OSLO Hrvatski rukometaši osvojili su srebro na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, Danska je bila prejaka i s 32:26 je četvrti put u nizu postala svjetski prvak.

Ova je utakmica ujedno bila posljednja za Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića, koji su nakon finala i svojeg oproštaja govorili za kamere RTL-a.

Prvi je pred kamere stao Igor Karačić.

– Nisam tužan. Prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu i hotel s ovim momcima. Možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju, ali nisam mogao poželjeti ništa ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.

O utakmici bih mogao pričati i reći dosta toga, ali ne želim ulaziti u to. Vidio sam da Duvnjak plače na početku. Ja sam se smijao i želio da svaki trenutak koji provedem ovdje ostane u lijepom sjećanju. Rezultat nije trebao biti takav, ali pamtit ću svaku minutu koju sam odigrao u finalu i na ovom turniru. Hvala navijačima što su došli i uveličali ovo sve.

Svaka medalja mi je draga, ali ovoj se nisam nadao. Sve je vodilo prema tome da će dečki biti bez mene. Ali zvali su me i došao sam. O ovome što se događalo se mogu knjige pisati. Najbitnije je da smo u Hrvatskoj završili onako kako smo htjeli, a to je pobjedom. Razveselili smo naš narod.

Moram se zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpili zbog mene. Tu dolazi moj prijatelj, moj brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno. Ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, opraštamo se zajedno, nadao sam se sa zlatom, ali ovo će mi zauvijek ostati u sjećanju – rekao je Igor Karačić.

Kapetan Domagoj Duvnjak je izjavio:

– Ni u najluđim snovima ne bih sanjao ovakvu medalju, pogotovo kad znamo što mi se dogodilo u drugom kolu. Hvala igračima, treneru, stručnom stožeru. Predivno prvenstvo, ostat će mi u glavi cijeli život. Hvala mojoj obitelji, roditeljima, djeci, sestri… Ovo je bio baš dug put. Rodbini, prijateljima, mojim suigračima koji su ovdje, bivšim suigračima, svim trenerima, generaciji koja me je naučila nositi ovaj predivni i teški dres.

Odlazim ponosan, hvala ljudima koji su dali život za ovu državu. Da nije njih bilo, ja ne bih mogao predstavljati svoju državu 20 godina. Odlazim sretan, ispunjen, a reprezentacija je u dobrim rukama.

Veliko hvala Danskoj, da nije bilo njih, ne bih ni zabio gol, maknuli su mi se. Žao mi je što nisam pozvao Igora, on je nešto pričao sa sucima. Osjećaj? Znaš da ti je to zadnji gol za ovaj dres. Jako dug put od 2006., znači 19 godina, dao sam cijelog sebe u ovu reprezentaciju za ovaj dres.

Najponosniji sam na to što bilo kog da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan. Predivne suigrače i predivne trenere sam imao, puno su me naučili. Život ide dalje, rukomet nije samo Domagoj Duvnjak, rukomet je hrvatska reprezentacija koja je pokazala da smo se vratili u vrh – rekao je Domagoj Duvnjak.