RIJEKA Jutro nije pametnije od večeri. Nakon 0:2 poraza od Osijeka pred svojim navijačima ostao je isti osjećaj s kojim se u srijedu kasno navečer vuklo noge do parkirališta na Rujevici. Noć je (nemirno, loše, jedva) prospavana, a ostali su otupljenost, razočaranje, mali milijun upitnika jedne promašene večeri.

Promašene tri prigode da se povede kod 0:0, promašene zamjene, promašeni pristup nakon primljenog gola, promašena prigoda da se odmakne konkurentima u borbi za naslov… Promašena utakmica. Imaju li ova ekipa i stožer dovoljno znanja, kvalitete, širine i iskustva da bi iskoristili sve darove koji im pristižu iz Splita i Zagreba?

Zašto se klasični napadači, »devetke«, već dvije sezone muče u Rijeci? Je li problem u Mariću, Perici, Ivanoviću, Čopu, Doganu… Ili igri koja ih ne dovodi u pravu poziciju, da im istakne golgeterske kvalitete, dovede u prave situacije u protivničkom kaznenom prostoru?

Je li momčad oslabljena odlascima Labrovića, Ivanovića, Hodže, Bande, Obregona, Mitrovića, Dilavera, Pjace, Grgića i Marića (ljetos) te Pašalića, Galešića, Smolčića i Perice (zimus) jednostavno karakterno ispod razine potrebne da se uzme naslov unatoč nevjerojatnim kiksevima koje nižu i Hajduk i Dinamo pa je nakon svih oscilacija i neočekivanih poraza Rijeka još uvijek prva?!

Hoće li se do finala Hrvatskog kupa momčad dovoljno podići i na planu (sve lošije) igre pa makar borbu za taj trofej dočekati u boljem, pozitivnijem tonusu?

Hoće li Stjepan Radeljić uopće zaigrati do kraja sezone nakon što je prekjučer izašao s travnjaka, a Rijeka ostala s igračem manje, jer su sve zamjene već bile iskorištene, kad znamo da se radi o obnovljenoj ozljedi koljena zbog koje je u drugom dijelu sezone već propustio nekoliko utakmica?

Odgovore ćemo dobivati u ratama, kako se budu obavljale liječničke kontrole i dolazile nove utakmice, ali nakon što te kod kuće porazi momčad koja nikog nije pobijedila dva mjeseca, koja se bori za ostanak, koja živi i radi nemajući pojma što je čeka u budućnosti, koji će igrači ostati, koji otići, koje će se dovoditi i tko će ih uopće dovoditi, onda niti na jedno od postavljenih pitanja nitko u riječkoj nogometnoj javnosti više nema otkud crpiti optimistične odgovore.

Osim valjda Armade. Nikad nismo bili neki oduševljeni pratitelji ultras scene i svih zbivanja u navijačkoj supkulturi, ali dečki sa sjevera Rujevici pokazuju nevjerojatno divnu količinu pozitive, strpljenja i podrške. Prije samo koju godinu nakon utakmica kao što je bila ona na »Drosini« i ona s Osijekom na Rujevici, igrači bi već za vrijeme utakmice bili zasuti zvižducima i uvredama. Ova, današnja Armada, iznad je takvog pristupa.

Mladi ljudi znaju što se dogodilo u prijelaznim rokovima, sve vide i sve im je jasno pa ostaju dosljedni vlastitom stavu: bezuvjetna podrška do kraja! Pogledaju ljestvicu, činjenica je kako su i naslov i kup još uvijek itekako dostižni ciljevi pa ni njima, najžešćima i najoštrijima, ne pada na pamet poslati bilo kakvu drugu poruku osim one koju ponavljaju iz tjedna u tjedan: gromoglasna podrška i kod kuće i na gostovanju. Armada baš živi i konkretnim djelom demonstrira jednu od navijačkih krilatica: »Forza Rijeka i kad ne ide.« Oni će svoj dio »posla« sigurno obaviti! Svaka čast, Armada. Vi ste navijačku dvostruku krunu već osvojili.

Težak teret

Realno, ova riječka generacija, kako su svi već petsto puta konstatirali, nije ni stvarana da se bori za naslov. U tu situaciju gurnula ju je njena vlastita borbenost i teški kiksevi višestruko skupljih projekata zvanih »Dinamo – opet prvak« i »Hajduk – prvak nakon dva desetljeća«. Tko god postane prvakom ove godine, to će učiniti s bodovnim učinkom s kojim bi prošle godine bio treći, eventualno drugi, baš jako daleko od prvog mjesta.

I sad, kako se bliži finiš sezone, a taj naslov i taj kup postaju sve realnije opcije, ponavlja se prošla sezona. Pada se pod očigledno preteškim teretom, apsolutno dostižnim povijesnim uspjehom. Ako je pala ona momčad jača za 13-14 igrača, među kojima su bila i neka dokazano europski velika iskusna imena, nije čudo da posrću i njihovi nasljednici kojima niti u jednom klupskom planu nije bilo nacrtano »Obvezna borba za titulu«.

