Hrvatska ženska rukometna reprezentacija je na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj u neugodnom razdoblju bolnog prizemljenja, detronizirana je s toliko slavljenog i isticanog trećeg mjesta u Europi na svjetsko dno, zauzela je neslavno šesnaesto mjesto u svijetu koje će igračicama izbornika Nenada Šoštarića još danima izazivati noćne more kao ružan san.
To su gole činjenice za ekipu koja si je nakon senzacionalnog uspjeha na kontinentalnom prvenstvu s pravom priskrbila često spominjani epitet »Kraljice šoka«. Ali kako vrhunski sport stalno traži nova dokazivanja, bez osvrtanja na prijašnja dostignuća, sada su golmanice Tea Pijević, Ivana Kapitanović, kapetanica Katarina Ježić, Ana Debelić i ostale, koje nisu bile u stanju ponoviti izdanja s Europskog prvenstva, morale iz kaleža ispijati koktel od kojeg će im još dosta vremena ostati gorak okus. Poraz s Brazilkama je već bio znak za upozorenje, poruka kako »to nije to«, a onda su iduć nastupi samo potvrdili kako svijetli crveno svjetlo, alarm na koji nije bilo adekvatne reakcije. Epilog je ovaj neuspjeh, no u opisivanju ovog hrvatskog rukometnog »silaska s konja na magarca«, uz uvažavanje da je u sportu njegovo veličanstvo rezultat jedino mjerilo svega, u ovom hrvatskom nastupu itekako valja uvažavati činjenice koje su se namnožile jedna za drugom i sve redom su išle kontra hrvatskim željama za uspjehom. Uza prihvaćanje konstatacije kako »ako laže koza, ne laže rog« i da po toj logici nabrajajući hrvatske posrtaje nema druge ocjene nego »nedovoljan«, mora se isto tako uz poraze nabrajati nedaće koje su se kao tornado obrušile na hrvatski tabor i zbog čega je često na terenu bila neka sedmorka koja izborniku svakako nije bila ni u primislima. Skraćeno rečeno, »Kraljice šoka« su izvan terena počele doživljavati šokove jedan za drugim, a da na to nisu bile u stanju reagirati u stilu one kako se »na muci poznaju junakinje«. Još prije Svjetskog prvenstva otpala je Riječanka Dejana Milosavljević, jedna od ključnih vanjskih igračica, s kojom bi u sastavu izbornik Nenad Šoštarić odjednom imao niz dobrih rješenja. Njezin izostanak je, nažalost, bio najava novih velikih nevolja, koronavirus je u Španjolskoj preko noći iz stroja izbacio glavnu vanjsku pucačicu Ćamilu Mičijević, osim ove bivše Zamećanke također i Doru Krsnik te Ivanu Dežić. Ne treba biti rukometni stručnjak kalibra legdendarnog Trogiranina Vinka Kandije ili Senjanina Josipa Šojata da bi se znalo kako bi Hrvatska sa svim ovim imenima u ekipi umjesto »ružne pačadi« bila sličnija »labudicama«. Nažalost, ovaj hrvatski »ostatak ostataka«, unatoč željama, nije nalazio izlaz iz slijepe ulice.
U utakmici s Japanom, u drugoj fazi prvenstva, dugo je bio u igri ali nije izdržao, a sa Španjolkama uz svu borbenost, nije bilo fiuriozne Hrvatske. Da sve bude u tonu, suci nisu odlučili o rezultatu, ali i njihove odluke su Hrvaticama iz ruku otimale i tu posljednju slamčicu spasa.
Život teče dalje, pitanje je je li hrvatska realnost ono treće mjesto u Europi ili ovo razočaravajuće šesnaesto na svijetu. Vjerojatno je istina negdje u sredini, no odgovore će davati idući nastupi, počevši od nastavka kvalifikacija za Europsko prvenstvo.