U rujnu prošle godine stigao je u Rijeku da bi živio svoj san. I nije pogriješio. Idućega petka u Beogradu će ispisati povijest hrvatskog umjetničkog plivanja i postati prvi Hrvat koji će nastupiti u mješovitom duetu na Europskom seniorskom prvenstvu. Dvostruki seniorski i juniorski prvak Francuske u mješovitom duetu, prije nešto više od dvije godine, kada je odlučio okončati svoju karijeru u umjetničkom plivanju, niti u najluđem scenariju nije mogao zamisliti da će se iz Cogolina, gradića nedaleko Saint Tropeza, na poziv trenerice Valerije Petračina preseliti kod bake Mire i djeda Branka u Kastav i postati član Primorja Aqua Marisa i hrvatske reprezentacije. Na što je posebno ponosna mama Danijela Pilić, jedna od osnivačica i prvih trenerica u klubu s Kantride.

Ovo je pričao o Adrianu Gavelleu, 24-godišnjem Francuzu riječkih korijena, koji je najbolji dokaz da snovi mogu postati stvarnost.

– Sada slobodno mogu reći da sam donio dobru odluku, ostvario se moj prvi san. Idem na Europsko prvenstvo. To je nešto što sam dugo čekao, ali u Francuskoj jednostavno nisam dobio priliku. To me demotiviralo i zato sam odlučio da ću prestati trenirati. Treninzi su stvarno teški, a nagrada nikada nije stigla. U međuvremenu sam završio kineziologiju, tada je stigao poziv trenerice Valerije za preseljenje u Rijeku. Bilo je sad ili nikad. Moram priznati da sam razmišljao, nije bilo lako ostaviti život u Francuskoj i doći u Rijeku, gdje osim cura na bazenu, praktički nikoga nisam poznavao. Naravno da je puno lakše jer sam kod djeda i bake, ali ipak sam ostavio obitelj i prijatelje. Bude tu, naravno, i teških trenutaka, pogotovo kad imam slobodnog vremena, a praktički sam sam jer ovdje još nemam prijatelja. Ali, zato se trenerica pobrinula da imam malo slobodnog vremena, ha, ha.

I ne samo to, otkad sam došao, smršavio sam 15 kilograma. Mislim da to dovoljno govori kako treniramo. Kod trenerice Valerije kilogrami jako brzo padaju, ne znam zašto, ha, ha. U početku je bilo teško priviknuti se na treninge, ipak je iza mene dvogodišnja pauza, a i radi se drugačije nego u Francuskoj pa na neki način još uvijek traje i moja adaptacija. U Francuskoj manje radimo suhi trening, treninzi su više bazirani na one u vodi, dok se u Rijeci više radi suhi trening, pogotovo na početku sezone, a to nije baš moj omiljeni dio treninga. U Francuskoj se trenira 11 dana bez pauze, nakon čega slijede tri slobodna dana, u Rijeci se pliva šest dana u tjednu po nekoliko sati.

Optimist

Naravno da je u početku bilo svega, ali znao sam da moram ići korak po korak i da će mi jedino rad i slušanje trenerice donijeti rezultate. Srećom pa je moja partnerica u duetu Matea Butorac, koja je vrhunska plivačica i uz nju nitko ne može izgledati loše. Pa je samo slušam i uživam raditi s njom. Treninzi su s vremenom postali intenzivniji, ali nemam se na što žaliti, idem na Europsko prvenstvo. I zbog toga sam jako ponosan. Nakon dvije godine pauze mislio sam da je gotovo, sada znam da imam za što trenirati i da ima još toga što mogu ostvariti u ovome sportu. Nekada sam se bojao natjecanja, sada je to potpuno druga priča. Sada me »pere« ona pozitivna trema, na natjecanju je jedan potpuno drukčiji Adrian od onoga na treningu. Dobio sam priliku o kojoj sam sanjao, malo sam i podigao ljestvicu ciljeva pa priželjkujem i nastup na Svjetskom prvenstvu iduće godine. Ali, idemo korak po korak.

Moj glavni cilj u Beogradu je da se što bolje predstavimo, ali i da pošaljem poruku da je umjetničko plivanje sport kojim se mogu baviti i dečki. Volio bih dati neki svoj doprinos popularizaciji ovog sporta. U Hrvatskoj smo tu tek mlađi junior Lovro Palijan i ja, volio bih da nas bude više. U Francuskoj je bila slična priča, kada sam počeo trenirati, bilo nas je malo, možda trojica, s vremenom se broj dečki povećao, a na nedavno završenom mlađejuniorskom EP-u Francuska je imala tri dečka i pet cura koji su nastupili u kombinaciji. Nadam se da će tako biti i u Hrvatskoj. Neki kažu da sam optimist, ali vidjet ćemo.

Prije umjetničkog plivanja sam, kao i svi dečki, trenirao nogomet, odbojku i plivanje u kojem sam se nekako najduže zadržao, od svoje četvrte do 13. godine, a onda sam u 16. godini počeo trenirati umjetničko plivanje. Naravno da je mama tu imala veliku ulogu, a ja sam probao i zaljubio se u ovaj sport. Da se ne lažemo, u početku sam bio sve samo ne dobar, ali to je normalno. Ideš korak po korak, a nema boljeg osjećaja od toga kada vidiš koliko si napredovao. I nisam požalio. Osim što požalim svaki dan kad moram ustati u 6.30, ha, ha.

