U Sarajevu su 1984. održane 14. Zimske olimpijske igre. Bile su to jedine Zimske olimpijske igre ikada organizirane u nekoj od socijalističkih zemalja. Sudjelovali su sportaši iz 49 država. S igara je izvještavalo više od 4.500 novinara. Izgrađen je veliki broj sportskih objekata, hotela, dvorana, gradskih kvartova, sportskih borilišta. U izgradnji je sudjelovalo više od 5.000 radnika iz cijele Jugoslavije. Gledano iz današnje perspektive snimke tih događaja čine se gotovo naivne u svojem optimizmu.

Ovako govori Maroje Mrduljaš, arhitekt i jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala »Betonski spavači«, u epizodi naslova »Mogućnost zajednice«. Priča to dok obilazi današnje olimpijsko Sarajevo i govori o arhitekturi posebice o objektima izgrađenima za potrebe ZOI 1984.

– Kad iz pravca Vogošće siđete s autoputa i idete prema gradu, prolazite pored dvorane Zetra: izgrađena za Olimpijadu 1984., skoro potpuno porušena u ratu 1992. godine i obnovljena nakon njega, ona je jedan od simbola grada, pored obližnjeg Stadiona Koševo. Oba ta objekta izgledaju monumentalno, i blago derutno. Muče muku s financiranjem i održavanjem. Tako je i s većinom ostalih nekadašnjih olimpijskih objekata. Skakaonice na Igmanu, mala i velika, pa i granatama načeta, ali još uvijek većinom cijela bob staza na Trebeviću, izblijedjela su svjedočanstva da se tu nekada dogodilo nešto veliko – piše u kolumni za ljubljanski Dnevnik Ahmed Burić, novinar, pisac i glazbenik.

Nema problema

Ivan Žaknić, novinar i urednik Hrvatskog radija, rođeni Korčulanin na višegodišnjem privremenom radu u Zagrebu, sarajevski srednjoškolac i student dok se nije zaratilo, svoje će sjećanje započeti nešto drugačije.

– Moja sjećanja na ZOI 1984. su kao u nekom vicu. Bili Finac, Slovenac i Mujo. Samo što je Finac Finkinja, a u tadašnjem geografskom neznanju ostaje upamćena kao Norvežanka, Slovenca su čak dva, a i ovaj Mujo je zapravo Slovenac – iskreno će Žaknić.

Ivan Žaknić

A Boris Klimko, naš Riječanin koji je 40 godina svoga života dao našem turizmu, gotovo sve najbitnije vezano uz njegovih četiri mjeseca boravka i rada na ZOI-ju u Sarajevu, ako i sve bitno za onaj duh igara, sažima u rečenicu koja kaže: »Nema problema!«

Boris i Gordana Klimko danas su u mirovini. Te 1984. godine oboje su radili u turizmu. Boris je jedan od rukovoditelja u turističkoj tvrtci Kvarner Express. Gordana je cijeli radni vijek radila u Turističkoj zajednici grada Rijeke. A kako im se dogodilo Sarajevo!?

– Znajući da će se u Sarajevu dogoditi Olimpijske igre Organizacijski komitet igara odlučio je osnovati konzorcij putničkih agencija. Bilo je devet članica tog konzorcija koji se zvao ZOI Tours – priča nam Boris.

Boris Klimko je u ZOI Toursu bio zaposlenik zadužen za smještaj u Odjelu za turiste, dok je Gordana bile zadužena za marketing.

– Od tih devet agencija s područja bivše države koje su činile ZOI Tours najviše ih je bilo iz Hrvatske. To su bili Generalturist, Atlas i Kvarner Express.

Sjeća se Boris kako su u firmi pitali tko bi išao u Sarajevo raditi za ZOI Tours.

– Supruga i ja bili smo za to da idemo. Naše dvoje djece smo podijelili bakama, jedno na jednu stranu drugo na drugu, i uputili se u Sarajevo – priča Boris.

