RIJEKA – Tatjana Gromača ima novu knjigu, objavio ju je Sandorf pod naslovom »Početnica za luđake«, i predstavljena je na 14. riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisku. S Gromačom je razgovarao Marko Pogačar, koji je publiku podsjetio na iznimnu pojavu mlade pjesnikinje koja je debitantskom zbirkom pjesama »Nešto nije u redu?«, objavljenom 2000. godine, učinila pravu pomutnju u domaćem pjesničkom svijetu.

Od tada do danas Gromača je objavila više važnih knjiga, od kojih je izvanredni kratki roman »Crnac« adaptiran i za kazalište, a zbirka sjajnih tekstova »Bijele vrane« (re)definirala žanr mikroreportaže. Njene su knjige prevođene i nagrađivane, što, uz zalog njenih iznimnih knjiga, svaku novu čini događajem.

Tekst kao igra

Prema onome što smo čuli na predstavljanju, »Početnica za luđake« zanimljiv je fragmentarni roman, intimni pogled u život pomalo »ćaknutog«, neimenovanog junaka, no ujedno i šira dijagnoza društva. Pogačar je razgovor počeo pitanjem o naslovu. Naime početnica ovdje, dakako, nema didaktičku ulogu, pa je pitanje zašto ta žanrovska mistifikacija. Gromača je pojasnila da je tekst igra, i to igra koja iznevjerava očekivanja.

– Trudila sam se da pišući roman idem protiv očekivanja, ne samo tuđih, nego i vlastitih. Čovjekov um uvijek slijedi neku logiku, a ja sam se htjela poigrati tako da napišem priču koja će imati dramatiku, koja će čitatelja »držati«, ali će u pripovijednom smislu opovrgavati principe, zakonitosti i očekivanja, i to, dakle, ne samo čitatelja, nego i mene – rekla je Gromača, dodavši da je iz naslova moguće iščitati i to da je junak taj neki čudak, ako ne već luđak, no istovremeno on je i normalan, jer u razgovorima sa svojim psihoterapeutom pokušava otkriti tko je on, pa se čitatelj pita tko je tu lud i vremenom shvaća da je sve malo ludo, »ali i duboko dramatično, i bolno, i humano, i bestijalno i surovo«.

Razgovor s »Peščanikom«

Tekst je strukturiran kao mozaik različitih pristupa, diskurzivno razlomljenih, ali monoloških iskaza. Kako je Gromača objasnila, u formalnom smislu knjiga je vrsta njenog intimnog razgovora s drugom jednom knjigom, Kišovim »Peščanikom«. Roman je, prema vlastitu priznanju, čitala kao studentica.

– Sjećam se osjećaja kad sam zaklopila korice, pogledala kroz prozor u novozagrebački pejzaž i osjetila bol u smislu: ovo je književnost. Ovako ja neću nikada pisati. On ima tu strukturu s više perspektiva, no koje možemo doživjeti kao perspektivu jednog govornika. U »Početnici za luđake« tako ima dijaloških tekstova doktora i njega, ima zapisa tog lika o tome tko je on, a neki tekstovi tog mog »luđaka« filozofska su razmatranja, ili proglasi koje piše narodu i svijetu – rekla je Gromača, ujedno oprimjerivši rečeno čitanjem, u kojem je pokazala i vrstan performerski talent.