Joj, kada se samo sjetim mojeg prvog treninga i kako je to izgledalo. Radio sam gore od onih najmanjih koji su se tek upisali. Ali niti u jednom trenutku nisam mislio odustati, znao sam da moram trenirati i da će moj rad doći na naplatu. Ono što me najviše ponukalo da se počnem baviti umjetničkim plivanjem je Svjetsko prvenstvo u Kazanu 2015. godine, na kojem je Francuska prvi put nastupila s mješovitim duetom. Gledao sam njihov nastup i tada sam sam sebi rekao da ću i ja jednoga dana biti na njihovom mjestu. I evo me. Doduše, sada sam na Europskom prvenstvu, ali doći će, nadam se, na red i Svjetsko prvenstvo iduće godine.

Većina ljudi ne može povezati dečke i umjetničko plivanje, a ja moram reći da se nisam susreo niti s jednom predrasudom. Dapače. U početku sam mislio da će puno ljudi imati loše komentare, ali 80 posto njih je oduševljeno. Na svakom koraku nailazim na podršku, prijatelji su sretni zbog mene, žele da uspijem u onome što radim i ostvarim svoje snove. Da nije tako, ne bi mi bili prijatelji, ha, ha.

Jezik

Prijatelji su, uz obitelj, ono što mi najviše nedostaje u Rijeci. Super mi je kod djeda i bake, i inače svake godine dolazim ljeti na mjesec dana. Rijeka je lijep grad, Opatija je prekrasna, a volim ići i na Krk. Sredinom srpnja idem kući u Francusku pa ćemo nadoknaditi sve ove mjesece što me nije bilo. Moram priznati da se radujem što ću opet čuti francuski jezik, nedostaje mi Francuska. Ali znam da će mi nedostajati i Rijeka kada odem kući. To je uvijek tako.

U Rijeci mi je stvarno lijepo, a i nadograđujem znanje hrvatskog jezika. Jer se kod bake i djeda, ali i na bazenu, priča isključivo hrvatski. Jezik sam učio još kada sam bio mali, ali hrvatski je malo teži jezik za naučiti i nema baš sličnosti s francuskim. A tek gramatika… E, s tim imam problema, prošlost, sadašnjost, budućnost… Hrvatski pričam i izvan kuće i bazena, mislim da je to najbolja stvar za naučiti jezik. Svi će reći da ga pričam puno bolje nego kada sam tek došao. A uz to imam i jednu anegdotu kojoj se uvijek rado nasmijemo. Jednom prilikom mi je trenerica Valerija na treningu rekla da je ovo najgore što sam napravio. Da samo znate kako sam bio ponosan i sretan! »Gore« je »visoko« pa sam mislio da je najgore nešto što je na vrhu i da me pohvalila. Njoj, naravno, nije bilo jasno zašto sam sretan. A uskoro nije bilo niti meni, ha, ha.

Sada sve bolje pričam hrvatski, bit će mi čudno kada se vratim kući u Francusku jer će mama taman u tom periodu biti u Kastvu pa neću imati s kim pričati na hrvatskom. Super mi je kod djeda i bake, ljeti sam znao s dečkima iz Kastva igrati nogomet, budući da sam visok 189 centimetara uvijek sam želio biti golman, ali sada nema nogometa jer zbog svojih treninga i natjecanja moram čuvati koljena. Igrali smo na raznim turnirima, moja ekipa nije nikada bila prva, ali uvijek nam je bilo stvarno odlično.

Volim nogomet, iako pratim sve sportove. Na velikim natjecanjima uvijek navijam za Hrvatsku, u finalu Svjetskoga prvenstva 2018. godine u Rusiji navijao sam za Hrvatsku, iako je s druge strane bila Francuska. Kada je klupski nogomet u pitanju, navijam za Rijeku i Marseille. Volim Luku Modrića, on mi je omiljeni igrač. Još uvijek mali broj ljudi zna za Hrvatsku, ali svi znaju za Luku Modrića. Nema bolje promocije od sporta. Kada sam kao dijete kod kuće u Cogolinu navijao za Hrvatsku, svi su me pitali gdje je ta zemlja. Sada zahvaljujući nogometu, rukometu i vaterpolu svi znaju za Hrvatsku. Mala je država, a ima odlične sportaše. Ima nešto u ovom podneblju. Znam sve reprezentativce, navijat ću sada za njih i na EURO-u. A ako opet u finalu budu igrale Francuska i Hrvatska, zna se za koga ću navijati. Za Hrvatsku!

Petračina: Mogu biti sretna što radim s ovakvim sportašem

Trenerica Valerija Petračina puna je riječi hvale za Adriana.

– Adrian je, prije svega, jako lijepo odgojen dečko, što god mu kažem, sve napravi. Od rujna je jako napredovao. Jedini problem je što malo slabije pamti pa znam poludjeti kad sve lijepo odradimo na treningu, ispravimo sve greške, a on se idućega dana više ničega ne sjeća i moramo sve opet ispočetka. Zato je u početku kod kuće ponavljao koreografiju. Mogu samo biti sretna i zadovoljna što radim s ovakvim sportašem. Ima veliku tremu, iako kaže da je nema, ali se nadam da će ona na njega djelovati pozitivno i da ga neće dekoncentrirati, već da će pokazati ono što može da možemo ići dalje prema cilju koji smo na početku zacrtali, a to je Svjetsko prvenstvo – kaže Valerija Petračina.