Hoteli u zgradama

Na prvu zvuči jednostavno, ma priznat će Boris kako je bilo poprilično smjelo povući ovakav potez i ostaviti djecu toliko dugo. Prevaga je, na neki način, bio i Borisov otac koji je već bio u Sarajevu godinu dana, i to kao direktor smještaja u naselju Dobrinja, onom u kojem je za igara smješteno oko 3.000 novinara iz cijelog svijeta.

– On nam je pričao kakva je organizacija i kako sve funkcionira taman da nam sve bude poslovni izazov. Supruga je uz to vezana za Sarajevo jer joj su joj i mama i baka Sarajke, tako da je bilo i emotivnih i profesionalnih razloga da sudjelujemo u organizaciji – kaže Boris.

Boris i Gordana Klimko
Foto Marko Gracin

Članice ZOI Toursa uložile su u sve i neka sredstva da bi na kraju godine dijelili i nešto dobiti. Bitnije je da je zadatak ZOI Toursa bio da riješi smještaj gostiju i sportaša te da riješi pitanje njihova prijevoza po gradu i borilištima. I događa se tad, kaže Boris, nešto posve jedinstveno što se smještaja tiče.

– Privatni smještaj za turiste, goste! To je tada bila novina. Najam soba u stanovima stanodavaca koji su ugostili svoje goste tako da su bili neopisivo zahvalni i sretni jer su bili u privatnom smještaju. Svaka zgrada koja je imala sobe u najmu improvizirala je na ulazu recepciju. Stanari su imali dežurstva od 24 sata tako da u zgradu nije mogao ući tko je htio. Pazilo se da bude reda. Stanarima su vlasnici stanova pripremali doručak. To su bili banketi, od bureka, sirnice, do ćevapa. Stranci bi nas pitali zar se tu svakoga tako ugošćava!? To je nešto što je mene profesionalno impresioniralo, to kako su Bosanci privatni smještaj organizirali – prisjeća se Boris.

Oko tisuću kreveta je, kaže, tako bilo organizirano. Dobrinja je pak naselje s desetak izgrađenih stambenih zgrada u kojima su stanovi različite kvadrature.

– I prije samih Olimpijskih igara znalo se koji će stanari poslije useliti u te stanove. Imali su broj stana, znali kvadraturu, imali rješenja. Organizacijski komitet je te stanove opremio da bi za igara u njima bili novinari. Po završetku igara ukoliko je netko htio mogao je taj namještaj otkupiti, a ako se štogod i ne otkupi grad je ispraznio stan. Tako smo supruga i ja kupili jednu dječju sobu i doveli je u Rijeku – veli Boris.

Entuzijazam

I tu je, kaže Boris, u svakoj od tih zgrada u prizemlju bila recepcija, baš kao što je svaka imala restoran. A brigu o svakoj od tih kuća, odnosno zgrada, preuzela je jedna hotelska kuća, taman da ima zgrada i kuhare, i sobarice, i sve drugo osoblje. Jedno 10, ako ne i 15 hotelskih kuća je tako radilo.

– Ista priča, isti princip bio je i s Mojmilom, naseljem koje je pet, šest kilometar udaljeno od Dobrinje, u kojem su bili smješteni sportaši. Isti princip, ali sasvim drugačiji režim ulaska i izlaska iz naselja – priča Boris.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Ovome valja pridodati i petnaestak hotela u gradu pa da se stekne dojam što je sve bilo pod ingerencijom ZOI Toursa. Pitamo Borisa što mu je bilo najveći izazov u svom tom poslu, pamti li kakvu anegdotu. Smješka se on, podsjeća najprije na znanu istinu da su Bosanci vični šali, vicu.

– A mi koji smo dolazili s mora, ili iz unutrašnjosti naučeni smo na drugačiji pristup da sve štima kako treba. I svaki put kad bih ja, ili netko drugi, dao nalog nekom da uradi nešto, Sarajlija s druge strane bi rekao: »Nema problema!« Znao bih ponekad i planuti u strahu da ništa neće štimati, govoriti: »Kako nema problema!?« A oni bi rekli: »Ma ne brinite, nema problema.« I sutradan sve je funkcioniralo besprijekorno. Nisam vjerovao svojim očima. Čišćenje Sarajeva zametenog snijegom!?! S lopatama, traktorima, vrhunska organizacija. Nikada se tako nešto nije prije dogodilo nit će se ikada ponoviti, jer cijeli je grad, jer su svi stanovnici grada živjeli s Olimpijskim igrama – naglašava Boris.

