RIJEKA Vijest o preranom odlasku Luciana Sušnja u dobra spominjanja nikoga u svijetu sporta nije ostavila ravnodušnim. Najbolji hrvatski atletičar svih vremena i donedavni predsjednik Kvarnera odgojio je brojne generacije hrvatske kraljice sportova, a zbog svoje sportske i ljudske veličine imao je poklonike među starima i mladima.

Smirenost, topla riječ, briga, dobronamjeran savjet i motivacija kada je to najpotrebnije, odlike su po kojima će ga mnogi pamtiti. Jedna od njih svakako je Sara Kolak, najbolja hrvatska bacačica koplja i olimpijska pobjednica iz Rio de Jainera 2016. godine, koja je s njim proslavila sve svoje najveće uspjehe.

– Ne znam niti odakle krenuti. Lucianov odlazak velik je gubitak, ne samo za riječku, već za hrvatsku atletiku. I za Kvarner, koji nakon njegovog odlaska više nije klub kakav je bio – rekla je Sara Kolak. – Na stranu njegovi rezultati, ono po čemu ću ga uvijek pamtiti je činjenica da je bio veliki borac i da je volio život.

Za njega niti jedan problem nije bio nerješiv. Volio je sve nas sportaše, pratio je naše rezultate, pomagao nam. Uvijek nam je bio na dispoziciji. To dovoljno govori kakav je Luciano bio čovjek. I to je ono što će nam svima najviše nedostajati. Njegova ljudskost, toplina i mirnoća kojom bi znao smiriti i najveći vulkan.

Pratio je svaki moj nastup, poslije svakog natjecanja na zaslonu mobitela čekala bi me njegova poruka. Imali smo mi naš mali ritual, naše kave i druženja na kojima bi me uvijek prvo pitao kako sam, a tek onda kako idu treninzi. I njegove šale… Bez njega više ništa neće biti isto. Žao mi je što nismo uspjeli popiti barem još jednu našu kavu.

Skrbnik

Luciano Sušanj u lijepom će sjećanju ostati i najboljoj hrvatskoj skakačici uvis Blanki Vlašić, osvajačici brojnih odličja s velikih natjecanja, među kojima se ističu olimpijsko srebro i bronca te dva svjetska zlata na otvorenom i u dvorani, čiju je karijeru kao predsjednik Hrvatskog atletskog saveza pratio od 2000. do 2014. godine.

– Tata je baš tužan zbog Lucianovog odlaska, baš smo pričali da je bio uključen u sve moje najveće uspjehe, još od zlata na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2000. godine, propustio je jedino svjetsko srebro u Pekingu 2015. i broncu iz Rija 2016. godine – započela je Blanka Vlašić. – Uvijek sam ga doživljavala kao očinsku figuru unutar Saveza, bio je smiren tip na kojega si se mogao osloniti. Z

bog njegove prirode, koja je bila odmjerena i smirena, svi su se jako dobro osjećali u njegovoj blizini. K tome je bio i vrhunski sportaš pa je znao kroz što sve prolazimo, mogao si dobiti od njega itekako dobar savjet. Moj tata je imao dosta blizak odnos s njim, njih dvojica bi često pričali.

Tata mi je baš ispričao da su 2005. godine kada sam operirala štitnjaču, tata, Zlatko Mateša i Luciano sjedili u čekaonici bolnice i čekali da operacija završi. To je dokaz koliko je bio involviran u moj život kao sportaš, ali i kao svojevrsni skrbnik. Bio je dobar predsjednik Saveza, ali prije svega, dobar čovjek.

Savjet

Trećeg rujna 2019. godine, dan uoči 45. obljetnice europskog zlata Luciana Sušnja u Rimu u kojem je u mitskoj utrci na 800 metara iza sebe ostavio tadašnjeg svjetskog rekordera i najvećeg favorita Marcella Fiasconara i istrčao još uvijek aktualan hrvatski rekord (1:44.07), Amel Tuka, bosanskohercegovački 800-metraš, osvajač svjetskog srebra i bronce, igrom slučaja je na Hanžekovićevom memorijalu upoznao malu delegaciju Kvarnera predvođenu donedavnom direktoricom Ivom Florjančič i naglas izrazio želju da upozna svojeg idola, koji je okršaj kraljice sportova pratio kod kuće na svojoj Kantridi.

Želja mu se ispunila tri godine kasnije, ugodno poslijepodne na Kantridi zauvijek će pamtiti.

– Prije nego što sam osobno upoznao velikog Luciana Sušnja, čuo sam mnoge priče o njemu, o njegovoj snazi, brzini koju je posjedovao. Moj prvi trener iz Bosne, prof. Halid Sedić, pričao mi je o njemu, zatim mi je i trener iz Italije pričao o njemu, toj legendarnog utrci u Rimu koju je gledao uživo i fenomenalnih 1:44.07 minuta. Kada je došao dan da se upoznamo, nisam krio svoje oduševljenje, a nije ni Luciano.

Rekli su mi da mu je bilo drago zbog mojega dolaska u Rijeku i da je bio sretan što smo se upoznali. Pričali smo o treninzima, utrkama, tom adrenalinu koji doživljavamo kroz utrke. Nikada neću zaboraviti kada sam ga pitao da mi da neki savjet, onako iz »rukava«, na što mi je rekao: »Šta ja tebi trebam dati savjet, ti trčiš 1:42, ti meni trebaš dati savjet«.

To je ustvari pokazalo njegovu ljudsku veličinu. A što se rezultatske veličine tiče, još će proći puno, puno vremena da se netko približi njegovim rezultatima. Jedno je sigurno, zauvijek će biti u našim srcima – poručio je Amel Tuka.