RIJEKA Nezaboravni trubadur Oliver Dragojević pjevao je: »Se lipo ća je bilo u jednu pismu stane«. Damir Radonić, čije je ime desetljećima odzvanjalo u riječkom i hrvatskom vaterpolu, mogao bi nešto poručiti voljenom sportu, koji je neizostavni dio njegova života, bilo kada je kao klinac navlačio kapicu te potom sazrio u igrača, a onda i postao dugogodišnji direktor vaterpolista Primorja, riječkog stoljetnog sportskog hrasta. Čovjek koji je sportu podario skoro pa cijeli život, dobitnik je nagrade za životno djelo Zajednice sportova PGŽ-a, nema dvojbe da je »karta došla u ruke igraču«.

– Meni je velika čast i osjećam veliki ponos što sam dobio ovu nagradu, prepoznali su moj šezdesetšetogodišnji rad u vaterpolu. Osjećam da sam u vaterpolu onoliko dugo koliko imam godina – kaže Damir Radonić. – Na svečanosti dodjele je, nažalost, bilo manje ljudi zbog koronavirusa, ali bilo je tamo jako dragih ljudi.

Primjerice, župan Komadina mi je jako drag čovjek, uvijek imamo poštovanje jedan prema drugome. On je pak uvijek pomagao Primorju, svih ovih dvadesetak godina koliko je župan. Nagradu sam pak dobio zahvaljujući svim ovim dobrim ljudima koji su sa mnom radili kroz ovih 40-50 godina.

Kao u Leoneovoj priči »Bilo jednom u Americi«, tako i ovdje ima ljudi koji su zahvaljujući vaterpolu još od djetinjstva stvorili neraskidive veze.

– Moram istaknuti trojicu ljudi, ne samo da su mi prirasli srcu, nego smatram da smo nas četvorica sve iznijeli kroz ovih 30-40 godina Primorja. Tu je naš sudac Albert Brala, koji nije službeno bio istican u klubu, međutim, u onih prvih deset godina borio se za Primorje. Doveo je u klub Croatia line, prvog velikog sponzora.

Tu je zatim Zoran Roje, naša legenda riječkog vaterpola, cijeli svoj vijek je odrađivao onu svoju tehničku, sportsku stranu. Potom Željko Tonković Taci, koji je, nažalost, u Egiptu, ali je stalno u našim mislima, čovjek koji je ustrojio cijelu našu školu vaterpola, a ona je izbacila jako puno igrača. Bez te trojke ne bi bilo ničega. Istina je da se može bez svakoga, ali pamti se ono što smo prošli i način rada.

Damir je nagradu profeštao u društvu dragih lica, čestitari su između ostalog bili reprezentativci Nikola Franković, Davor Car i brojna druga istaknuta imena, naravno i omiljeni dugogodišnji vozač Primorjaša Božo.

SRETNA VATERPOLSKA OBITELJ – Sudionici proslave nagrade/Foto V. PROKIĆ

Fešta s najdražima

– Ova nagrada je kruna mojeg rada i proslavio sam je u restoranu Lovorka, našem omiljenom svratištu. Tu smo uvijek dobrodošli. S obzirom na ograničenje odabrao sam 50, 60 dragih ljudi iz svih generacija, počevši od generacije Miškovića, Riseka, pa do one brončane generacije Burića, Cara, Kancijanića, Frankovića…

Bronca iz Budimpešte 2003. godine možda nije najveći uspjeh Primorja, ali mi je ta ekipa nekako prirasla srcu. Bili su tu i svi do posljednjih generacija Primorja s kojima sam radio. Treneri, naravno i naš dragi vozač Božo Palmić. Žao mi je što neki nisu mogli doći, primjerice, Miro Jelovica, direktor bazena čak 40 godina.

Radonić je kroz duga razdoblja s voljenim klubom doživio i godine obilja i one »mršavih krava«, a iz te ere se pamti nastup na kvalifikacijskom turniru Kupa prvaka 2003. godine u Rusiji kada jednostavno »kartice nisu prolazile« te je umalo tamo ostao kao taoc.

– Sav sport je, nažalost, takav, naročito u Rijeci. To je sinusoida koja ide svojim tijekom u svim sportovima, malo si gore, malo dolje. Oni koji tu rade trebaju to izdržati, a uz onu spomenutu trojicu sam to izdržao četrdesetak godina. Hvala im na tome. Bilo je kako je bilo, što se može. Nekad smo imali podršku, neki put nismo, a ono iz Rusije je, nažalost, ostala ružna anegdota. Istina je da je naš hotel bio izvan grada, u nekom selu gdje nisu znali raditi s karticama. Novaca je bilo, ali nije nam prošla niti jedna od pet kartica. Bio je to listopad 2003. godine, a kako je to bio kvalifikacijski turnir Kupa prvaka bili smo tamo pet dana. Račun je bio 6.500 dolara i ne znam kako sam se snašao. Još nam je u ponoć istjecala viza.