Taj enormni entuzijazam građana Sarajeva podcrtat će i Gordana, a sve na dobrovoljnoj bazi, sve volonterski. Bilo je to, sumira Boris, za njega i njegovu suprugu jedno veliko profesionalno iskustvo, baš kao i ljudsko. A da je organizacija bila vrhunska svjedoči i podatak da je nekoliko njegovih kolega četiri godine kasnije radilo i na Olimpijskim igrama u Calgaryju u Kanadi.

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Gordanu to sarajevsko gostoprimstvo i nije iznenadilo, ili bar ne koliko Borisa.

– Očekivala sam da sve bude pravo domaćinski, na što sam navikla odlazeći kod bake u Sarajevo. Taksisti… Tu nije bilo taksimetra, već te preveze gdje hoćeš i koliko daš – daš, a ako ne daš, opet dobro. Baš su ljudi živjeli za Olimpijske igre. U krajnjem slučaju to je prva olimpijada koja je napravljena u socijalističkoj zemlji – veli Gordana.

Halubajski zvončari

Ima ona svojih anegdota, jednu posebno. Godina je, kaže, 1982. kada je započela raditi na Riječkom karnevalu, tada »samo« riječkim maškarama. Bio je to sam početak ovog što je danas velika i svjetski znana manifestacija.

– I mene jedan dan zovu iz Turističke zajednice grada i kažu: »Ti moraš dovesti Halubajske zvončare u Sarajevo!« – prisjeća se Gordana.

Halubajski zvončari su tada, veli, pohodili po Halublju, po Kastavštini, od sela do sela, a sad su trebali po prvi put izaći izvan granica svoga kraja, i to još sudjelovati na Olimpijadi.

– Bila je to nemoguća misija. Još su mi u šali iz ureda rekli: »Nemoj se vraćati u Rijeku ako ih tamo ne primiš!« Ajme majko – smije se Gordana.

Činilo se da nema šanse. Sva je, naime, već bilo zadano, organizirano, akreditacije podijeljene.

– Ali Sarajlije, Bosanci su baš onako pravi domaćini. Ja sam naokolo kukala svima, od policije do Organizacijskog odbora i bome su mi izdali dozvole. Pun autobus zvončara je došao u Sarajevo – priča Gordana.

Lako to, ma zvončari moraju kroz grad u mimohod. A napadao snijeg. A oni u majicama kratkih rukava sa zvonima na leđima.

– Dobila sam odobrenje za cijelu rutu. Kad su novinari ABC-ja (American Broadcasting Company) koji je otkupio televizijska prava ZOI 1984., primjetili zvončare, ostali su u čudu, zaustavili povorku i snimili ih. Bio je to pravi šou! – s veseljem se spominje Gordana.

Ma tu nije priči sa zvončarima kraj. Zahvalni što ih je uspjela ugurati u program olimpijskih događanja priredili su zvončari Gordanu i Borisu doček na željezničkom kolodvoru u Rijeci.

– Vraćamo se mi iz Sarajeva, kupimo jedno dijete, pa drugo dijete i zapne vlak u Gorskom kotaru. Pokvario se, a mene zvončari čekaju. Čekali su par sati, dok nisu saznali da se ne zna kad ćemo krenuti – smije se Gordana.

Izložba

Rijeku i karneval povezala je ona te, 1984. godine sa Sarajevom. Od onda do danas zvončari su bili kojekuda i nastupali svud po svijetu, ali uvijek ističu koliko im je posebno bilo to što su bili na Olimpijskim igrama. Sluša onaj koji je te, 1984. imao nepunih 15 godina s koliko se lijepih emocija prisjećaju Gordana i Boris svoga Sarajeva, pa pita je li takvo što moguće ponoviti tu na našim prostorima!? Jest, sjećanje je lijepo i zato što su bili mladi, ali je li moguće da nam se takvo što ponovno dogodi?

