RIJEKA Pandemija koronavirusa zaustavila je svijet, promijenivši navike. Slavko Rasberger, nekadašnji direktor umaškog ATP-a, ostao je bez najdražih igrački, igranja tenisa i uživanja u jurnjavi formula 1.

– U ovih mjesec i pol dana držao sam se strogih uputa. Supruga Patrizia nije radila pa je bila zadužena za nabavu. Otišao bih ponekad i ja do trgovine. Dobra je stvar što iza kuće imamo šetnicu od kilometra, kilometra i pol. Budući da su teniski tereni zatvoreni, po šetnici bih znao napraviti deset do 15 tisuća koraka dnevno da bih održao kondiciju. No, nisam odlazio do centra grada – kaže Slavko Rasberger.
Nije bilo ni turnira, ni utrke u Monte Carlu. Teniska sezona je prekinuta, sezona formule 1 nije ni počela.

– Nisam nikad bio na miru, a sada nema ničega, ostaju samo filmovi i šetnje. Tragedija je što nema sporta uživo na televiziji. Posebno pratim španjolske kanale Movistara i Eurosport, koji za vrijeme Grand Slam turnira imaju pokriveno nekoliko terena. Osim toga, navijam za Real Madrid i pratio sam svaku utakmicu. Nazovu me i prijatelji, pitaju za zdravlje. Nedostaju mi tenis, formula 1 i Real Madrid. Priča se da će se prva utrka formule voziti u Austriji. Možda publika u formuli ne znači toliko, osim možda u Italiji, jer vozači nemaju baš taj kontakt s gledateljima. Ne vjerujem da gledatelji daju neku veću emociju budući da se vozi na granici tehnički mogućega.

Čekanje odluke

Prošlo je više od deset godina otkako nije na čelu umaškog ATP-a, kojem je udahnuo dušu, zajedno sa suradnicima. Ovogodišnje izdanje Plava laguna Croatia Opena još je u kalendaru, ali zbog pandemije upitno je hoće li se održati. Odluka će biti donesena 15. svibnja.

»Slavko, zašto taj turnir niste doveli u Portorož?«, pitao me slovenski predsjednik Borut Pahor 2014. godine na challengeru, kojeg sam i ja pomogao iz Ljubljane preseliti u Portorož – rekao je Rasberger

 

– Turnir je bio u terminu Olimpijskih igara, koje su prebačene na iduću godinu. Osobno, nikada ne bih dozvolio termin koji se poklapa s održavanjem Igara. Međutim, promijeniti termin je iznimno teško bez obzira na to što sam uspio triput promijeniti termin Umaga.
Ne vjerujem da će se sezona nastaviti. Čim se Wimbledon ne igra, koji završava tjedan dana prije početka Umaga… Ako se kojim slučajem bude igralo, koncerti neće biti dozvoljeni. Drugo, pitanje je koji će igrači doći. Turnir nije malvazija, turnir čine igrači, oni vuku sponzore i medije. Pitanje je i gledatelja, a sport bez publike nije sport. Dakle, skeptičan sam da bi se turnir mogao održati. Ne samo Umag, već cijela je sezona u pitanju. Meni bi bilo žao da poslije 30 godina turnira nema, ali više bih volio da ga nema nema, nego da bude gori nego ikad, bez gledatelja i bez pravih igrača.

Rasberger je posebno emotivan kada se spomene umaški turnir, koji je 1990. upao u kalendar ATP-a zajedno s Estorilom, Moskvom i Pekingom.

– Bilo je 26 zamolbi. Četiri su prihvaćene: Estoril, najveće turističko središte u Portugalu, koje ima i utrku formule 1, Peking i Moskva, dva mala grada, te velegrad Umag! Kažu da je Boston bio jedan od gradova koji je otpao. Međutim, bio je grijeh što ATP turnir nije završio u Poreču, jer Poreč je u svemu triput veći od Umaga. Mene je, pak, srce boljelo što domaćin nije bio Portorož, jer Portorož je mali Monte Carlo, s teniskim centrom u samom gradu.

