DRAŽICE Mladen Pilčić-Šujo jedan je od četiri ekonoma Vatrenih koji je gotovo mjesec i pol dana proveo na Svjetskom prvenstvu u Kataru, nakon čega se kući u Dražice ponosno vratio s medaljom oko vrata, trećom sa svjetskih smotri.

Pilčić u svojoj kolekciji već ima broncu osvojenu u Francuskoj 1998. godine te srebro iz Rusije 2018. godine, a ekonom A hrvatske nogometne reprezentacije je od 1997. godine. Šujo pamti sve igrače po brojevima. Iz prve će nabrojati katarsku postavu, a ne treba mu puno niti da se prisjeti ruske i francuske momčadi.

– Karijera u HNS-u krenula je još 1994. godine. Radio sam za Rijeku i mlada reprezentacija je u Slovačku išla igrati prijateljsku utakmicu. Zorislav Srebrić i Duško Grabovac nisu imali rješenje za ekonoma, te se Duško sjetio mene. Prihvatio sam i krenuo s U-21 reprezentacijom, a iz Rijeke su tada s nama išli Samardžić, Horvat i Tadić – kaže Pilčić.

– Odradio sam kvalifikacije 1994. godine te pola ciklusa kvalifikacija 1997. godine jer sam tada bio priključen A momčadi za utakmicu protiv Ukrajine u kvalifikacijama za SP 1998. godine. Ćiru Blaževića sam već znao, upoznao sam ga na Kantridi, kao i igrače, jer su U-21 i A reprezentacija putovali zajedno avionom te smo se sprijateljili malo-pomalo. Boban i Šuker bili su inicijatori mog dolaska u A vrstu, kao i Mladenović, koji je također imao veliki utjecaj na to.

FOTOGRAFIJA ZA USPOMENU – Mladen Pilčić s našom novinarkom Valentinom Prokić/Foto M. GRACIN

Kakav je danas zapravo posao ekonoma u A reprezentaciji?

– Dosta je naporan, pogotovo sada. Pričao sam svojoj obitelji kako je to nekad izgledalo kada sam putovao s Rijekom. Išao sam s tri torbe na prve pripreme s Rijekom u Lošinj. I danas se pitam kako sam odradio svaki dan dva treninga s tri torbe. Onda ničega nije nedostajalo, zapravo nedostajalo je, ali nije se znalo. Danas imam 30 torbi i uvijek neki vrag nedostaje. Tada nisu postojale različite veličine opreme, sve su majice bile iste, oprao bih ih i jednu po jednu slagao igračima.

Sjećam se 1998. godine, u Francuskoj su sve trenirke bile velike. To je grozno izgledalo na igračima, ali nitko se nije bunio, svi su ih nosili, a danas je to nezamislivo. No, i sve drugo se promijenilo. U Francuskoj smo imali dva ekonoma, prije deset godina tri, sad smo četvorica. Nekada smo imali četvoricu trenera, danas su devetorica. Bila su dva fizioterapeuta, sad pet… No, stvarno ima posla za svu četvoricu ekonoma, a koliko rade fizioterapeuti, njih bi trebala barem šestorica, sedmorica.

Stignu li se od obima posla pogledati sve utakmice uživo na prvenstvu?

– Zadnjih nekoliko godina više ih ne gledam u potpunosti, ali prije sam stalno gledao, bio je to doživljaj, uživancija. Volim da sve bude spremno, a posla ima dosta. Igrači se vrate sa zagrijavanja, bace majice, onda volim sve to složiti, ali ne možeš to napraviti u deset minuta nakon što su otišli. Onda se svi zagrlimo, idemo van, a kad odsviraju himne, ja pokupim trenirke koje nose, vratim se unutra i sve posložim te pripremim ručnike i podmajice za poluvrijeme. Onda opet idem gledati utakmicu deset minuta pa se vratim u svlačionicu i tako idem unutra-van više puta, ali više-manje sam unutra. Tako se najbolje osjećam. U Francuskoj sam stalno gledao, ili sam bio na klupi, ili na tribini iza klupe.

Kapa i krunica

Jesu li igrači praznovjerni, imaju li neke svoje rituale?

– Nema toga kod nas. Jedino što sam primijetio je da Livaković ne voli da kopačke u kojima je bio na zagrijavanju ostanu u svlačionici. Uvijek želi da ih stavimo u neku drugu prostoriju. Ni kod Ćirinih igrača toga nije bilo, samo je on uvijek nosio onu poznatu žandarmerijsku kapu, a Dalić ima krunicu.

Koliko su igrači »njurgavi« kada je oprema u pitanju?

– Znaju biti ako nešto ne štima, ako je sve u redu, onda nema problema. Treneri su dobri, redom svi, Olić, Mandžukić, Ćorluka, izbornik Dalić… Kao da ih ni nema.

S kojim izbornikom je bilo najteže raditi?

– Najteže je bilo s Ćirom jer je on težak temperament. Bio sam mlad, novi, a on je imao tih 11 igrača koje je mazio, a sve druge je »naganjao«. Ali to je njegov stil rada, nema u njemu zločestoće, no to je bilo stresno za nas. Zlatko Dalić je jedan od najboljih ljudi s kojima sam radio, stvarno je jako dobar čovjek, skroman, ponizan i zaslužio je sve što mu se događa. Najuspješniji je izbornik i čestitam mu odsrca na svemu što je ostvario.

