Odradio je jutarnji trening na Bazenima Kantrida, ali to je tek prvi koji ga čeka tog dana. Antoniju Franku sport je postao i posao u kojemu uživa i u koji se zaljubio još dok je bio dijete u rodnoj Kraljevici. Želja i ambicija uvijek je bila u njemu, pa čak i kada je nailazio na prepreke tijekom puta. Antonio Franko je 32-godišnjak koji je rođen s 80-postotnim invaliditetom, ali kojega ta visoka brojka nije zaustavila.

Trenirao je i plivanje i boks, da bi se potom na nagovor najuspješnije hrvatske paraolimpijke, danas pokojne Milke Milinković, uključio u parasport. Došao je do paratriatlona i postao prvi hrvatski paratriatlonac uopće. Rezultati su malo po malo bili sve bolji, dva puta je predstavljao Hrvatsku na Paraolimpijskim igrama, dok u svojoj riznici ima i dvije bronce s Europskog prvenstva te jednu sa Svjetskog. Danas je ujedno trener u Paraplivačkom klubu Forca, a brine i za kondiciju košarkaša Škrljeva te nogometaša Kraljevice.

Jedini na svijetu

Antonio nije dopustio da ga 80-postotni invaliditet zaustavi na njegovu putu. Svoju priču nam je ispričao povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca…

– Laički rečeno, desna noga mi je od rođenja nerazvijena. Puno je tu stvari, kraća je sve skupa sedam centimetara, u koljenu nemam prednji i stražnji križni ligament, gležanj mi je ukočen i ne mogu micati njime, imam tri prsta na desnoj nozi, i noga je slabija kompletno… Vidi se da je i tanja, list na desnoj nozi praktički ne postoji. Za hodanje imam ortozu, ona mi nadomjesti taj nedostatak što je kraća noga, a za trčanje imam ortoprotezu, odnosno tzv. “blade” s kojime trčim i vozim bicikl.

SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Sve je bilo OK na ultrazvuku, roditelji nisu znali do rođenja i nitko nije shvaćao koji je razlog jer je sve bilo dobro do tada. Da, bio je sigurno neki šok za roditelje, ali oni su to brzo prihvatili. Iako, živimo u manjoj sredini i to je bilo vrijeme bez interneta, nismo imali informacije o tome. Imao sam osjećaj da sam jedini invalid na svijetu. Kada ne vidiš u svojem mjestu nikoga s invaliditetom, ne možeš vidjeti ni na internetu, i onda misliš da si jedini takav. To je bio mali problem, ali mene su roditelji odgajali kao da mi nije ništa. Tako me i okolina prihvatila, prijatelji, a tako je i danas. Bilo je tu, naravno, milijun problema, bilo je djece koja ti se rugaju, što je za tu dob i normalno. Nije ugodno, ali mislim da je svaka osoba s invaliditetom to prošla.

Istina, od rođenja imam invaliditet pa ni ne znam za drugačije, ali ono što me nervira je kada netko kaže da je meni lakše jer to imam od rođenja, za razliku od nekoga kome se to dogodilo s 30 godina. Ne bih se složio s time jer svejedno kad tad moraš prihvatiti sebe. U dobi od pet godina, sedam, deset ili 15. Teško ti je prihvatiti neke stvari dok nisi razvio svoj karakter. Onda još moraš prihvatiti i taj svoj neki problem, shvatiti zašto baš ti. Da, možda je meni kasnije u životu bilo lakše, ali opet imaš taj problem od malena s kojime si se morao izboriti.

Ispod časti

Kada sam imao nekih 12, 13 godina sam shvatio da sam drugačiji, odnosno shvatio sam da mi taj invaliditet smeta i da kaskam za drugima. Posebice u sportu. Oduvijek sam se htio baviti sportom, a nisam mogao. Tko će ti od liječnika dati dozvolu kada imaš 80-postotni invaliditet. A prihvatio sam sebe ajmo reći s nekih 17 godina, kada sam bio u srednjoj školi. Tada sam došao do razine da me taj invaliditet previše ne dira. Do tada nisam htio čuti za to da sam osoba s invaliditetom. Meni je to bilo kao ispod časti i vrijeđalo me.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

U mojem društvu me, doduše, nitko nije gledao kao osobu s invaliditetom. Ali, kada bih se htio upisati u neki sportski klub, nisam mogao, i to mi je bilo frustrirajuće. Stalno sam nešto htio, a svi su govorili “ne možeš”. Onda, kada sam išao vozački polagati, nitko mi nije htio dati liječnički da vozim normalno auto. Kao htjeli su prilagođeni, a meni nije bilo jasno zašto jer sam znao da mogu voziti. Nijedan doktor nije htio, a onda mi je jedan dao na dvije godine. Položio sam i vozim sada 15 godina normalno. Doktor gleda samo papir, vidi 80 posto invaliditeta, nedostaje ovo i ono, a ja kad nekome kažem što sve mogu, nitko to ne shvaća ozbiljno i ne vjeruje mi. Pokazao sam kako to nije baš tako.

