Haven Shepherd i Beatrice de Lavalette sportski je put ovoga ljeta odveo na isto mjesto – Tokio. Ove su se sportašice našle među 234 predstavnika i predstavnica Sjedinjenih Američkih Država na Paraolimpijskim igrama, što se do 5. rujna održavaju u glavnom i najvećem gradu Japana.

Međutim, paraplivačica Shepherd i parajahačica de Lavalette imaju zajedničko nešto više od samog nastupanja na najvećem sportskom događaju. Obje su preživjele napade bombaša samoubojica, nakon čega su ostale s istim posljedicama – bez obje potkoljenice.

Gledajući na događaje koji su im obilježili život, čudo je što su uopće preživjele i što imaju mogućnost natjecanja na Igrama.

Samoubojstvo roditelja

Haven Faith (»utočište vjera«) ime su dodijelili posvojitelji kada je imala 20 mjeseci, a danas su to osobe koje naziva roditeljima i koji su joj dali upravo ono što joj je trebalo – utočište. Točno pola godine ranije u Vijetnamu, djevojčicu rođenu kao Phuong Twi Do, biološki je otac zavezao za sebe i majku te aktivirao bombu.

Razlog je bio taj što su oba biološka roditelja izvršila preljub, a u vijetnamskom se društvu to smatra velikim grijehom i sramotom. Roditelji nisu preživjeli eksploziju bombe, dok je tada jednogodišnje dijete spasilo samo čudo.

Djed i baka se zbog siromaštva nisu mogli brinuti za nju te su je odlučili dati na usvajanje, a ubrzo je djevojčica iz Vijetnama preselila u američku saveznu državu Missouri.

– Nismo ni mogli zamisli da ćemo se toliko zaljubiti u nju. Moj suprug Rob je prije njezina dolaska patio u tišini zbog smrti svojeg brata i oca, dvije nesreće dogodile su nam se u kratkom razdoblju.

Vidjelo se kako se polako vraća u život nakon što smo posvojili Haven, rekla je za BBC Shelly Shepherd, koja je sa suprugom Robom otišla u Vijetnam čim je čula za ovu priču i posvojila danas 18-godišnju Haven.

Kada je imala deset godina krenula je plivati, a ubrzo je zapela za radar američke paraolimpijske plivačke momčadi. Usprkos svim nedaćama, Shepherd je kroz medije okarakterizirana kao uvelike pozitivna i inspirativna osoba.

– Dobila sam drugu šansu. Jednostavno sam zahvalna što sam spašena i što sam »samo« ostala bez nogu. Mogla sam ostati bez života, kaže hrabra i borbena Shepherd koja od sporta nije odustajala unatoč fizičkim preprekama te je već s 18 godina dobila svoju prvu priliku predstavljati SAD na Paraolimpijskim igrama.

– Moje ruke su vjetrenjače, a za moje protetske noge napišite da ih obožavam, rekla je za američke medije Shepherd, naglasivši kako je u Tokio otišla uz jedan cilj, a to je zabaviti se.

– Život je predobar da bi bio ozbiljan. Znam previše ljudi koji život shvaćaju toliko ozbiljno.

Teroristički napad

A do ovog je pozitivnog stava njezina sportska kolegica u američkoj paraolimpijskoj momčadi tek morala doći nakon što ju je zadesila strašna i šokantna tragedija. Beatrice de Lavalette je imala 17 godina kada je preživjela teroristički napad na aerodromu u Bruxellesu.

Bio je 22. ožujka 2016. godine, a mlada Amerikanka, koja je tada živjela u Belgiji zbog očeva posla, vraćala se u SAD na proljetne praznike. Stajala je točno pored bombaša samoubojice dok je čekala na ulazak u avion. Sljedeće čega se sjeća je mrak i osjećaj podizanja s tla.

– Bila sam na svojem mobitelu, dopisivala se s bratom i slušala glazbu. Nisam previše obraćala pozornost na ono što se događa oko mene. Nakon toga se sjećam samo da je sve postalo jako mračno, bilo je to odmah nakon što sam se osvijestila.

Sjećam se da sam gledala oko sebe i točno sam znala da je u pitanju teroristički napad te sam pomislila: »Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo«, opisala je za CNN parajahačica de Lavalette šokantni događaj, nakon kojeg je mjesec dana bila u komu.

Ona je jedna od 300 ljudi koji su u tom napadu ozlijeđeni, dok su 32 osobe preminule. ISIL je kasnije preuzeo odgovornost za napad…

– Čula sam ljude kako vrište i mole za pomoć pa sam pomislila kako bih i ja isto trebala napraviti.

San o Igrama

Osim gubitka obaju potkoljenica, zaradila je opekline drugog do trećeg stupnja te ozljedu leđne moždine. Samo šest godina kasnije, 22-godišnja parajahačica presretna je zbog svojeg prvog nastupa na Paraolimpijskim igrama.

Iako je proces do tog mentalnog stanja bio mukotrpan, nakon izlaska iz kome plakala je gotovo svaki dan.

– Hvala Bogu da sam imala obitelj koja mi je bila velika podrška. Pomogla mi je puno sama spoznaja da ću moći nastaviti živjeti svoj život na pozitivan način. Htjela sam se vratiti svojem običnom životu, a za mene je to bilo i jahanje konja svaki dan.

S vremenom je uspjela vratiti se treninzima konjičkog jahanja, a kao nagrada za težak rad stigao je i poziv za Igre.

– Na početku doslovno nisam imala mišiće, bila sam samo kost i koža. Ali nakon nekoliko mjeseci sam ih uspjela opet izgraditi, a onda i raditi na svojoj ravnoteži. Poziv za Paraolimpijske igre? Sve je to bilo tako nestvarno, ali sam svejedno znala da će se to dogoditi jer sam stvarno puno trenirala i imala odlične rezultate.

Ali čuti to i službeno je bio fantastičan trenutak.

De Lavalette kaže da ju je san o Paraolimpijskim igrama i »gurao« naprijed, a eventualni dolazak na pobjednički podij bi joj natjerao suze na oči. Nakon svega što su ona, ali i Haven Shepherd, prošle u svojem mladom životu, i zaslužuju samo suze radosnice.

Motivacijski govornik

Paraplivačica Haven Shepherd uz sportsku karijeru gradi i onu modela, ali i motivacijskog govornika. U školama u SAD-u kroz svoju životnu priču inspirira i uči djecu kako je sasvim u redu biti drugačiji.

– Moje nesigurnosti su kao i kod svakog drugog tinejdžera, ali ne zato što nemam noge. Nastojim živjeti tako što mijenjam stvari koje mogu, a prihvaćam one koje ne mogu mijenjati. Jednostavno ne mogu promijeniti činjenicu što nemam noge i ako sam nesretna zbog nečega uvijek se zapitam »Mogu li to promijeniti?«.

Mnoga djeca ni ne znaju kako izgledaju amputirane noge i mislim da im dosta pomaže vidjeti nekoga poput mene i naučiti ih da su osobe s invaliditetom također samo obični ljudi.