– Nikada više na taj način. To ovisi u ljudima. U turizmu je čovjek onaj faktor broj jedan. Ako imaš čovjeka koji voli taj posao i po vokaciji je domaćin onda to uspijeva. Međutim, danas je profit prevladao, biznis, tako da nema šanse – ne dvoji Boris.

Gordana će pak istaknuti neponovljivo druženje ljudi iz cijele tadašnje države, iz cijele Jugoslavije.

– Dubrovnik, Split, Istra, Primorje… Nikada se ne bi tako družili da nije bilo tih Olimpijskih igara – kaže Gordana.

Pa je i Elton John, podsjeća Boris, imao u Sarajevu koncert. I slutilo se nije, bar oni nisu, da će koju godinu kasnije u tom istom Sarajevu bjesniti rat. Zato se pamti ono srebrno odličje što ga je za reprezentaciju Jugoslavije osvojio Slovenac Jure Franko. Nisu doduše imali vremena ići po sportskim borilištima, ali se u uredima u Skenderiji pratilo sve. I bilo je dakako sveopće oduševljenje, taman da se anulira razočarenje što Bojan Križaj nije osvojio ništa, makar se od tada najboljeg našeg skijaša to očekivalo.

Od Slovenaca su se očekivale medalje, kad su se već u to doba jedini u nas i ozbiljno bavili skijanjem.

– U muzeju novije suvremene historije na gradu Rajhenburg, nadomak dvorane Tivoli u tijeku je izložba »Srebrne igre 1984.«. Fascinantna privatna kolekcija Tomaža Alaufa, koja sadrži oko 4.000 artefakata povezanih sa sarajevskom Olimpijadom idealan je korpus da se pokaže duh i dizajn toga vremena, koji su u velikoj mjeri bili – slovenski – piše tako Ahmed Burić.

Pomoć Slovenaca

Pojašnjava on i zbog čega se onomad dogovorilo da se za domaćinstvo igara kandidira Sarajevo, unatoč činjenici da je Slovenija imala razvijeniju infrastrukturu i jaču povijest zimskih sportova.

– No, budući da su se, praktično na svakom koraku osjećale proturječnosti i prvenstveno srpsko-hrvatske tenzije u okviru jugoslavenske federacije, a oko firmi kakve su bile Energoinvest i Šipad stvorila svojevrsna hanzeatska atmosfera socijalističkog privređivanja, Sarajevo je bila »idealna« točka da se Jugoslavija spasi. Odnosno da se očuva. Društveni dogovor o financiranju, čije je potpisivanje odgađano nekoliko puta, potpisan je relativno kasno, tek 25. travnja 1983. godine. Njime se regulira da Grad Sarajevo i Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina osiguravaju 85,8 posto sredstava, 10,4 posto ostale republike i pokrajine, a tek 3,8 posto jugoslavenska federacija. Oni koji se time sustavno bave tvrde da je taj postotak i veći, te da je Federacija učinila taj ustupak da novac od Jugoslovenske lutrije, koji je ionako pripadao Bosni i Hercegovini ustupi ranije. Dakle, priče o tome da su oni razvijeniji financirali taj projekt naprosto nisu točne. Slovenci su dali ruku u ljudstvu i tehnici. U dizajnu pogotovo. Toper je izašao s novom kolekcijom za skijanje, kapa i rukavice s njihovim znakom Yassa iz Varaždina obukla je hokejašku reprezentaciju – pojašnjava, a bome se i sjeća, Ahmed.

Od tada, kako kaže, neka slovenska imena postaju dio kolektivnog pamćenja Bosanaca.

– Skijaški trkač Ivo Čarman donio je olimpijsku baklju pred stadion, kojom klizačica Sanda Dubravčić pali olimpijski plamen, kao prva žena u povijesti zimskih igara. Meta Hočevar radi scenografiju za otvorenje igara. Mi, sarajevski tinejdžeri ganjamo cure koje učestvuju na sletu – najljepše nose natpise s imenima reprezentacija u defileu – i kroz zube ispuštamo hladnoću dok ih čekamo s proba koje se događaju na Fakultetu za sport i fizičku kulturu – priznaje Ahmed, ne krijući kako je teško biti tinejdžer, pa sve da je oko tebe i Olimpijada.

