Hrvatska ženska rukometna reprezentacija se, nakon deset godina, plasirala na Svjetsko prvenstvo. Najveći uspjeh naše reprezentacije do sada bilo je šesto mjesto 1997. godine, a Novljanka Katarina Ježić, kapetanica naše reprezentacije koja je u Danskoj prošle godine osvojila europsku broncu, prije prvenstva stigla je, iz Mađarske, na nekoliko dana u svoj obiteljski dom u Novom Vinodolskom. Ježić je jedina iz izabrane vrste koja je, prije deset godina, sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, a na prošlogodišnjem je Europskom prvenstvu pokazala kako se ponaša kapetanica, odnosno liderica, te tako sa svojom ekipom osvjetlala obraz hrvatskom ženskom rukometu.

Koja su očekivanja od Svjetskog u Španjolskoj, kako se prisjeća svojih rukometnih početaka, tko joj je rukometni uzor te kako joj je samoj biti rukometnim uzorom otkrila nam je na novljanskoj Glavnoj gradskoj plaži, gdje se, u društvu majke Viliane, došla okupati, studenom mjesecu unatoč.

Ždrijeb Prvenstva u Španjolskoj smjestio je našu reprezentaciju u skupinu G – zajedno s Brazilom, Paragvajem i Japanom. Tim ćete redoslijedom i igrati svoje susrete – i to u gradu Castellonu. Kakva je energija u timu?

– Atmosfera je i dalje na razini na kojoj je bila i u Danskoj i to je ono što je najvažnije. Nas ne može ništa iznenaditi niti sputati kako bismo ostvarile ono što želimo. Najbitnije je da smo klapa, da imamo vremena za druženje i da uživamo u onome što radimo. Sve smo uzbuđene i jedva se čekamo okupiti jer doista – kod nas nema napora, sve prolazi u sjajnoj atmosferi. Napravile smo veliki uspjeh prošle godine i moramo tako nastaviti – idemo utakmicu po utakmicu i dokle doguramo.

Ma kakav teret

Osjećate li teret s obzirom na prošlogodišnje uspjehe? Kako komentirate odabranu ekipu za Svjetsko?

– Ne osjećam nikakav teret. Istina, bit ćemo medijski više eksponirane. Ali, što se samog rukometa tiče, ja igram jednako bez obzira na to održava li se prijenos na televiziji ili ne – ja želim pobijediti svaku utakmicu, nevažno mi je igram li finale, polufinale ili kvalifikacije. U jednu ruku i volimo tu medijsku pažnju – jer je do sada nismo imali. Dobile smo pet minuta slave i nama je to zabavno. Mi smo vrlo jednostavne i ne kompliciramo stvari. Dovoljno je veliki uspjeh što smo se, nakon deset godina, kvalificirale na Svjetsko – pa što Bog da. Idemo se baciti na glavu, dati svoj maksimum. Hoćemo li osvojiti prvo, treće ili šesnaesto mjesto – nije važno. Važno je cijeniti dres za koji igraš, boriti se za taj grb i dati sve od sebe. Tri najbolje reprezentacije iz svake od šest skupina prolaze dalje. Nisam točno znala koja će imena izbornik pozvati, primjerice, za desno krilo – bilo je nekih ozljeda – ali evo, pozvao je Anu Turk i Tenu Japundžu. Turk je iskusna igračica, definitivno će se uklopiti u naš stil igre, bez ikakve sumnje. Naravno, žao mi je što ne mogu svi biti dio naše priče, ali takva je situacija. Japundža je bila na prošlom Europskom u Danskoj, tako da ona nije novo ime, uigrana je i ne sumnjam u to da će dati najbolje od sebe.

Snimio Ante PERIČIĆ

Kada se okupljate?

– Okupljanje je u Zagrebu, 22. studenog. Nakon testiranja idemo za Poreč, gdje ćemo obaviti završne pripreme za natjecanje. Na raspolaganju za trening nemamo previše vremena, dogovorene su dvije prijateljske utakmice protiv Slovenije, a put Španjolske idemo 30. studenog.

Možete li se prisjetiti svog prvog susreta s rukometom?