Prvu operaciju sam imao s osam godina, to je bila operacija produžavanja noge, ali nije uspjela. Izgubio sam praktički godinu dana. Bilo je komplikacija, pa sam imao još tri operacije da se to vrati na staro stanje. Jednu operaciju sam imao gdje su mi zaustavili razvoj lijeve noge, jer je desna opet sporije rasla pa da se ne napravi još veća razlika. Prvotna razlika je bila 15 centimetara. Zadnja operacija je bila kada sam imao 16 godina, i tih 15 je palo na sadašnjih šest i pol centimetara. U bolnici sam bio nakon zadnje operacije više od tri mjeseca. Bio sam tada učenik Elektrotehničke škole, ali sve sam uspio završiti na vrijeme.

REUTERS

Malo prije osnovne škole sam krenuo na plivanje jer su mi to preporučili za rehabilitaciju, s obzirom na to da sam osoba s invaliditetom. Do prve operacije sam išao na plivanje. Stalno sam htio nešto trenirati, a u sedmom osnovne sam krenuo na boks. Trenirao sam u klubu King na Belvederu i to je trajalo otprilike sedam godina. Problem je opet bio što mi nisu dali ići na natjecanja. Ja sam normalno trenirao i parirao zdravima, ali na službena natjecanja nisam mogao ići jer nitko nije htio dati liječničku dozvolu. To je bilo frustrirajuće jer u klubu normalno pariraš, među boljima si i možeš, a oni onda idu na natjecanja, a ti ne.

Iznenadio i sebe i druge

Milka Milinković me stalno nagovarala da idem u parasport i prelomio sam kada sam imao 21 godinu. Gledao sam kojim parasportom bih se bavio i odlučio sam plivanje jer sam to već bio trenirao kao dijete. Kada sam krenuo u parasport mislio sam “sad ću ja to lako”. Ja sam iznad toga. Nije to baš tako, ha, ha. Nisam imao pojma o parasportu, to mi je bio prvi doticaj. Nisam, osim Milke, znao nijednog parasportaša. Počeo sam s paraplivanjem i onda je predsjednik Paraplivačkog kluba Forca Hrvoje Vlahović došao na ideju da probam paratriatlon, koji je tada bio novi paraolimpijski sport. Meni je to zvučalo izazovno. Taj parasport dotad nije postojao u Hrvatskoj i nijedan paratriatlonac u Hrvatskoj nije postojao prije mene.

Prvo sam išao na triatlonska natjecanja sa zdravima, od početka sam član Rivala, i iz godine u godinu sam napredovao. To mi je davalo neki motiv, krenulo je, i svake godine sam bio sve bolji. Zadao sam si cilj za određeni period, da probam izboriti Paraolimpijske igre. Dotad sam trčao s ortozom koja je inače samo za hodanje. Nisam znao da uopće postoji taj “blade”, ali kada sam išao vani na natjecanja sam vidio što drugi imaju. “Blade” sam dobio 2019. godine i tada su krenuli baš dobri rezultati. Na Europskom prvenstvu te godine sam osvojio svoju prvu medalju, broncu.

Zapravo, prvo natjecanje koje sam trčao s tom ortoprotezom je bilo u Kanadi u svibnju 2019. godine. Bila je to svjetska serija, najviši rang u triatlonu, i to ne može svatko upasti. Stave ih 10 na startnu listu, a ja sam upao kao 11. s pozivnicom. Ne znam ni kako sam upao. Po svemu sam trebao biti zadnji. Išao sam probati ne biti zadnji. Na kraju sam bio četvrti. To je bilo prvo kvalifikacijsko natjecanje za Tokio i tu sam iznenadio i sebe i druge.

Prvo sam s roditeljima sjeo i rekao sam im da ću se posvetiti parasportu. Da sam vidio da ne mogu konkurirati za najbolje rezultate, ne bih ostao u tome. Oni su me podržali. Naravno, nema financiranja od strane državnih institucija za one koji žele samo probati. Financiraju se samo vrhunski rezultati, odnosno medalje s velikih natjecanja. Hrvatski paraolimpijski odbor me počeo financirati od brončane medalje na EP-u, iako su mi i ranije plaćali neke odlaske na natjecanja, s obzirom da je bio novi parasport u pitanju. Ali opet, neće ti dati sve kao nekome tko osvaja medalje. Nisam imao stipendiju niti status vrhunskog parasportaša, što je i normalno.

Ništa bez rezultata

Dok ne napraviš rezultat, ne postojiš i nitko ne zna za tebe. Sponzora kod nas nema, iako ovisi dosta o sportu, je li praćen ili nije. Rijetko koji pojedinačni sport u Hrvatskoj je gledan, budimo realni. Triatlon je još uvijek u Hrvatskoj na amaterskoj razini. U plivanju i atletici smo imali nastupe i medalje na najvećim natjecanjima, ali u triatlonu nikada nikoga. Kamoli da smo medalju osvojili. Praktički je taj sport nepoznat. Roditelji su mi pomagali, a i sam sam se snalazio, radio sam u Forci, s košarkašima i nogometašima… Svakako sam se snalazio. Bio sam u sportu od jutra do mraka.