Pozitivna energija

Još je teže, veli, bilo ako ste tad bili dio manjine koja ne voli zimske sportove, pa kuneš i proklinješ što nije neko prvenstvo u košarci ili rukometu nego je sanjkanje i skijaško trčanje. Ahmedu su tad na pameti prije svega bila neka druga imena slovenskog sporta, recimo Vilfan, ili braća Peter i Vili Ameršek… Taman da, kako kaže, ne mari previše za to što je kapetan hokejaške reprezentacije izvjesni Mustafa Bešić, »onaj za kojeg raja kaže da je najveći Slovenac od svih«.

– Ipak, otac radi u računarskom centru s timom iz Iskre, majka u Radio televiziji gdje većinu »poola« čine »slovenčeki«, kolege sa RTV Ljubljana, a šef im je Igor Gruden. Skakaonice su djelo braće Gorišek, skijaške staze je radio Peter Lakota, dok je za njihovo uređivanje bio odgovoran Janez Pavčič… Toneta Vogrineca i Mitu Trefalta smo znali otprije s Nedjeljnog popodneva, a slagao bih kad bih rekao da sam tad bio čuo za najvećeg junaka Olimpijade. Sportske novosti su bile obavezna literatura, i znao sam za Borisa Strela i Jožu Kuralta, i za Primoža Ulagu i Vasju Bajca. Bojan Križaj je već bio zvijezda, i položio je olimpijsku zakletvu u ime svih sportaša na Koševu. Za Juru Franka su znali samo oni koji su pratili skijanje. Kojih i nije bilo malo – iskreno će Ahmed.

Pritom veli kako svi volimo priče o tome kako je Sarajevo iz tog doba bilo kao iz bajke, ono da su sve kavane radile dan i noć i ono da je Juan Antonio Samaranch rekao da su to bile najbolje organizirane igre u povijesti te da je duh Sarajeva tada zavladao svijetom.

– Uz toliko pozitivne energije valjalo je zaboraviti sve ono loše, od toga da je Kirk Douglas ćevape morao platiti deset puta skuplje – nakon čega su zatvorili restoran »Una« koji nikad više nije proradio – do činjenice da tada najperspektivnijeg jugoslavenskog spustaša Roberta Brudara naprosto nisu pustili u alpsku reprezentaciju, jer su odluke o sastavu i vodstvu pripadale isključivo Slovencima. Ispalo je da su u pravu, jer je tada dvadeset i dvogodišnji nasmijani Goričanin donio prvu olimpijsku medalju u povijesti. Srebro sa zlatnim sjajem, kako su tada govorili mediji. Jurek je tada postao veći od bureka, a činjenica da jedno sportsko društvo na Trebeviću, brdu u podnožju Jahorine, i danas nosi njegovo ime govori sve – ističe Ahmed.

Pamti on, a pamte i drugi, i pokojnog Billa Johnsona koji je pobjedu u spustu slavio pijući Jack Daniels direktno iz flaše, baš kao i Paola Magoni koja se provukla pored svih favoritkinja.

– Čast i Katarini Witt, s tijelom antičke boginje, ali likovi koje ćemo zauvijek pamtiti su »mali« Jure i Vučko, vjerojatno najpopularnija maskota olimpijskih igara u povijesti. Majstorski rad Jože Trobeca u rangu najjačih Disneyjevih likova ispočetka se zvao Jahorinko, a glas mu je za animiranu reklamu »posudio« lično Zdravko Čolić. Kasnije su vuku koji se kreće između Jahorine, Bjelašnice i Romanije skinuli oštre prednje zube. I postao je car. Za sva vremena – kazat će Ahmed uvjeren, eto, kako je na koncu Olimpijada u Sarajevu imala samo ta dva spomenuta istinska pobjednika.

