RIJEKA U sportu, kao i uostalom u životu, sve nam se odvija između stalne izmjene obećanja i ostvarenja. Na radost ovdašnjih ljubitelja sporta, riječki nam vaterpolo stalno potvrđuje ovu činjenicu koja je uz Rječinu dio svakodnevnice.

U ovom najnovijem primjeru velika su obećanja golman Mauro Ivan Čubranić, centar Viktor Tončinić i napadač s lijeve strane Gabrijel Burburan, koji su se otisnuli s Kantride na daleki put u Bugarsku gdje su u Burgosu za mukotrpni ljetni rad nagrađeni titulom europskih prvaka U-19 konkurencije, vrativši se ponosni i zadovoljni pod Učku sa zlatnim medaljama oko vrata.

Ova netom okončana lijepa epizoda u više od stoljeća dugoj povijesti riječkog vaterpola trenutno je tema broj jedan za prepričavanje ne samo na riječkom plivalištu nego i diljem grada, sve s nadama da će kao i u nekoj zanimljivoj priči s ekrana biti uskoro »snimljena« neka nova riječka vaterpolska uspješnica.

Zdrave ambicije

Tko zna, možda u budućnosti jednog dana neki od protagonista budu baš ovi mladi delfini nabijeni talentom i zdravim sportskim ambicijama, kojima, dok plivaju na treningu, misli lete k tronu. Uspjehom na EP-u dodali su kockice u sjajni mozaik riječkog vaterpola, sporta koji je u više od stoljeća dugoj povijesti postao sinonim za uspjeh u gradu s čitavim buketom slavnih imena. Mijenjaju se imena, čak i države, ali pozornica strpljivo dočekuje nove protagoniste koji s »koljena na koljeno« diljem svijeta više od sedam desetljeća pričaju priču o riječkom sportu, tako još od umjetnika s loptom Ivice Joba Curtinija, srebnog na OI-u 1952. godine u Helsinkiju i prijatelja mu među vratnicama Zdravka Ćire Kovačića, koji je, kao u Helsinkiju, olimpijski »srebrnjak« bio i četiri godine kasnije u Melbourneu.

Legendarni Zoran Roje, kapetan olimpijskih pobjednika 1984. godine u Los Angelesu, kasnije i uspješni trener, uz ostalo i hrvatski izbornik, zlatni je most do junaka modernijih vremena. Uostalom, »zlatni« je Roje i u klubu i u reprezentaciji vodio potonje svjetske klase, »zlatnike« kalibra Samira Baraća, kapetana reprezentacije koja je osvojila sve moguće, najtrofejnijeg riječkog sportaša, Igora Hinića, najboljeg svjetskog centra, svjetsku bekovsku klasu Damira Burića, također kao i »Hina« zlatnog na svim najvećim međunarodnim turnirima, pa beka Damira Glavana.

Slavljenički doček

Uz sve to, autohtoni riječki proizvod je Vlado Vujasinović, svojedobno najbolji igrač svijeta, koji je u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku otišao u Beograd. Svi oni zajedno mogli su se radovati uspjesima itekako dostojnih nasljednika kao što su recimo centri, donedavni kapetan trofejne hrvatske reprezentacije Ivan Krapić i prijatelj mu i suigrač Josip Vrlić, kojem je nedavno na Kantridi priređen slavljenički doček nakon srebra na Olimpijskim igrama u Parizu.

Kao što naši ribari iz mora na u Kvarneru redovito »peškaju« svježu ribu, tako i u Primorju EB iz ovako bogate tradicije stalno izvlače nova imena, usavršavajući ih i nadajući se da će kao sada Čubranić, Tončinić i Burburan postati seniorski asovi. U klubu za to ne štede truda i vremena, u mlađim kategorijama od uzrasta nada pa do juniora stotinjak je mladih delfina s kojima radi desetak trenera.

Hinić, Barać, trofejno ime kao što je Petar Muslim te Glavan svakodnevno »bruse« te talente očekujući da zasjaju punim sjajem. Ova imena svjetskog glasa nisu, istina, financijski stručnjaci za skretanje novca u klub, ali su ljudi kojima sportski ugled i vaterpolsko znanje itekako omogućavaju otkrivanje svih mogućih tajni loptanja u vodi mladim nasljednicima.