– Vraćajući se s nogometnog treninga – trenirala sam i igrala za muški nogometni klub Vinodol, vidjela sam, na igralištu ispod škole, kako djevojke igraju rukomet. Izgledalo je zabavno i dinamično. Tih sam dana imala česte zdravstvene probleme zbog igranja nogometa po hladnoći i kiši, redale su se upale pluća – a rukomet je ipak, prije svega, dvoranski sport. I toga dana vratila sam se doma i rekla mami kako želim trenirati rukomet. Mama je znala trenera Šebalju i ja sam sutradan krenula u tu priču i, kako to već biva, startala od svih mogućih pozicija jer, naravno, uvijek te bacaju kada kreneš u neki sport, od krila pa do vanjskog.

Pored nogometa i rukometa, u jednome trenutku života mislili ste kako ćete se profesionalno baviti plivanjem?

– Plivanje mi je poremetilo planove jer sam ja doista zavoljela rukomet. U sedmom sam razredu trenirala simultano i plivanje i rukomet, bila sam uspješna u oba sporta i vidjela se i u jednom i u drugom, ali sam bila svjesna kako je to prijelomni trenutak u kojem se moram odlučiti ili za jedno ili za drugo. Ležala sam u krevetu, gledala u plafon i pitala samu sebe: Pa, dobro, što ti radiš?! Vidiš li ti sebe cijeli život samu sa sobom u bazenu? Smiješno, ali zapravo taj kolektiv, komunikacija, želja za druženjem i ljudima i bijeg od monotonije me natjerao da se priklonim rukometu. Od tog sam časa znala što zapravo želim i što je moj cilj. Nisam znala kako ću do tog cilja doći, kojim putem i kojim sredstvima, ali sam odlučila igrati rukomet, živjeti sportskim načinom života, jednog dana od toga i zarađivati te napraviti dobru karijeru.

Ljepota sporta

I tako ste krenuli – od Novog, preko Orijent Presoflexa do Zameta – svog prvog prvoligaškog kluba, Lokomotive, podgoričke Budućnosti, rumunjske Baia Mare, do mađarskog Siofoka.

– Da, Dušan Šebalja, koji je bio i mamin trener, obožavao me i uvijek me podržavao u svemu što radim te me ohrabrivao, što je meni, kao jednoj četrnaestogodišnjakinji, doista puno značilo. Kada sam upisala srednju školu u Rijeci, prvo sam igrala za Orijent, potom, kao što ste rekli, za Zamet – kada sam počela igrati, recimo, profesionalniji rukomet, krenula dobivati nekakve stipendije i slično i nastavilo se tim redom. Svaki taj klub donio mi je određeno rukometno znanje, sportsko znanje, ali i mnoga poznanstva s divnim ljudima koja traju za cijeli život. To je, također, ljepota sporta.

Još ste u Orijentu počeli igrati za mlađe uzraste reprezentacije?

– Tako je. Sa šesnaest me godina Zdravko Zovko, sadašnji trener Siofoka, zvao prvi put u reprezentaciju, kada sam i debatirala. Iako smo išli posvuda, nismo postizali baš neke naročite rezultate i zbog toga doista žalim. To doba, kada su igrale Andrea Penezić, Miranda Tatari i, primjerice, Kristina Franić – sve te sjajne igračice koje su briljirale u Europi, u europskim klubovima, bile su imena i žao mi je što ta generacija nije napravila veći uspjeh i veći rezultat.

Zašto mislite da se to nije dogodilo? Po čemu se razlikuje reprezentacija danas od tadašnje?

– Teško je govoriti zašto. Sigurno postoji tu i nekakav faktor sreće, ali rekla bih da mi danas imamo kolektiv i energiju neopisivu riječima i to je nešto predivno, to je naša snaga, naš ključ i ono što nas zapravo gura naprijed. Ježim se dok pričam i teško mi je to objasniti. Doživjela sam trenutke u kojima se od nas očekivalo da napravimo velike rezultate, bila sam dio tih priča, bila sam tamo, imali smo vrhunske rukometašice u reprezentaciji, sve smo znali, ali jednostavno nije došlo do tog velikog uspjeha i žao mi je zbog toga – ne zato što sam ja tada već igrala nego, kao što sam rekla, žao mi je zbog tih rukometašica. Većina njih je završila karijeru bez naročitog uspjeha s reprezentacijom. Šteta.

Vaši su mi roditelji, tijekom jednog razgovora, kazali kako ste došli doma nekoliko mjeseci prije Europskog prvenstva i rekli kako imate osjećaj da će se dogoditi nešto sjajno?