Trijumf i fijasko

Baš kao u dobrom vicu sjećanje Ivana Žaknića počinje s onim: »Bili Finac, Slovenac i Mujo.«

– Jedanaest i pol mi je godina, vrijeme u kojima se traže heroji, pa i u olimpijsko Sarajevo, gdje mi žive tetka i tetak, dolazim u potrazi za herojima. No, traganje za herojima mukotrpan je posao u kojemu i ono što nisi vidio postaje jednako bitno kao i ono što si vidio – kazuje Ivan.

Nije on u Sarajevu uživo vidio Katarinu Witt, a ni fascinantni Bolero britanskog klizačkog para Jayne Torvill i Christophera Deana za kojeg su zaslužili same desetke od ocjena.

– Onaj tko je nabavljao ulaznice bio je vojno lice pa mu je umjetničko klizanje bilo valjda sumnjivo. Ali zato se u zadnji tren žurilo na Igman kako bi se uživo provjerilo hoće li finska skijaška trkačica Marja-Lisa Kirvesniemi uzeti svoju četvrtu medalju i tako postati najuspješnija sportašica u Sarajevu. I uspjela je, a detalje – osim što sam se smrznuo – slabo pamtim pa mi je tako ostalo da je Marja-Lisa Norvežanka. Kad sam koju godinu kasnije shvatio da je bila Finkinja, bilo je već kasno. Norvežani su ostali moćna sportska nacija za koju se uvijek navija, a kako i ne bi kad je na zimskim olimpijadama dosad osvojila 368 medalja što statistički znači da je svaki petnaesti stanovnik te zemlje osvojio kolajnu – pojašnjava Ivan.

Nije on vidio ni srebro Jure Franka, jedinu medalju koju je bivša država ikad osvojila na Zimskoj olimpijadi.

– Ta medalja postala je mit, baš kao i rima o Jureku i Bureku. Ali sam zato vidio senzacionalni podbačaj Primoža Ulage. Nastup tog tada mladog skijaša skakača očekivao se s velikim očekivanjima nacije s obzirom na to da je u toj sezoni pobijedio u natjecanju Svjetskog kupa u Lake Placidu, a samo mjesec prije Sarajeva bio je treći u Bischofshofenu. Igman, mala 70-metarska skakaonica. Službeni spiker najavi Đulagu (kako ga je prozvala lokalna raja), euforiju zamijenio muk kad Ulaga krene pistom i skoči jedan od svojih najgorih skokova u karijeri s plasmanom iza pedesetog mjesta. Nevjerojatan muk i tuga u podnožju male skakaonice, suze samo što ne krenu – kaže Ivan.

Poklon prošlosti

Ali i dodaje kako su ostale od svega dvije stvari – strast prema skijaškim skokovima bezuvjetno najekstremnijem »službenom« sportu i dandanašnje lupanje srca kad god u zimskim sportovima nastupaju slovenski sportaši. I još nešto, možda ponajvažnije.

– Sarajevska Olimpijada u mom je sjećanju ostala upamćena po jednom heroju. Hokej na ledu i prva utakmica u skupini Jugoslavije i Zapadnih Nijemaca. Naši su apsolutni autsajderi olimpijskog turnira. Svejedno, olimpijska dvorana Zetra prepuna, 59 sekunda je utakmice, još se u gužvi nije niti sjelo na mjesto, Mustafa Bešić, igrač Jesenica rođen u Sanskom Mostu, zabija za 1:0. Taj trenutak euforije je nešto što se cijeli život pamti. I nije se sjedilo cijelu prvu trećinu, nije se sjedilo pola sata sve dok Erich Kuenhackl nije zabio svoj treći gol, Nijemci poveli s 4:1 i poveli utakmicu prema očekivanom ishodu. Nebitno, bitan je Mustafa Bešić, njegov gol, klizanje u lijevo prema kameri s visoko podignutom palicom – heroj je rođen. Dvije godine nakon Olimpijade s otoka sam došao u srednju školu u Sarajevo. I svaki put kad bih išao u Zetru, a išlo se prije svega na koncerte, pogledom sam tražio ono mjesto na kojem je Bešić visoko podignuo palicu i slavio povijesni gol, čak se i na koncertu Motorheada 1990. umjesto u Lemmyja gledalo to mjesto herojske imaginacije, mjesto kad je jedan dječak shvatio onu danas izlizano olimpijsko geslo »kako je važno sudjelovati« – sjetno će Ivan.