Pomoć Hrvatskog paraolimpijskog odbora može biti i bolja, ali neću se žaliti, imam isto kao i drugi. Ali, ako usporedimo s drugim zemljama, to je sve smiješno. Velika je razlika, ali gle, kako je tako je. Kao što je prosječna plaća u Engleskoj veća nego ovdje, tako je i financiranje sportaša te parasportaša. Ne bavim se ja sportom radi novca, meni je bitno da imam opremu i da mi se financiraju najveća natjecanja pa da mogu konkurirati svima.

Što se tiče paraolimpijskog sporta općenito, mislim da je bolje nego prije 10 godina, medijski je bolje popraćeno, ali mislim da i dalje nije ni blizu kako bi trebalo biti. Olimpijske igre su se na državnoj televiziji prenosile cijeli dan, a od Paraolimpijskih igara su se prenosili nastupi samo naših sportaša, i to samo finala! Ne znam zašto je to tako. Netko može govoriti o gledanosti, i to mogu shvatiti kada je privatna televizija u pitanju, ali državna to ne bi trebala gledati. Svi plaćamo pretplatu gledao ti televiziju, ili ti ona bila non stop ugašena. Trebalo bi krenuti od tih stvari. A onda su tu i druga natjecanja. Ako se, na primjer, prenosi Europsko prvenstvo u plivanju, neka se onda prenosi i Europsko prvenstvo u paraplivanju.

Ja ne treniram ništa manje od zdravih sportaša. A moram naglasiti da mene trening više umori, teži mi je oporavak zbog nedostatka noge, više se mučim i veća je potrošnja. Zdrava osoba ponekad kaže da nakon treninga ne može ustati iz kreveta, a kako je tek onda osobi kojoj još pola noge nedostaje. Smeta mi taj dio što se tiče sporta, što nismo izjednačeni i uvijek će netko misliti da je rezultat zdravog sportaša vrijedniji od moga. Misle da je meni lakše iz ne znam kojeg razloga.

Ostati mentalno jak

Kod polaganja vozačkog sam doživio tu neku prvu predrasudu u životu. Vjerujem da je tako mnogim osobama s invaliditetom i kod zapošljavanja, pogotovo ako moraju tražiti liječničku dozvolu. Ja radim kao trener i meni je stoga lakše jer imam rezultate i zato nisam imao problema. Ali, vjerujem da nekome tko nema takvu reputaciju sportaša je pet puta teže. Kako nekome objasniti da nešto možeš i sposoban si, a on vidi samo tvoj invaliditet? To će biti problem dok se ne izjednači pogled ljudi na osobe s invaliditetom. Kako i kada će se to dogoditi, ne znam. Mislim da će kod nas još trebati neko vrijeme, ali rekao bih da ide na bolje.

Nisam, srećom, nikada imao mentalne probleme zbog invaliditeta, ali imao sam dileme odustati ili ne od sporta. Da se nije dogodila ta Kanada i bronca na europskoj smotri 2019. godine, mislim da bih tada odustao. Mene kada vide znaju reći da mi nije ništa. A zapravo mi je dosta toga. Stalno imam bol u nozi, koljenu, ali navikneš se na takav život. Kada budem imao 50 ili 60 godina će možda doći na naplatu pa ću biti na štakama, ali ne razmišljam na taj način.

Želim sada ići godinu po godinu. Htio bih ići i na sljedeće Paraolimpijske igre. Naravno, moram ih prvo izboriti. Idem sada polako pa ćemo vidjeti. Meni sezona kreće u svibnju i imam vremena. Neću sada reći “idemo do Los Angelesa”, iako se nadam. Ali, ako vidim da ne konkuriram za najbolje rezultate, reći ću da je dosta. Posao trenera je nešto u čemu vidim budućnost, s time sam krenuo i kada sam počeo s profesionalnim parasportom.

Bitno je ostati mentalno jak, ali ovisi kako si odgojen. Hoćeš li se žaliti ili izboriti za nešto bolje. Ja se ne volim žaliti. Nikako. To me i nervira malo. Dosta se predstavlja patnja kada su u pitanju osobe s invaliditetom, pogotovo kod parasportaša. Uvijek se govori kako im je bilo teško, OK, ali ajmo rađe pričati o sportskom dijelu. Svi imamo probleme, svatko ima neku priču. Da, možda je jedno kod mene utjecalo na drugo. Možda sam se ja trebao više truditi kada bih se igrao s djecom, ali i kasnije u boksu pa mi je možda to i pomoglo u parasportu. Možda mi je razvilo taj mentalni sklop da guram sebe preko granice. Ja sam sigurno drugačija osoba sada, nego prije 10 ili 15 godina. Sada imam pet puta više samopouzdanja, nisam povučen i sramežljiv, a tu je sigurno pomogao sport. Uskoro me čeka i nova životna uloga. Djevojka Petra za Novu godinu treba roditi dječaka. Nisam još toga ni svjestan toliko, ali jako se veselim.