Svjetski rekord srušila je četiri puta, dva puta u disciplini s bifin perajama (DNFB) i dva puta u disciplini bez peraja (DNF). Četvrto rušenje rekorda dogodilo se prije mjesec dana, kada je na bazenskom Prvenstvu Hrvatske u ronjenju na dah, održanom u Zagrebu, bez peraja odronila čak 200 metara, za što joj je trebalo točno tri minute i 50 sekundi. Uz to, okitila se zlatom i srebrom na Svjetskom prvenstvu, kao i s dvije bronce na europskoj smotri, a ovim se sportom bavi tek tri godine. Zagrepčanka Mirela Kardašević roni u bazenu na daljinu, kao i u moru u dubinu, gdje se prije bavljenja ovim sportom nije mogla ni zamisliti.

– Dubina je bila jedan od mojih najvećih strahova jer nikada prije nisam plivala dalje od pet metara od obale, no kada sam se suočila sa strahom, shvatila sam da me taj strah samo kočio. Imala sam priliku, osim u bazenu, trenirati i u moru, što sam odmah odlučila prihvatiti jer sam željela biti ronilac u bazenu, ali i dubini. Dubina me zapravo na kraju oduševila i voljela bih da imam više vremena kako bih se mogla i njoj posvetiti. No, imam planove za iduću godinu tako da vjerujem da ću uspjeti kvalitetno trenirati i taj dio, govori Mirela Kardašević, roniteljica na dah, koja je svoja prva odličja osvojila već na prvome natjecanju, i to nakon tri mjeseca treniranja!

Dječja bolest

Upravo se na tom natjecanju suočila sa svojim strahom – dubinom.
– Moje prvo natjecanje je bilo dosta stresno jer nisam znala trebam li ići ili ne, bila sam tek početnik. No, pružila mi se prilika da odem na CMAS Europsko prvenstvo u ronjenju na dah u dubinskim disciplinama, što se održalo u Turskoj, jer sam dobro ronila disciplinu bez peraja (CNF). Tada sam na svoj trošak otišla na natjecanje kako bih stekla iskustvo i upoznala se još više sa samim sportom. I na kraju sam se s tog natjecanja vratila s dvije brončane medalje, u disciplini bez peraja i disciplini Jump Blue.

Iako se ronjenjem bavi tek nešto više od tri godine, voda joj nije bila nepoznanica jer je kao šestogodišnjakinja počela trenirati plivanje, koje je u njezin život ušlo zbog bolesti.

– Kao mala sam oboljela od dječje bolesti legg-calve-perthes, bolesti kuka, zbog čega sam se počela baviti plivanjem. Tada sam imala šest godina, a imala sam tri operacije na desnoj nozi zbog kojih i danas imam poveći ožiljak. Plivanje mi je bilo preporučeno kao terapija i od tada je voda zapravo moj dom, odnosno mjesto gdje se osjećam najsigurnije. Morala sam prestati s treniranjem plivanja zbog ozljeda. Na drugoj godini fakulteta sam operirala desno rame te mi je oporavak trajao dosta dugo, a zatim sam ozlijedila donji dio leđa pa mi je i lijevo rame počelo stvarati probleme. Tako sam u tom razdoblju odlučila da je vrijeme pozdraviti se s plivanjem.

Kontrola i smirenost

Nakon prestanka plivanja, Mirela u bazen nije kročila gotovo osam godina. Dok nije odlučila kako joj je prijeko potrebno vrijeme za sebe.

– Kada sam napunila tridesetu, odlučila sam da trebam imati neki hobi, vrijeme samo za sebe, s obzirom da sam majka. Krenula sam rekreativno plivati te sam jedan dan vidjela ronioce kako rone i promatrala ih neko vrijeme… Potom sam odlučila malo više istražiti o tom sportu i upisati se u klub. Otišla sam vidjeti kako izgleda natjecanje i jednostavno sam odlučila da želim krenuti u tom smjeru i da je upravo ronjenje ono što mi treba. U kratkom roku sam se zaljubila u taj sport i predala mu se u potpunosti. Razlike i sličnosti plivanja i ronjenja? Ono što povezuje ova dva sporta jest voda. Sve ostalo je drukčije. Plivanje mi je pomoglo da se osjećam sigurno u vodi, no sve ostalo sam morala promijeniti i još uvijek mijenjam.

Plivanje ima A i B točku, dok ronjenje ima samo A točku jer nikada ne znate gdje ćete izroniti. Kod ronjenja ne postoji adrenalin, mentalni pristup je skroz drukčiji, težnja savršenoj tehnici nije korisna jer samo više zamara. Nakon što sam iskusila oba sporta, mogu reći da je ronjenje znatno teži sport jer zahtijeva puno više mentalnog treninga, izdržljivosti, kontrole i smirenosti. Ti su sportovi slični zbog mjesta gdje se odvijaju, ali su isto tako jako različiti.