– To je istina, ha, ha. Imala sam taj neki čudan osjećaj, ali sam isto rekla da je sad dosta, da moramo nešto napraviti jer energiju koju imamo u timu moramo iskoristiti sada ili nikada, i iskoristile smo. Baš smo, tih mjeseci, bile ekipa. Znate, u kolektivnom sportu, kao i u životu, uvijek imate grupice koje se druže, uvijek ćeš nekoga preferirati više, netko će ti biti draži i tako dalje. Ali mi smo to premostile i doista smo bile kao jedno tijelo, te smo zato i postigle uspjeh. Vjerujem kako su nas i uvjeti pandemije koronavirusa zbližili. Prije, jedna bi se otišla prošetati, druga bi sjela na kavu. Sada nismo imale kamo. Sve smo slobodno vrijeme provodile zajedno, bolje se upoznale, zabavljale. Koronavirus doprinio je našem zbližavanju te kročenju k zajedničkom cilju.

Da, ono što ste već kazali, kada se od reprezentacije očekivao uspjeh – nije dolazio, a lani, u prosincu, kada se nije očekivao – postale ste europska bronca.

– Mnogi su se tih dana ljutili na HRT jer nije prenosio naše utakmice. Jasna mi je ta ljutnja i razumijem je, ali ljudi bi također trebali shvatiti da TV neće uložiti u nešto što ne daje rezultate, a mi stvarno nismo bile dobre, ha, ha. Bile smo autsajderi, na neki način. Mi jesmo vjerovale u sebe, ali nitko oko nas nije niti očekivao da ćemo osvojiti treće mjesto na Europskom. Pa mnogi nisu niti znali da mi uopće postojimo i to je potpuno normalno jer, kao što rekoh, kad nemaš rezultate nitko te niti ne gleda niti te prati. Ja se doista ne ljutim ni na koga tko nije to prenosio. Naravno, sad, nakon rezultata, situacija se promijenila, a i na nama je veća odgovornost. Na temelju rezultata u Danskoj, RTL će nas pratiti, bit će emisija i prije i poslije utakmica, mislim da smo to zaslužile i da moramo nastaviti tim putem.

Novljanska delegacija

Iako kažete kako vas, dok nije bilo rezultata, nitko nije niti pratio, niti gledao, to ipak nije istina! Novljanska delegacija – nerijetko pun autobus, često je išao po cijeloj Hrvatskoj, susjednim zemljama, pa sve do Rumunjske, kako bi vas gledali.

– To je moja najveća navijačka skupina, i to ne samo moja, već i od reprezentacije! Uvijek bi mi cure rekle: Evo tvojih, evo ih, cijeli Novi je došao!, ha, ha. Ne znam jesu li oni svjesni koliko su oni meni pomogli tijekom moje karijere svojim dolascima i posjećivanjem mojih utakmica. Divna podrška, ja se riječima ne mogu zahvaliti svim tim ljudima, niti ću ikada moći. Baš zato mi je bilo i drago zbog postignutog rezultata, jer sam, odnosno smo, na taj neki način, mojoj, kako vi kažete, novljanskoj delegaciji vratili ono što su oni nama davali sve te godine – a to je ljubav, podrška i vjernost. Hvala im i ovim putem, do neba!

Je li bilo teško sudjelovati na jednom tako velikom natjecanju, u kontekstu pandemije?

– Bilo je teško, ali ne možemo se žaliti na organizaciju koja je bila doista na vrhunskoj razini. Naravno da te živciraju sva ta, gotovo svakodnevna, testiranja, mjere opreza, crvene i plave zone i tako dalje. Ali, sve je to bilo nužno. Ovoga će puta biti i lakše – vjerujem da smo svi malo uhodaniji.

Često ističete kako vam je rukometni uzor Heidi Løke. Rukomet je, među ženskom populacijom, jedan od najpopularnijih sportova u Hrvatskoj. Sudeći po reakcijama na društvenim mrežama – i vi ste rukometni uzor mnogim mladim djevojkama. Što biste im poručili?

– Ja, kad sam bila dijete, zacrtala sam si u glavi cilj i nisam znala kako ću do toga cilja doći. Bilo je izuzetno teških trenutaka, ozljeda, psihičkog padanja, neuspjeha… ali ako čovjek ima cilj – sve to s lakoćom i brzo prebrodi. Poseban je osjećaj biti uzorom, jer moraš druge motivirati, biti primjerom, biti odgovorna. Ako se doista žele baviti rukometom, neka samo vjeruju u svoj cilj i neka koračaju k istom. To je formula za uspjeh. I, naravno, bez ljubavi ništa. Za svaku pomoć i savjet – tu sam!