Slušajući životnu priču odbojkašice Katarine Pilepić na novljanskom Korzu, teško je ne zapitati se je li ljudska sudbina genetski determinirana. Njenoj je majci Maji plivanje velika ljubav; otac Boris uživa u košarci, dok je brat Fran ostvario respektabilnu košarkašku karijeru.

Osvojila je titulu najbolje napadačice u finskoj i češkoj ligi, a posljednje je sezone tu titulu obranila i u onoj izraelskoj. Igrala je za juniorsku i kadetsku Hrvatsku žensku odbojkašku reprezentaciju, predstavljala nas je na Mediteranskim igrama, a, osim izvanrednih sportskih uspjeha, svojom bi sposobnošću pripovijedanja o avanturama u kojima se našla od kako je napustila Lijepu Našu, mogla započeti i karijeru putopiskinje. No, za uspješan sportski put ipak nisu dovoljni samo dobri geni – u tu se formulu moraju dodati još dvije važne stvari – rad i ljubav. A kako je došlo do ‘braka s odbojkom’, ova mlada Novljanka otkrila nam je u narednim redcima.

– S plivanjem sam krenula još kao devetogodišnjakinja i bila sam, s pravom mogu kazati, vrlo dobra u tom sportu. U to je vrijeme naš novljanski Plivački klub bio izuzetno uspješan, išli smo po natjecanjima, bilo nas je puno, na malim smo bazenima bili među najboljima u Hrvatskoj i doma imam više od 60 medalja. Ali nije to bio sport za mene. Dva si sata u bazenu, gledaš u pločice i samo letiš za ciljem. Jednostavno, nije mi bilo atraktivno, nisam iskusila emociju i zbog toga sam odustala. Možda je važno naglasiti da, iako mi plivanje kao sport nije odgovaralo, i dandanas osjetim kako mi je pomoglo u sportskoj karijeri jer te uči jednu vrlo važnu stvar – nema odustajanja. Cilj je cilj i važno je dotaknuti taj zid, bez obzira na okolnosti. S trinaest sam godina odlučila promijeniti sport i upisala sam se, u Novom, u Ženski košarkaški klub. Nije nas bilo puno, otac i brat su mi u tom sportu i to me je motiviralo da i sama u njega uđem, ali klub se ugasio.

Možda je to bilo i dobro jer se nisam vidjela u košarci, a imala sam osjećaj da mi se sviđa jer mi se morala sviđati, hahaha. Vjerojatno bih morala nastaviti da se klub nije ugasio (smijeh). Onda sam se pitala – što ću sad? Tata mi je napomenuo da u Crikvenici postoji Odbojkaški klub, otišla sam pogledati utakmicu i meni je ta treća liga, u mojim trinaestogodišnjim očima, u kojoj je ŽOK CK tad igrao, ostavljala dojam Olimpijskih igara. I odmah sam rekla – to je to. Ljubav na prvi pogled. Krenula sam smjesta trenirati, sve sam brzo pohvatala jer sam imala fizičke predispozicije, oduvijek sam bila najviša u svakom razredu i tako sam se ‘udala’ za odbojku, haha.

Za repku ne postojim

I onda je došla Rijeka, sportski odjel Prve riječke hrvatske gimnazije te Ženski odbojkaški klub Rijeka?

– Tako je. Prepoznali su moj talent i igrala sam za tada najbolji klub u zemlji. Prvu godinu sam igrala zamjenu u Kostreni, tamo sam se razvijala i učila te sam naredne tri godine igrala u Rijeci.

Kako ste kombinirali gotovo profesionalno bavljenje odbojkom i gimnazijski program?

– Bilo je teško, 16-17 predmeta, igra u klubu, u reprezentaciji. Ali, ruku na srce, imali smo privilegije zbog kategorizacije sportaša te sam mogla birati kada želim biti ispitivana.

Bavi li se, iz razreda ili kluba, još tko profesionalnim sportom?

– Sjedila sam u klupi s Ćamilom Mičijević, nas dvije smo bile tandem, ha, ha. Vesele me njeni sportski uspjesi. Što se ŽOK-a Rijeka tiče, još se nekoliko suigračica profesionalno bavi odbojkom, a u kontaktu sam najviše ostala s Bernardom Brčić koja sada igra u Francuskoj te s Anom Grbac s kojom sam igrala u Grčkoj, a koja sada igra u Mađarskoj.

Jeste li ikada dobili poziv za seniorsku reprezentaciju?

