš uvijek ostvariti željeni rezultat. Priznanje Grada Zadra pokazuje upravo koliko je taj dio bitan – naglasila je Ćosić Pajurin.

Upravo u tome jest Krešina veličina i vrijednost koja ostaje budućim generacijama. Poruka altruizma i ljubavi koja govori da ćemo kao društvo i kao pojedinci napredovati samo uz pomaganje bližnjemu i davanje drugima više nego što uzimamo sebi.

– Nedavno sam preuzela vođenje udruge Dani Krešimira Ćosića koju je ranije vodio pokojni Marinko Sobin. Glavni cilj nam je prenijeti Krešine vrijednosti na mlade generacije, što pokušavamo postići organizacijom kampova i raznim edukacijskim aktivnostima. Lakše je izlobirati za imenovanje još jedne ulice, za novi trg ili spomenik, no mislim da bi tata htio da idemo ovim smjerom i da djecu usmjeravamo pravim putem.

Djeca u kampovima uče o rezultatima koje je otac postigao, no to je samo da steknu dojam o tom koliko su oni povijesno bitni. Puno važnije je da ih kroz priče o očevom životu učimo o pravim životnim vrijednostima, kao što su dobrobit kolektiva, pomaganje drugima i put do postanka kompletnom osobom. Tata se čitav život školovao te je pokušavao završiti fakultet.

Upisao je tri različita studija, a na koncu niti jedan nije završio do kraja. U SAD-u mu je bio ostao jedan ispit kada je Zadar zvao i kada se vratio doma, a prioriteti su bili jasni, no to ga je čitav život mučilo te mu je bilo jako žao što se u mlađim danima nije više posvetio školovanju, jer je kroz život shvatio koliko ga materijalne stvari, uspjesi i trofeji, ne mogu ispuniti, već da treba raditi na sebi kako bi postao kompletna osoba i mogao dati pozitivan doprinos društvu.

Pod obručem

Mijenjati svijet nabolje

O sportskim uspjesima Krešimira Ćosića, kako na parketu tako i izvan njega, sve se zna. Ispričano je i nebrojeno priča o tome kakva je Krešo bio osoba i kakav je utjecaj imao na društvo i na bližnje, no kakav je bio otac?

– Tatu sam izgubila kada sam imala 11 godina, a prije toga je zbog posla često bio na putu, no kada bi došao kući, bio je u potpunosti posvećen nama pa bi se to na koncu izbalansiralo u odnosu na osobe koje rade osam sati dnevno pa s djecom mogu imati pola dana. Mi smo imali pune dane. Zbog tatinog posla smo se stalno selili, što nam je omogućilo da puno naučimo o svijetu i spoznamo puno toga što ne možeš naučiti kada si stalno na jednome mjestu. Učili smo brojne jezike i dobili puno veću širinu i zbog toga ću mu biti zahvalna do kraja života.

Koliki je Krešimir Ćosić trag ostavio ne samo na svoj Zadar, ne samo na svoj Zagreb, već i na dio svijeta koji se nalazi gotovo s druge strane zemaljske kugle, najbolje oslikava posjet delegacije Brigham Young Universityja Donatovom gradu. Uz posvemašnju američku kurtoaznost primjetna je bila velika razina interesa za Krešin život i njegove početke u Zadru, a koliki je utjecaj Krešo imao na čitavo sveučilište, na gradić Provo, pa i na čitavu saveznu državu Utah, možda bolje od ičega pokazuje rečenica trenera Marka Popea koji je tada kazao da na BYU-u postoji izreka: »Many are called, but few are Ćosić!«.

– Trener Pope je kao osnovni razlog njihovog dolaska u Hrvatsku naglašavao da mu je bilo izuzetno bitno da njegovi mladići što je moguće više nauče o Kreši i da ne napreduju samo kao igrači, već da dobiju poriv mijenjati svijet. A to je tata napravio i u Uti i u Zadru, i u Bologni, i u Ljubljani i u Zagrebu. Tata je mijenjao svijet nabolje. Davao je cijeloga sebe da unaprijedi društvo u kojem živi i to je korijen onoga što je Pope htio da njegovi igrači shvate.

Krešimira Ćosića je za počasnog građanina nominirao njegov KK Zadar koji je Kreši, kao i brojnim drugima, nekad bio majka, a nekada maćeha. Lijepa je to gesta kluba koja pokazuje da se barem u nekim segmentima počelo misliti o slici i ulozi koju jedan od simbola grada ima u društvenom životu, no svejedno upada u oči podatak da se čekalo dugih, predugih 28 godina. Zašto?

– Ne znam, to puno ljudi pita. Možda je to trebalo biti i nešto ranije jer se u Zadru jako dobro zna tko je i što je bio Krešimir Ćosić i svi su se iznenadili što se to već ranije nije dogodilo, ali smatram da se stvari događaju s razlogom i da nije loše što je sada proglašen za počasnoga građanina i što se sada, kada bi bio njegov 75. rođendan, više piše o njemu jer će tako mlađe generacije možda dobiti dublji dojam i Krešo neće otići u zaborav, poručila je za kraj Ana Ćosić Pajurin.

Krešimir Ćosić u Rijeci