U epizodi serijala »Betonski spavači«, onoj što se zove »Mogućnost zajednice«, Maroje Mrduljaš obilazi Igman i Trebević. U gustoj crnogoričnoj šumi je i 1.570 metara dugo betonsko korito nekadašnje bob staze. Mrduljaš u kameru govori kako je to bila najbrža i najstrmija bob staza na svijetu, ali se smatrala i najsigurnijom. Izgradila ju je građevinska radna organizacija Bosna. A onda Mrduljaš podsjeća i na to da je samo osam godina nakon Olimpijskih igara staza postala jedno od ratnih uporišta s kojeg je napadan grad. Na pitanje što je sa stazom danas Mrduljaš otprilike kaže: »Meni se čini da se uopće ne treba iscrpljivati temama što sad s time, kakvu mu funkciju dati. Ovdje se već odvijaju razne aktivnosti, ovdje se živi, ljudi šeću, zečevi skaču. To je u stvari jedan poklon prošlosti za sadašnjost i budućnost koji je lijep upravo po tome tome što nema jasno kodificiranu svoju svrhu. Ovo je otvoreni prostor, prostor mogućnosti!«

Snijeg

Ahmad Burić će spomenuti i dobro znan podatak da je te, 1984. veljača, iliti februar, bila suha i da je nedostatak snijega prijetio da pokvari Olimpijadu.

– Nakon skoro mjesec i pol bez padalina, noć prije otvorenja, sedmog februara uvečer će Sarajevo i okolne planine zasuti teški snijeg, koji će utabavati i za staze pripremati jedinice Jugoslovenske narodne armije. Prije toga, cijela jedna četa instruktora s ljubljanskog fakulteta za sport došla je obučavati i unaprijediti skijanje onih koji će biti oko staza. Bila je to idila za koju su se svi potrudili i napravili najbolje kako su znali. To nije spasilo državu organizatora, ali jeste ostalo kao neka vrsta ostvarene utopije: dokaz da je, u osnovi, kapitalističku stvar (polovinu troškova platila su prava TV prijenosa) moguće napraviti u socijalističkom okruženju. Okus pobjede, istina, nije trajao dugo: prve limenke coca-cole i šeširi s anživinskim ljiljanima, naprosto, nisu bili dovoljni da utaže vučju glad nastalu povampirenjem nacionalizma. Olimpijska borilišta su gorjela, a danas su, uglavnom, poput partizanskih spomenika. Svjedočanstvo monumentalnog i internacionalnog, čija suština, jednostavno, više ne stanuje tu – zaključit će sve Ahmed.

A toga da dan prije Olimpijade nije bilo nijedne pahulje snijega spremne da padne na sarajevske ulice, sjeća se i Boris Klimko.

– Na našu zabrinutost Bosanci su odgovarali: »Ma, nema problema. Bit će.« Ja se ljutim, kažem im: »Kako će bit’, pa trava raste!?« »Ma nema problema«, Bosanci će. I pao je snijeg – smije se Boris.

Halubajska senzacija u kratkim rukavima

Boris Radović Beli s veseljem se prisjetio dana kad su Halubajski zvončari praktički krenuli svijetu kazivati što je zvončarstvo i tko su zvončari. Pritom u startu ističe dvije važne stvari, prvo onu da, kako kaže, ničeg ne bi bilo i ne bi zvončari došli u Sarajevo na OI da nije bilo upornosti Gordane Klimko.

– Nemojte nikako zaboraviti napisati da ja nisam zvončar – strogo će Beli.

A to kako su zvončari zaslužili put u Sarajevo priča je vrijedna filmovanja.

– Ja sam bio predsjednik Kulturno sportskog društva Halubja. U društvu su bili četiri sekcije; nogometaši, boćari, pjevači i zvončari. Gordana Klimko me pozvala iz Sarajeva i rekla da bi mogli pokušati to da zvončari gostuju u Sarajevu – priča Beli. Ideja super, ma trebalo se za to izboriti.