– Od kako sam otišla u SAD, za našu reprezentaciju ne postojim. Nažalost, nema me na mapi.

Američko iskustvo

U SAD-u ste studirali te simultano igrali odbojku u San Francisku i Arizoni. Kakva su sjećanja?

– Igrala sam za koledž te dobivala školarinu. Vidjela sam priliku u tome što mogu završiti prestižni američki fakultet i istovremeno igrati odbojku. S druge sam strane znala da imam vremena i za profesionalnu odbojku jer sam bila praktički klinka. Sa mnom su bile dvije Hrvatice i Slovenka, pa mi je to pomoglo da se lakše snađem. Tri godine sam igrala u San Francisku pa sam se, zadnju godinu koledža, prebacila u Arizonu i s tim sam fakultetom bila u top 16 fakulteta, a u SAD-u ima preko 300 koledža u prvoj diviziji. Bile smo u samom vrhu američke odbojke i to mi je jedna od najdražih sezona u mojoj karijeri. Uvjeti su bili idealni, kampus je bio poput ogromnog grada, iskustvo igranja briljantno, a i trener je bio odličan. Ono što je bilo mrvicu zahtjevno jest kombiniranje školovanja i sportske karijere. Treniralo se doista jako puno i mogu reći da sam tamo stekla velike radne navike koje su me formirale jer, ne zaboravimo, Amerikanci vole ‘forsirati’ i ulagati u fakultetske sportove.

Čini mi se da se odluka o profesionalnoj odbojkaškoj karijeri rodila dok ste još bili adolescentica?

– Može se reći. Već nakon druge sezone u Crikvenici, znala sam kako ću igrati profesionalnu odbojku. To je ta sportska krv koja kola mojim žilama, ne znam jesam li ikada vidjela sebe u nečem drugom doli u sportu. Gledala sam i tatu i brata kako cijeli život treniraju, sviđao mi se taj stil života. Znala sam koliko je muke i truda potrebno da bih bila uspješna, ali, ono što je još važnije, sport ti sve to stostruko vraća – na hrpe zadovoljstva, sreće, pozitivnih iskustava, financijskih prilika, upoznavanja novih ljudi i kultura. Imam savršen posao, u mojoj je glavi to savršen posao.

Obitelj Pilepić na okupu

Odlazak u Ameriku bio je prvi od mnogih kulturoloških šokova koje ste doživjeli?

– Došla sam u San Francisco, u najliberalniji grad na svijetu u kojem sam se čudila svemu onome na što mi Hrvati nismo navikli. Onda sam otišla u drugi ekstrem, u Arizonu, tj. konzervativniji dio SAD. Amerikanci su pozitivni i veliki su radnici te mi se, kao studentici, život u SAD-u sviđao, ali nisam se dugoročno vidjela preko ‘bare’. Sve je bilo suviše ubrzano, oni ne znaju što znači riječ ‘fjaka’ – pritom ne mislim na riječ u leksičkom smislu, već ne poznaju to stanje ‘fjake’ koje je usađeno u naše vene. S druge strane, tamo ne bih voljela odgajati svoju djecu. Riječ je o zemlji slobode, ali u tvoj se slobodni prostor često upada. Mislim da je u Hrvatskoj sigurnije živjeti no tamo.

Filipini i Grčka

Nakon SAD-a, slijedile su dvije sezone u Generika Ayala Lifesavers, odnosno – Filipini: novi kontinent, novi narod, nova kultura, novi jezik, nova odbojka…

– Da, iako sam imala ponude iz Europe, Filipini su me opčinili. Zvučali su drugačije i ekstremnije od svega onoga što sam, do tog trenutka, iskusila. I bila sam u pravu. S druge strane, ruku na srce, financijski su mi Filipini bili puno isplativiji od Europe, a u prvoj sezoni izvan SAD-a odbojkaši ne dobivaju neke velike ponude. Filipini uzimaju samo jednog stranca, a sve ekipe imaju velike sponzore. Sezona je kratka, samo četiri mjeseca i bio mi je to još jedan veliki kulturološki šok. Živjela sam u Manili, gradu od sedamnaest milijuna ljudi. Hodaš po ulici i osjećaš se kao mrav. Nezamisliv kaos. Nije sve baš najurednije, vožnja od šest kilometara u taksiju znala je trajati i po sat vremena. No, nakon sezone sam putovala po okolnim otocima i doista sve preporuke svima željnima egzotike. Lokalni ljudi su predivni, odlični su domaćini. Magično je iskustvo roniti po koraljnim grebenima ili plivati s kornjačama. Filipinci su katolička nacija i vrlo su prizemni, dragi i skromni te, naravno, vrlo pobožni! Molitva je bila na redu prije i poslije svakog treninga. Nagledaš se svačega jer je riječ o siromašnoj zemlji, ali unatoč svemu oni su sretni i pozitivni i njihov te način razmišljanja tjera na promišljanja.