Igrači su me shvatili, svi su otišli na aerodrom, ostao sam tamo sam. Uzeli su mi putovnicu. Gospodin Branko Vlahović, vaš kolega i dopisnik Hine, krasan je čovjek koji mi je pomogao. To je prošlo, ali mi je ta situacija zapisana kao ružan, vrlo stresan događaj u cijeloj mojoj karijeri. Na kraju smo u Budimpešti došli do trećeg mjesta u Europi, ono je bilo nešto predivno.

Taj mu je uspjeh posebno drag iz itekako važnih razloga.

– Bili smo tada treći u Europi sa samo jednim igračem sa strane, Erikom Bukovcem iz kranjskog Triglava, kojega je Tonković jako dobro prepoznao i doveo ga u Primorje. Drugo su bili sve ovdašnji dečki, spojena je kvaliteta Primorja, susjedne nam Opatije i Crikvenice. Iz Crikvenice je bio Davor Car, iz Opatije su došli Nikola Franković, Danijel Premuš, Oleksander Tiškivski. U toj je momčadi pak bilo devet Primorjaša.

Damir Radonić je u tolikoj simbiozi s vaterpolom da mu je taj sport doživotno u srcu. Kao u pjesmi »pamti samo sretne dane« i rado se osvrnuo na razdoblje predsjednika Predraga Slobode, koji je okupio mega momčad zvijezda s nizom olimpijskih pobjednika. Bila je to najplodnija era u više od stotinu godina dugoj povijesti kluba, kada su od 2010. do 2016. godine osvojena dva državna prvenstva i tri hrvatska Kupa, tri Jadranske lige, a Primorjaši su i dva puta bili viceprvaci Europe.

Mirovina i unuci

– Vaterpolo mi je u krvi, kao što je nekome nogomet ili neki drugi sport. Koliko je bilo ružnih trenutaka, toliko je bilo i predivnih razdoblja. Kao šlag na tortu na kraju moje karijere na čelo kluba došao je gospodin Predrag Sloboda. Došli su i rezultati, a kada je riječ o mom dijelu posla, organizacijsko-financijskom, tekli su med i mlijeko. Nije bilo stresa, igrali smo i imali novaca za sve što nam je trebalo, hvala mu za sve što je napravio. Imali smo mega momčad, bilo je teško zamišljati da će nam se nešto tako dogoditi. Teško da će se nešto slično više ponoviti.

Nagrada za životno djelo govori čovjeku koliki je životni put iza njega, od onih prvih dječačkih vaterpolskih zaveslaja pa nadalje, nezaboravnih trenutaka na radu u tvornici Rikard Benčić i, naravno, duboke, višedesetljetne brazde u vaterpolu. Na sve to može sada gledati uživajući u zasluženoj mirovini.

– Živim predivno, u mirovini sam dvije godine. Imao sam 63 godine života i 45 godina radnog staža, a od tih 45 godina 35 je u vaterpolu, pet kao aktivni igrač Primorja. Deset godina sam bio u ljevaonici Rikard Benčić. Bio sam tamo i tehnolog za izradu kandelabera na Korzu, to mi je uspomena za cijeli život. Tko god me poznaje i prođe Korzom te ih ugleda, uvijek me se može sjetiti. To mi je bio posljedniji posao u Rikard Benčiću, a onda sam 1998. došao u Primorje gdje sam ostao do kraja radnog staža.

Damiru Radoniću umirovljeničke dane uljepšava unučad, živi na relaciji između voljene mu Kostrene i Korčule, a otkrio je da prikuplja građu i kopka po sjećanjima kako bi napisao knjigu o onim slavnim sportskim danima.

– Imam dvoje predivnih unuka, Bornu i Paolu, zabavljam se s njima. Uživam u penziji, odem i na Korčulu. Kada je doma mir i tišina, onda polako pišem knjigu, ima tu toliko događaja da se bojim da nešto ne zaboravim. Nadam se da ću je uspjeti napisati, za sada prikupljam podatke. Vama eksluzivno dajem ovu informaciju. Imam niz podataka o vaterpolu i tome što se događalo u tom sportu. Još mjesec dana pa supruga i ja idemo na Korčulu na pet, šest mjeseci – poručio je Damir Radonić, legendarni dugogodišnji igrač i direktor vaterpolista Primorja.