RIJEKA Sve se u životu može napraviti osim zaustaviti vrijeme. Godine idu, svakome i svemu. A u ovom našem konkretnom nogometnom slučaju neumitni protok vremena potvrđuje da igračima iz Zagore baš nekako fino odgovara ovaj naš primorski, kvarnerski i liburnijski zrak.

Nekad Janko Janković, pa kapetan Nediljko Labrović, danas Niko Janković i… Još jedan kapetan. Koji je zapravo više »funcut«, na kraju krajeva i rodom Šibenčanin, ali obitelj je iz Unešića. A on, naš sugovornik Mate Maleš, jedan od igrača i ljudi koji su doslovno svima u Hrvatskom nogometnom klubu Rijeka ostali u najboljem mogućem sjećanju.

Od uprave, preko trenera do ljudi iz cijele radne zajednice. Gotovo jednoglasno, danas 36-godišnji Maleš najdraži je ili jedan od apsolutno najdražih nogometaša i ljudi koji su igrali za Rijeku. Od 2013.-2018. Pola desetljeća. Toliko dugo ne možeš nikome prodavati maglu. Ljudi osjete karakter, upoznaju čovjeka. A Matu su upoznali. I svim srcem zavoljeli.

Prvak i osvajač duple krune 2017. godine. Kao kapetan. Osvajač i kupa 2014. godine. Za Rijeku je odigrao 127 utakmica. Zadnji vezni. Borac. Vođa. Kao da je rođen ispod plavo-bijelog ‘Krepat ma ne molat’ transparenta.

– Kad se spomene Rijeka, meni uvijek nedostaje riječi da opišem tu emociju, tu vezu. Moja Rijeka je meni sve. Kad god dođem u Rijeku, ja sam doma. Eto, rođen u Šibeniku, moji iz Unešića, a moje srce nije pripalo ni Dinamu, ni Hajduku, nego Rijeci. Pet najdivnijih godina karijere, valjda ne moram ni govoriti, to se valjda podrazumijeva – priča Maleš.

Foto PIXSELL

Sjajni juniori

Danas, trener juniora zagrebačke Lokomotive. Nikica Jelavić šef, Maleš pomoćnik. I ti njihovi klinci su prvi na ljestvici, bili su među 32 najbolje mlade momčadi Europe u Ligi prvaka, a osigurali su i plasman u finale kupa. Ne da mu na počecima trenerske karijere ide dobro, nego mu ide fenomenalno.

– Gotovo da bolje i ne može. Sad sam pomoćni trener u juniorima. Doći će vrijeme i kad će me karijera odvesti do mjesta šefa struke neke seniorske momčadi. A nikad ne znaš što život nosi… Možda me opet nanese u Rijeku. Daj Bože.

Prije godinu dana za naš ste list izjavili kako je vaša šampionska generacija u svaku utakmicu ulazila s takvim gardom da je već u tunelu prije izlaska na teren vodila 2:0. Kako vam se čine ovi koji su danas na vašem mjestu?

– Mislim da i ovi dečki vode već prije utakmice. Bar 1:0. I da, mislim da imaju gard pobjednika. Možda smo nekako svi, cijela Hrvatska, prije početka sezone računali samo na Dinamo i Hajduk. Pa je ispalo da je tu, naravno, i Rijeka. Onda su nekako svi čekali da Rijeka otpadne iz te utrke. Ali, oni ne da ne otpadaju ili zaostaju, nego još daju gas! I… Pobjeđuju. Pobjeđuju i kad ih ne ide, kad nemaju svoj dan. A to vam je znak da imaju tu neku »ludost«, tu energiju, taj trenerov fanatizam koji je šef struke sjajno prenio u individualni te, što je još važnije, momčadski karakter. I sad je sve moguće.

Tko i što vas u ovoj Rijeci najviše oduševljava?

– Đalovića sam već spomenuo, navijači i uprava se podrazumijevaju, oni su konstanta. Sad je Fruk nedvojbeno najviše došao do izražaja kao pojedinac jer puno je utakmica riješio i bodova donio. Ali… Rijeka ima i igru prema nazad i igru prema naprijed, a koliko god neki u njih sumnjali, tvrdim da ima i dobre igrače. Zato će jedan uvijek iskočiti kao junak. A koliko ih je god dobrih otišlo, još kad i to uzmemo u obzir, onda zaista mogu biti ponosni na ono što su dosad napravili. Pohvale, sto posto zaslužene, idu i dosljednoj sportskoj politici kluba i trenerima i igračima i navijačima. Svi su oni zajedno stvorili ovo što imamo sredinom travnja. Rijeku u finalu kupa i Rijeku na prvom mjestu.

Utakmica istine

Vidite li kao Maleša ove generacije više Lindona Selahija ili Dejana Petroviča? Koji je sličniji vama iz igračkih dana?

– Obojica su kao ja! Fajteri su, neumorni su, lideri su u veznom redu i to oba smjera, idu jako u svaki duel, idu jako svaku utakmicu. A to je – to. Samo se tako može igrati u Rijeci. I Selahi i Petrovič su igrači koji me podsjećaju na mene. I obojicu iznimno cijenim kao igrače. Baš kao što ih cijeni i publika. Normalno je to, jer ti dečki to zaslužuju pokazujući da su svjesni veličine i značaja grba koji nose na prsima.

U subotu se igra Derbi della Učka. Istra 1961 – Rijeka, jug »Drosine« do vrha pun Armade. Vaša prognoza?

– To je jedna baš onako strahovito izazovna utakmica za Rijeku. Meč koji dosta toga može usmjeriti, u smislu Rijekinih šampionskih ambicija i sve realnijih snova. Trebat će znati odgovoriti na taj stil igre koji gaji Istra. Jedva čekam pogledati tu utakmicu. Jer baš me zanima kako će dečki odgovoriti na taj Istrin dobar nogomet. A ako prođu i Pulu… E onda su već poprilično blizu konačnom uspjehu. No, ponavljam, bit će im jako teško. Istra je momčad koja je i čvrsta i voli imati posjed. Mislim kako se u subotu u Puli igra jedna velika utakmica.

Još je jednom pohvalio riječke navijače, igrače i predsjednika pa opet apostrofirao debitanta na klupi, svog kolegu…

– Đalović je tip s definitivno najviše energije od svih trenera SHNL-a. Ta njegova srčanost, emocija koju ima za klub i grad, entuzijazam koji prenosi na igrače… Radomir Đalović je među daleko najzaslužnijima za činjenicu da ova Rijeka kotira tako visoko i u finiš sezone ulazi kao jedina momčad, jedini klub koji može osvojiti dva trofeja. Toliko mu je igrača otišlo… I u ljetnom i u zimskom prijelaznom roku. A kad pogledaš ljestvicu, srce puno: Rijeka prva. Mlad je cijeli stožer, sve su to bili borci na terenu pa su sad takvi i kao treneri. Naporno rade, žive za taj klub za koji su nekad igrali, a danas treniraju. I vraća im se uspjesima. Uvijek se tako pošten i naporan rad u životu vrati, kad-tad.

Igrao u podmlatku Šibenika i Hajduka pa kao senior u Šibeniku, Dinamu, Lokomotivi, Zagrebu, Rumunjskoj, Norveškoj i Italiji. »Funcut« koji živi u Zagrebu, a kaže:

– U Rijeci sam doma. Meni je Rijeka sve.