Marko Šimić, također vaš sugrađanin, u azijskom je svijetu velika nogometna zvijezda. Igrači su, kazao je, niži od Europljana, ali su tehnički vrlo dobri. Je li tako i s odbojkom?

– Jest. Igraju izvanrednu obranu, niski su, ali tehnički napredni. S druge strane, ludi su za odbojkom! Nakon što izađeš van iz dvorane, stotine ljudi te traži autogram. Poslije svake utakmice mi je, na Facebook-u, dolazilo stotine zahtjeva za prijateljstvo. Utakmice se prenose na televiziji. Odbojka se cijeni puno više no u ostalim dijelovima svijeta i to je bio lijep osjećaj jer sam bila poput neke zvijezde, iako u svijetu odbojke ustvari nisam. Simpatično iskustvo.

Tijekom druge filipinske sezone došlo je i do ozljede od koje ste se oporavljali tri mjeseca. Nakon toga, slijedila je Grčka?

– Tako je. Santorini, još jedna fantastična lokacija. Život na otoku bio je zanimljiv, ali zimi nije nigdje bilo žive duše. Kao i kod nas u malim mjestima na obali.

Finski mrak

Moramo se dotaknuti i Finske jer ste, nakon grčkog Thirasa, odigrali sezonu i u finskom klubu Viesti.

– Finska – dosadno, hladno i mračno, ha, ha, ha. Sunce izađe u 9, a zađe u 14 sati. Strašan mrak na koji se nisam mogla naviknuti. Interesantno, ljudi su rezervirani i hladni, nisu od pretjeranog druženja. Ali, igrala sam tamo Ligu prvaka s najboljim ekipama na svijetu. Rezultata nekih nije bilo, ali kao prvaci Finske smo predstavljali tu zemlju i bila je to vrlo izazovna sezona.

U tim je trenucima pandemija COVID-19 počela uzimati maha.

– Nažalost. Došla sam doma ranije, u ožujku 2020., nisam igrala sve do srpnja te sam prešla u Češku, odnosno u VK UP Olomouc. Tamo sam se osjećala kao doma, kada je riječ o kulturi življenja, jer su Česi slični Hrvatima. Pandemija je prouzrokovala silne restrikcije, zatvorili su nam dvorane i, u trenucima kada sam se odlučila otići doma, dobila sam koronu i na kraju sam ostala tamo. Rastužilo me to što, ni u Finskoj, ni u Češkoj, nisam uspjela završiti sezone i taj je osjećaj užasan. Češka liga bila je jedna od rijetkih koja je prekinula sezonu. Odbojka se, naposljetku, igra da bi se osvojilo prvenstvo i zapravo cijelu sezonu, tih osam mjeseci svakodnevno razmišljaš o playoffu. Onda ti se dva put dogodi prekid sezone. Katastrofa.

I onda je došao Izrael.

– Nakon Češke sam molila Boga da me put odvede u neku nepoznatu zemlju. Već ste mogli zaključiti kako volim mijenjati kulture, ha, ha. Igraš odbojku, radiš što voliš i još te kulturološke promjene daju šlag na tortu. Došla je ponuda od Izraela, zemlje koja je drugačija, u kojoj je stalno toplo i prihvatila sam. Ova sezona bila mi je jedna od najdražih koje sam odigrala.

Polariziran Izrael

Baš u trenucima kada ste krenuli za Izrael pojačali su se sukobi između Palestine i Izraela. Nije vas bilo strah?

– Imala sam prijateljicu iz Izraela s kojom sam igrala u Češkoj i pitala sam je što da radim jer sam dobila super ugovor, ali me je bilo strah. Ona mi je rekla: Sada je najbolje vrijeme za doći. Taman će se smiriti situacija i narednih pet godina neće doći do ponovne eskalacije. I tako je i bilo. Potpisan je Mirovni sporazum i ne mogu reći da sam se i u jednom trenutku osjećala nesigurnom.

Je li izraelsko društvo konzervativno ili liberalno?

