Radomir Đalović: »Nismo odigrali loše.« Toni Fruk: »Igrali smo ispod svake razine, jedna od naših najlošijih utakmica ove sezone.«

Trener i najbolji igrač. Dvije potpuno oprečne percepcije iste nogometne realnosti. I na svoj apsurdan način, obojica u pravu. Fruk ima pravo ako gledamo samo tu jednu utakmicu, s(p)retnu pobjedu s 1:0 i prolazak preko Istre 1961 u finale kupa sa Slaven Belupom. Đalović ima pravo kad se sagleda šira slika, zimski prijelazni rok i specifikum natjecanja u kojem te, posebno ako na kraju uzmeš Rabuzinovo sunce, nitko živ ne pita kako si igrao u polufinalu, nego ostaje zapisan trofej. Za sva vremena. Trofej koji Rijeka čeka pola desetljeća.

Ali ako uzmemo u obzir treći faktor, prvenstvo u kojem te samo kvaliteta igre može odvesti do najveće moguće nagrade, naslova prvaka Hrvatske, onda Frukove riječi zvone daleko jače. Njegovo upozorenje ima veću vrijednost. Onakva Rijeka kakvu smo gledali prekjučer na Rujevici protiv Istre, u preostalih devet kola sigurno ne može osvojiti dovoljno bodova da bi osvojila naslov. Ne-ma ša-nse.

I ne pričamo o nekoj poeziji od nogometa, simfoniji nogoloptanja, skrivanju lopte protivniku i dominaciji u svim segmentima nogometne igre, nego jasnom identitetu momčadske igre, pobjedničkom mentalitetu i vjeri u same sebe da se titula zaista može uzeti.

A u posljednje dvije utakmice vidjeli smo sunovrat na tom planu. Dvadesetak minuta pa Rijeka staje. Protivnici dominiraju. I to nakon ligaške pauze u kojoj se očekivalo da će se momčad energetski podići na razinu više.

U pravu je Đalović kad priča o brojnim odlascima, o ozlijeđenim prinovama i pojačanjima, o činjenici da drugi dio sezone mora igrati bez klasičnog desnog beka, o tome da su uzročno-posljedično plasman u finale kupa i borba za naslov ogromni uspjesi njega i njegove momčadi.

No, u pravu su i oni koji konstatiraju kako je razina igre riječke momčadi u silaznoj putanji, u neupitno negativnom trendu. I sad je pitanje može li se ta tendencija okrenuti nabolje kad sam šef struke (gromo)glasno konstatira da su mu zimus dovedeni: ozlijeđeni Oreč, Menalo koji nije igrao šest mjeseci, Čop koji je imao problema s ozljedom, Škorić koji je odmah doživio težu ozljedu… Ima li Rijeka tih unutarnjih rezervi (a uoči nastavka sezone sam je trener procijenio kako ima) da zaigra bolje i bodovno učinkovitije?

Jasno je kako se Niko Janković na desnom krilu sve više osjeća kao u kavezu, jasno je da Bogojević desnog beka igra jer drugih rješenja do Orečovog povratka u pravu formu i punu prilagodbe na HNL-realnost, Đalović – nema.

Nejasno je zašto Amer Gojak u toj Rijeci, koja se sve više muči u utakmicama u kojima je favorit i dalje ima status – igrača s klupe. Zdrav, iskusan, dokazana kvaliteta… Kad god je počeo utakmicu, bio je u najmanju ruku solidan.

S puno upitnika Rijeka ulazi u završetak sezone. No, manje problema nemaju ni u Splitu i Zagrebu, i Dinamo i Hajduk su jako daleko od nekih blistavih izdanja. Pa se, ma koliko joj igra bila sve nedorečenija, dupla kruna nudi ovoj Rijeci. Uz sve probleme: i bujol i važ su nadohvat ruke.

Đaletu se, uz svu istinitost Frukove tvrdnje, treba priznati, uzevši u obzir i trenerove, posve razumne argumente, da u svojoj trenerski debi-sezoni, pa ma kako završila – radi malo nogometno čudo. I na tome mu kapa dolje.

S druge strane, on mora shvatiti kako za osvajanje naslova neće biti dovoljno, »moji su momci naporno radili i dali sve od sebe«, nego i pronalaženje načina, ako postoji, da se i protiv oponenata kao što su Gorica, Šibenik, Sl. Belupo, Lokomotiva… počne serijski osvajati tri boda po utakmici.

Nedjelja, 16 sati, Kranjčevićeva, 28. kolo. Prva runda završnog, četvrtog kruga HNL sezone: Lokomotiva – Rijeka. Za samo dva dana doznat ćemo ostaje li nam čekanje na svibanj i dvomeč s Belupom u finalu kupa ili Rijeka ostaje u punoj utrci ne samo za Rabuzinovo sunce, nego i – drugi naslov prvaka u svojoj povijesti!