– Bila je velika borba. Mjesec dana smo se hrvali – priča Beli.

Prvo je, veli, bio problem sama komunikacija sa Sarajevom.

– Nije to bilo k’o danas. Viškovo je imalo možda pet ili najviše sedam fiksnih brojeva telefona. Pa smo se dogovarali u koje ćemo se vrijeme naći i na koji će nas broj Gordana nazvati – kazuje Beli.

Komunikacija se nekako riješila, ali se sad trebalo izboriti za sudjelovanje, za to da baš zvončari predstavljaju tadašnji jugoslavenski folklor na ZOI-ju.

– Nama su konkurencija bili Dragačevski trubači. Zahvaljujući Gordani mi smo ih rasturili. Ona je uvjeravala i uvjerila ljude, pa i Branka Mikulića koji je bio na čelu Organizacijskog odbora. Ne mogu zaboraviti kako je Gordana nazvala i rekla: »Beli, imate li vi kakve filmove o zvončarima da im to demonstriramo, pokažemo!?« – prisjeća se Beli.

Uf! Ma, sjetili su se tad zvončari kako im je često navraćao snimati pokladne običaje novinar, redatelj i urednik HTV-a Vladimir Fulgosi. Pa su kontaktirali i njega i televiziju i on im je sve presnimio na jednu kazetu, montirao reprezentativan uradak. Ide tad novi problem koji valja riješiti.

– Kako film doturiti u Sarajevo!? Treba naći željezničara. Nađemo mi i njega, strojovođa vozi u Zagreb i ostavi kazetu na kolodvoru gdje je predaju drugom vlakovođi koji vozi za Sarajevo. Tamo Gordana čeka kazetu, preda je Organizacijskom odboru, oni to pogledaju i tako su zvončari došli na red – ističe Beli.

Na put je krenulo 40 zvončara i 15-ak što sponzora, što članova društva iz svih sekcija. Tjedan dana su bili u Sarajevu i svaki dan negdje nastupali. Snijeg pada, a zvončari u kratkim rukavima.

– Ljudi su ih lovili po cesti za ruke da vide je li to istina. I tu je počeo taj medijski uspon zvončara. U Sarajevo se nije moglo tek tako niti ući niti iz njega izaći. Mi smo imali akreditaciju i policiju da prati naš autobus, jedan automobil ispred nas i jedan iza nas. Svaku večer nas je pratila neka televizija, japanska, američka koju sam dobro zapamtio jer su svaku večer dolazili k meni po naš program za sutrašnji dan – prisjeća se Beli.

Kako priča tako se on prisjeća novih nekih momenata. Sjeća se kako je na Radio Rijeci tada novinar, a poslije urednik, bio Edi Kišić.

– Dogovorili smo se da mu se javim kad dođem u Sarajevo i ja sam se javio s recepcije. A iza mene veselo, harmonika, pjesma. Kaže meni Kišić: »Daj mi broj, nazvat ćemo te mi, ali neka ova kulisa ostane.« Bilo je to prvo javljanje uživo na Radio Rijeci. Od tada su počele kontakt emisije – veli Beli.

Ali ako mora nešto izdvojiti kao najljepše onda je to sudjelovanje zvončara u dodjeli medalja pred Skenderijom. Koliko se sjeća Juri Franku se dodjeljivalo ono srebro zlatnog sjaja, Novi fosili su svirali i pjevali, a zvončari su čekali svoj red za nastup uz brižnog policajca koji im je rekao da se sklone negdje kad ih je vidio u kratkim rukavima.

– Veliki plato, svi gledaju program slušaju Fosile, a kad su dali znak, zvončari krenuše. Ljudi su počeli trčati prema njima, pipati ih da vide jesu li stvarni. To je bio jedan od najljepših događaja – ističe Beli, pa još jedanput veli da je gostovanje zvončara na ZOI-ju u Sarajevu jedan od najznačajnijih datuma u njihovoj povijesti.