Koliko prijateljujete s igračima?

– S igračima u Francuskoj sam se sjajno slagao, imao sam 35 godina, a oni između 28 i 30, tako da smo i generacijski bili blizu. Poslije je došla generacija braće Kovač, Srna, Olić, Kranjčar, Šimunić…, i s njima sam bio najbolji jer smo bili najduže zajedno, deset godina. S Modrićem i Olićem sam već 16 godina, s braćom Kovač deset, Šimunićem isto tako. Nekako smo bili najbliži, izlazili smo dosta. Sada se uopće ne izlazi, jedino ako dođe obitelj. Po tom pitanju, oni Vatreni su bili najveći frajeri. Sada sam najbolji s Ivicom Olićem, a bio sam i dok je bio igrač. Čak je bio kandidat za trenera Rijeke pa smo i o tome pričali. Bio bih baš sretan da je došao i da napravi neki rezultat, ali nije se poklopilo. Kad mi je teško, jedino bih se njemu požalio, nikome drugome.

Šuker i Bilić

S Davorom Šukerom ste također bili jako dobri? Imate i auto s poznatom registracijom.

– Da, išao sam kod njega iz Rijeke raditi u Akademiju 2001. pa sve do 2005. godine. Kada ju je zatvorio, nismo se dugo vidjeli, dok nije postao predsjednik Saveza. Još uvijek imam taj Fiat Uno, ali je kod mehaničara zbog nekog sitnog popravka. Još uvijek je dobar. Priča je krenula prije SP-a u Francuskoj kada sam rekao da će Šuker biti najbolji strijelac SP-a. Šuker se nasmijao i rekao da će mi kupiti auto ako tako bude. Kada je postao najbolji strijelac SP-a, pitao sam ga hoće biti što od toga i on je rekao da hoće. Tako je i bilo. Stigao je bijeli Fiat Uno, a ja sam stavio registraciju RI-009 DS. Moram tu spomenuti i braću Kovač, Niku i Roberta, koji su, kada su odlazili iz reprezentacije, kupili Omega satove za nas ekonome, fizioterapeute i doktore u znak zahvale.

Koliko je teško otići od kuće na ovako duže vrijeme?

– Sad nas nije bilo 40 dana, a nismo odradili ranije pripreme. Za vrijeme smotre u Rusiji nije me bilo dva puna mjeseca, kao i za vrijeme prvenstva u Francuskoj. Neka prvenstva su bila kraća, mjesec dana. Zadnjih nekoliko godina mi je teško otići, ali već nakon dva dana sve se slegne, naviknem se i kako dani idu, postane mi svejedno hoću li ostati tjedan ili mjesec dana. Iz Katara sam dosta zvao doma, kad sam imao vremena, najviše s treninga, da im pokažem malo kamp, svlačionice, Dohu…

Stignete li razgledati gradove domaćine?

– Slobodnih dana bude pa se dogovorimo, odemo dvojica po dvojica, ali znamo i ići svi zajedno. Kod Slavena Bilića postojala je dobra stvar, uoči utakmice od 10 sati do ručka se išlo u razgledavanje grada, svih tih šest godina, gdje god smo išli. Pariz smo 1998. godine razgledavali cijelu noć nakon što je osvojena bronca.

Koje prvenstvo posebno pamtite?

– Meni je bilo super u Rovinju, kada sam bio s mladima na EP-u, putovali smo od doma. Katar je bio najbolji. Prvenstvo u Rusiji bilo je sjajno organizirano, ali bilo je naporno zbog puno vožnje. Autobus, pa avion nekoliko sati, pa opet autobus. U Kataru je bilo fenomenalno. Pripremimo sve u hotelu i u kampu, ukrcamo i kombijem smo za pola sata na stadionu. Ovo je bilo jedno od najlakših prvenstava, samo sam ja puno stariji, ali uz Rovinj je bilo najbolje za raditi.

Tri medalje su vam sada oko vrata, koliko je sve bilo (ne)očekivano?

– U Fracuskoj smo bili nova reprezentacija, nitko nije znao za nas, a kako su utakmice išle, dečki su bili uvjereni da mogu biti prvaci svijeta. Ćiro je to rekao i prije početka. U Rusiji sam vjerovao da ćemo sigurno igrati u finalu, ali Francuzi su stvarno dobra reprezentacija, možda i najbolja zadnjih nekoliko godina. Kada smo izjednačili, očekivao sam da ćemo biti svjetski prvaci, ali, nažalost, nismo uspjeli. Dalić je u Kataru od prvoga dana vjerovao da dečki mogu ići do kraja, za što je nagrađen. Ja sam bio siguran da prolazimo Japan, ali sam se bojao Brazila.

No, rekao sam da ćemo biti svjetski prvaci ako njih pobijedimo i tu sam se prevario. Rekao sam i da ćemo s Marokom igrati za zlato, ipak nismo, ali smo igrali za broncu, što je, bez obzira na sve, veliki rezultat. Po meni su Nizozemska, Brazil, Francuska i Hrvatska iz 1998. godine bile puno jače reprezentacije po svojim sastavima, no nogomet je tada bio drukčiji.