– Uh, teško pitanje! Izuzetno polarizirano društvo, ali nisam imala negativnih iskustava. Osim prirodnih raznolikosti i ljepota, zanimljiva mi je njihova gastronomija – npr., ne smiju jesti sir i meso istovremeno. Grad u kojem živim, Haifa, puna je divljih svinja i nikako ih ne mogu uvjeriti koliko je to fino, ha, ha, ha.

Od svih zemalja u kojima ste živjeli, jeste li i u jednoj htjeli naučiti neki jezik ili ostati živjeti?

– Grčki sam htjela naučiti, ali nažalost nisam imala vremena. Sada me zanima hebrejski, ali je to vrlo težak zadatak, ponajprije zbog pisma. Ako bih igdje ostala živjeti, ostala bih u Izraelu.

Nedosanjani sportski san?

– Nema ga. Živim svoj san! Doista jest tako jer sam, kao tinejdžerica, htjela igrati profesionalnu odbojku i to radim. Mislim, igranje s loptom mi je posao! Gdje ćeš ljepše?!

Kako provodite vrijeme van sezone?

– Četiri mjeseca godišnjeg odmora. Divota. Prvo dođem u Novi, desetak dana apsolutno ništa ne radim jer se i mentalno i fizički odmaram od sezone. I onda kreće trening. Ne mogu ne trenirati. Poneke suigračice tijekom ljeta uopće ne treniraju i ne znam kako one to mogu izdržati. Poludjela bih! Krenem s treningom, svakodnevno sam na plaži, ronim, igram odbojku na pijesku, posjećujem teretanu, čuvam nećake, pomažem mami oko apartmana, družim se s dragim ljudima i tako dalje. A da ne govorim da je ljeto jedini period u godini u kojem mogu uzeti knjigu u ruke i uživati u toj pisanoj riječi. Osim toga, igram i turnire odbojke na pijesku. Baš sam ovaj tjedan bila na Pagu na prvenstvu Hrvatske. Svake godine igram i Ičiće – to je definitivno najbolji turnir u Hrvatskoj. Eto, to mi je nedosanjani san – osvojiti Ičiće jer sam lani bila druga, hahaha.

Najbolji savjet koji su vam roditelji dali?

– Iskoristiti priliku! Iako zvuči banalno, treba imati određenu dozu umijeća iskoristiti priliku jer konstantno moraš vrebati i biti spreman.

Agentica ili menadžerica

Što je s budućnošću, nakon što završi profesionalna sportska karijera?

– Studiram u Mariboru, završavam diplomski studij, razmišljam i o privatnom životu, odnosno o formiranju obitelji. Povrh svega – trenutno uživam u odbojci koju ću igrati sve dok me moje tijelo bude služilo, a poslije profesionalne karijere vidim se kao sportska agentica ili menadžerica.

Kao trenerica ne?

– Radila sam nekoliko kampova s djecom, ali to me nije baš oduševilo, ha, ha. Za sada se ne vidim, ali nikad ne reci nikad!

U koju biste zemlju još voljeli otići igrati?

– U Poljsku i Tursku – zemlje koje vole odbojku, koje žive za odbojku i u kojima se cijene sport i sportaši.

Gdje je Hrvatska u toj priči?

– U srcu i u planovima za godišnji odmor. Na profesionalnom planu nigdje. Kod nas se, osim nogometa, sport ne cijeni.

Savjet mladom sportašu, odnosno sportašici?

– Neka zamisle najbolju verziju sebe u budućnosti i neka ne prestanu koračati k toj verziji! Osim toga, neka uvijek imaju na pameti da život ne smije stalno biti ozbiljan. Neka ga ne shvaćaju suviše ozbiljno. Valja ubacivati zabavu u ono što radimo. To je čar.

Osjećate li prolaznost vremena u tom, profesionalnom smislu?

– Malo me deprimira što sam sve bliže završetku profesionalne sportske karijere. Imam osjećaj da mi svaka sezona sve brže prolazi. U zadnje vrijeme, hvala Bogu, nemam nikakvih ozljeda, ništa me ne boli i kada te ništa ne boli odista uživaš. Imala sam velike ozljede i operacije i u tim trenucima svijet ti je slomljen. Kada sam bila u tom stanju rekla sam sama sebi – zapamti ovaj osjećaj i sjeti ga se kada budeš zdrava i cijeni to zdravlje i mogućnost igranja bez boli. Sada, kada mi je 28, imam i iskustvo i energiju i fizički sam u najboljoj formi i voljela bih da to vrijeme potraje što je dulje moguće, samo kako bih mogla igrati, igrati i samo igrati.