– »Slavko, zašto taj turnir niste doveli u Portorož?«, pitao me slovenski predsjednik Borut Pahor 2014. godine na challengeru, kojeg sam i ja pomogao iz Ljubljane preseliti u Portorož.

»Prijatelju, gdje ste bili 1989. godine?« – glasio je moj odgovor.

Tiriacovi prsti

O ATP-u ima svoje mišljenje.

– Čini mi se da Ion Tiriac miješa svije karte, zajedno s nekoliko menadžera najboljih igrača. Sada je predsjednik ATP-a Andrea Gaudenzi, koji je nekoliko puta igrao u Umagu. Godine 1993. bio je u ekipi Thomasa Mustera, koji je tada igrao protiv mog nećaka Emanuela. Budući da sam bio dobar s njihovim nenadžerom Ronnieom Leitgebom, pitao sam može li u ekipu uzeti i Emanuela. Leitgeb je išao Tiriacovim stopama, vjerujem da je malo pogurao Gaudenzija. Njegov izbor je iznenađenje, ništa nije sugeriralo da bi mogao postati predsjednik ATP-a. Dobar je momak i došao je na jaku visoku poziciju.

Napravio je Rasberger jako puno za umaški turnir. O naprasnom odlasku u jesen 2009. nikad nije želio puno govoriti, ali dugo je izbjegavao kompleks u Stella Marrisu. No, tih 20 godina nitko ne može prebrisati.

– Pamtim puno lijepih trenutaka, ali izdvojit ću ih nekoliko. Broj jedan, kada smo trebali dobiti turnir. Bio sam pozvan na završni Masters u New Yorku. U Hiltonu je bila konferencija za novinare o novoosnovanom ATP Touru, vodio ju je Hamilton Jordan. Govorio je o jednoj novoj teniskoj organizaciji, a ja sam imao popunjenu prijavu za Grand Prix. Shvatio sam da tih turnira više nema… Kada se sve malo primirilo došao sam do Jordana i pojasnio mu da sam popunio obrazac za Grand Prix turnire, a ne za ATP Tour. Jordan je samo podignuo glavu i stvorio se Bob Green, kojem je rečeno da mi napravi sve što trebam. Umag je nakon puno peripetija dobio turnir, zajedno s Estorilom, Moskvom i Pekingom. Drugo, kada je Thomas Muster pustio trofej i dignuo me u zrak. To se nije dogodilo ni prije, ni poslije. Treći detalj je 2007. kada je Carlos Moya posljednji, peti put osvojio turnir. Mirna Zidarić ga je poslije finala intervjuirala i pitala ga koja je poveznica između njega i mene. Moya je rekao, »da je netko od nas dvoje žensko, mi bismo bili u braku«. Jedne godine prije toga sam ga nazvao i rekao mu da nemam ni novce, ni igrače. »Ima mene«, rekao mi je Moya. Došao je i osvojio turnir. Ne zaboravimo da je Moya dobio orden Danice Hrvatske s likom Franje Bučara za promociju turnira.

Dodao je još dva detalja, dokaz da igrači ne zaboravljaju, bez obzira na to koliko veliki bili.

– Sjedio sam na terasi u Indian Wellsu sa sinom Sinišom. On je bio zadužen za igrače, morao je znati to što želi. Rafa je prolazio i otišao sam mu se javiti. Pitao me je li i Siniša sa mnom. Želio ga je pozdraviti. Na kraju, tu je i susret s Fredom Perryjem na balu Wimbledona, na koji se moglo doći samo u smokingu, koje smo izjajmili u Regent Streetu. Bio sam za stolom s Nikom Bulićem i Goranom Hanžekom, prišao nam je visoki stariji gospodin i pitao može li sjesti s nama za stol. Perry je 1990. bio na Svjetskom prvenstvu veterana u Umagu. Zamolio sam ga da Umag opet malo pogura kada su u pitanju veterani. Deset minuta kasnije za našim stolom bio je Brian Tobin, predsjednik ITF-a. Veterani su se vratili u Umag…