Život u SAD-u

Mirela je jedan period svojega života provela »preko bare«, u SAD se preselila zbog fakulteta, a i danas iz svojega doma u Zagrebu radi za jednu američku tvrtku.

– Zahvaljujući plivanju upisala sam fakultet u SAD-u gdje sam živjela pet godina. Život ondje je skroz drukčiji od života u Hrvatskoj. Živi se vrlo užurbano, budila sam se u pet ujutro i vraćala se doma u 21 sat, i tako svaki dan. Iako se više ne bih vratila u SAD, osim turistički ili poslovno, vjerujem da me upravo ta država naučila još većoj disciplini i velikom radu. S obzirom da sam studirala u SAD-u, dobila sam priliku stažirati od doma, odnosno online, nakon čega su mi ponudili i posao. I evo, i dan danas radim u toj tvrtki.

Raspored mi je inače jako ispunjen. Svako jutro se budim u 6.30 sati kako bih vodila djecu u školu, nakon toga idem na trening, a potom radim ručak i radim od doma. Zatim idem po djecu u školu, nakon čega radimo zadaću ili vodim djecu na trening košarke. Navečer se družimo i idemo vrlo rano na spavanje. Uz dobru organizaciju sve stignem, ali zato nemam puno slobodnog vremena.
Treninzi su na rasporedu svaki dan, osim nedjelje, a mentalni treninzi u ovome su sportu još važniji od onih fizičkih.

– Smirenost, ali i vjera u svoje mogućnosti su ključni u ovome sportu. Radim razne vrste mentalnog treninga i relaksacije koje zatim prakticiram na natjecanju prije zarona, ali i tijekom zarona. Potrebno je kontrolirati svoje misli, odnosno otpustiti ih, a u dubini nema mjesta za ego. Mora se pomno osluškivati svoje tijelo i znati kada zaron ide dobro, a kada ne. Prije zarona volim slušti muziku, a ovisi o raspoloženju, počnem s nekim bržim pjesmama pa završim s mirnijim. Treniram svaki dan osim nedjelje, kada je vrijeme za moje sinove s kojima volim prošetati šumom ili na Jarunu. Inače, osim bazena ili mora, idem i u teretanu te radim specifične vježbe istezanja tijela i pluća.

Nezamijećena postignuća

Upravo je nedovoljna mentalna priprema jedan od prvih razloga zašto dolazi do blackouta, odnosno gubitka svijesti u vodi.

– Doživjela sam blackout par puta, ali se izbjegavam gurati do te razine. Zbog nervoze se na natjecanju i najiskusnijem roniocu može dogoditi blackout, no to je naravno situacija koju izbjegavamo. Pazim kako treniram, osluškujem svoje tijelo, i što je najbitnije, nikada ne ronim sama, tako da nikada nije došlo do loših posljedica što se toga tiče.

I dok neki sportaši imaju taj luksuz da od bavljenja sportom mogu živjeti, Mirela i ostali ronioci se susreću s drukčijom situacijom. U većini slučajeva troškove natjecanja moraju sami financirati.

– U Hrvatskoj se, nažalost, još uvijek borimo kako bi naša postignuća bila zamijećena. U ronjenju nema financijske nagrade na natjecanjima, tako da većinom financiramo sve sami, osim kada idemo na Svjetsko i Europsko prvenstvo gdje Hrvatski ronilački savez plaća troškove, ali samo sportašima koji su ispunili normu za prvenstvo. Naš trud nije ništa manji od ostalih sportova, možda čak veći s obzirom da nemamo toliku potporu, nego se borimo sami. Kako bi se postizali rezultati na svjetskoj razini, potrebna je potpora jer je inače jako teško sve to financirati.

Ujednačen sport

Konkurencija je u ovome sportu velika, na svjetskim natjecanjima sudjeluju ronioci iz zemalja u kojima je ovaj sport mnogo razvijeniji, ali i cjenjeniji.

– Konkurencije ima dosta, uz Hrvate, najjači ronioci dolaze iz Italije, Rusije, Francuske, Poljske, Kine, Japana, Slovenije, Kolumbije… Kada je u pitanju žensko i muško ronjenje, mislim da nema velike razlike, osim naravno gledano s fizičkog aspekta, ali je inače ovo poprilično ujednačen sport. Koje mi je natjecanje ostalo u najljepšem sjećanju? To bi definitivno bilo moje prvo, a zasad i jedino Svjetsko prvenstvo 2018. godine, na kojem sam osvojila zlatnu i srebrnu medalju. Upravo su nam dva Svjetska prvenstva, u bazenu i u dubini, na rasporedu sljedeće godine, za što se sada i pripremam. Zašto mi je ono najdraže? Pa, te su mi medalje potvrdile da sam vjerovala u sebe s razlogom i da je sav taj trud bio opravdan, zaključuje Mirela Kardašević.