Koliko god Rijeka bila sve šlampavija, još uvijek je unutra jer je tamo drže i »Pat i Mat«, odnosno Hajduk i Dinamo. Ona dva lika iz crtića »A je to«. Koji krenu popraviti jednu policu u dnevnom boravku pa na kraju demoliraju i pola stana i garažu i dvorište… Samo što ove sezone u Supersport HNL-u nemamo dva, nego tri takva »junaka«.

Poslije poraza od Osijeka pred javnost je stao onaj kojem to nalaže traka oko lijeve ruke. Vratar i kapetan Martin Zlomislić. Usput je i jedini koji u srijedu navečer nije bio ispod razine, nego je obranama nekoliko zicera spasio Bijele od težeg poraza.

Suočen s konstatacijom »Dinamo i Hajduk opet su vam sve ponudili, a vi nakon onih prvih 20 minuta dominacije igrali tako da niste zaslužili ni bod«, kapetan je odmah odmahnuo glavom.

– Ne bih ja to baš tako rekao – počeo je Zlomislić.

– Stvarno smo u prvih pola sata stvorili dosta šansi. Prečka, stativa, jednu loptu je Malenica iščupao. Ne zabiješ gol, primiš ga iz prve kontre i onda se mijenja sve. Počnemo žuriti, krećemo po izjednačenje, digne se obrana, otvori se prostor protivniku, zabiju nam još jedan iz kontre pa još ostaneš s igračem manje jer se Radeljić ozlijedio! Mislim da smo svi dali sve od sebe. Poraz koji jako peče, ali idemo dalje. Sve je otvoreno.

Što kažu Radeljić i liječnici, neslužbeno već kolaju priče kako prognoze nisu nimalo dobre?

– A da… Zaboljelo ga je koljeno na istom mjestu kao onda kad je pauzirao u drugom dijelu sezone. Znate da on ne bi izašao tek tako. Ali sačekajmo liječničku procjenu o težini ozljede.

Nema plakanja

Opći je dojam kako vas situacija u kojoj se borite za dva trofeja sve više sputava umjesto da vas dodatno motivira. Slažete li se s tim?

– Pa ne osjećamo mi taj neki presing s bilo čije strane. S pobjedom bježiš tri boda, a unatoč porazu ostaješ prvi. Dakle nema pritiska. Ideš igrati i nadigravati se. Njima se vratilo za neke ranije utakmice kad su trebali pobijediti, a gubili su. Vratilo im se baš protiv nas. Ali nema plakanja, nema spuštenih ramena, nego hrabro u Maksimir.

Kakav je bio Đalović kad je nakon utakmice ušao u svlačionicu? Ljut, bijesan, glasan…?

– Ma ne. Šef je rekao kako su svi dali sve od sebe i da nikome ne zamjera ništa. Nudila se šansa da se odvojimo, nismo je iskoristili, ali moramo dalje s vjerom u sebe.

Igra se na Maksimiru, Rijeka je u silaznoj putanji. Mislite li da imate kvalitetu i snagu opet se podići pa još jednom, sad i bez Radeljića, ove sezone srušiti Dinamo?

– Ne vidim zašto ne bismo imali? Mislim da nema razloga za bilo kakvu negativu. Prvi smo i dalje – mi. Bježimo im četiri boda. Pet kola je do kraja. Moramo dati sve od sebe da osvojimo naslov i moramo vjerovati da ćemo biti prvaci! Da je lako osvojiti naslov, nije, ali mi vjerujemo u taj trofej.

Armada vam je čak i nakon poraza kod kuće od posrnulog Osijeka skandirala: »Idemo, Rijeko!« Kad ste izgubili u Puli, ispraćeni ste skandiranjem »Ša-mpi-oni«. Imate baš fenomenalnu, bezuvjetnu podršku. Takva reakcija publike iznenadila je sve dugogodišnje kroničare Rijeke i »hodočasnike« na Kantridu i Rujevicu. Jesu li dečki sa sjeverne tribine iznenadili i vas igrače, jeste li očekivali nešto drugo, ono što npr. nakon takvih poraza dožive vaši kolege iz Dinama i(li) Hajduka?

– Prvo, veliko im hvala na takvoj predivnoj podršci. Drugo, nisu nas iznenadili. Jer cijelu sezonu igramo odlično i dajemo sve od sebe za ovaj grb i dres. A ljudi to prepoznaju. Sad kad je došlo ono »moraš pobijediti«, ide nam malo teže. Mnoge se momčadi dižu, svi se bore za nešto i nije lako. No, naklon i zahvala našim navijačima. Treba nam ta njihova pozitiva, treba nam njihova podrška, treba nam njihov dolazak i u Maksimir u što većem broju. Tako ćemo se moći izdići iznad svih problema. S takvim navijanjem i našom borbenošću… Ja i dalje vjerujem da mi možemo biti prvaci! – rekao nam je Martin Zlomislić.

Trebaju im optimizam i pozitiva? Od najvatrenijih navijača dobivaju ih u neograničenim količinama. Riječani su dosad upravo protiv izravnih konkurenata bili najbolji. U nedjelju Maksimir, 18.45 sati, Dinamo – Rijeka. Derbi.

Pa da vidimo je li ta vjera u naslov iluzija i mandatorna izjava za javnost ili počiva na realnim temeljima jedne pobjedničke generacije.