Riječ arheologija koristila se još u antičkoj Grčkoj, u značenju starine i prošlosti. No, tek od 17. stoljeća arheologija označava znanost koja iskapanjima i istraživanjem rekonstruira način života i kulture starih civilizacija.

Do 19. stoljeća istraživanja su bila usmjerena na staru Grčku, Rim i Egipat, a potom se proširuju, sve do prvih početaka ljudskih zajednica.

I na području Primorja široka je ovo tema, a mi smo ovom prilikom »zagrebali« po manjem dijelu, važnih, a možda manje poznatih arheoloških istraživanja i lokaliteta.

Više o njima rekao nam je Ranko Starac, kustos arheolog u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja.

Predstavio nam je neke od aktualnih istraživačkih lokaliteta u PGŽ-u, među kojima je trenutno aktualno nalazište Solin, iznad uvale Martinšćica, a dotakli smo se i lokaliteta na Rabu, Krku, cresko-lošinjskom području te Vinodolu.

Blago gradine Solin

– Na području od liburnijske obale pa sve do Vinodola posljednjih se desetljeća provodi mnogo arheoloških istraživanja te dobivamo nove spoznaje i uvide.

Ondje nalazimo ostatke već i iz 10. i 9. stoljeća prije Krista, a radi se o artefaktima povezanima s Liburnima, narodom koji se formirao na početku željeznoga doba. Krenuvši iz matičnog područja, između Zrmanje i Krke te otočja od Raba do Murtera, Liburni šire svoj utjecaj na Jadranu.

Njihova pronađena naselja datiraju tri tisuće godina u prošlost te je zanimljivo da su neka od tih naselja na istim mjestima preživjela do danas, na primjer prapovijesni Bakar, između kaštela i kule, Lubenice i Beli na Cresu te Osor na prevlaci Cres-Lošinj, zatim Mošćenice, Brseč, grad Grobnik s kaštelom, Kastav…

Jedno od trenutno novijih područja istraživanja je gradina Solin iznad uvale Martinšćica. To je najstarija prapovijesna naseobina koja se sad dokumentira i istražuje na otvorenom na čitavom području od Istre pa sve do Nina, podcrtava Ranko Starac.

– Lokalitet gradine Solin nalazi se ponad Martinščice, iznad današnjeg »Viktor Lenca«, na vrhu brda u šumi crnog bora. Ranije se načelno znalo da se radi o ilirskim naseljima, ali danas smo utvrdili konkretnije da su to ostaci iz kasne antike, iz vremena kada Tarsatica postaje centar ovoga područja.

Tada se i gradi sustav obrane tadašnjeg prostora današnje Italije od provala barbara s istoka i sjeveroistoka. I sama se gradina Solin iznova izgrađuje, tako da se na mjestu starog prapovijesnog bedemskog opasača gradi novi zid širine dva metra s četiri kule, opisuje Starac.

Daljnjim istraživanjem utvrđeno je da se uz kasnoantički sloj ondje nalaze i ostaci naseobine koja je još starija, radi se o ostacima koji pripadaju razdoblju oko 4350. godine prije Krista.

– Radi se o području od oko osam tisuća četvornih metara, i tamo gdje je tlo ostalo sačuvano nalaze se tragovi nastambi i djelovanja ljudi iz toga doba, jako puno keramičkog materijala, ostataka kostiju, kremenih artefakata, vrhova strelica, nožića, ukrasnih predmeta, sve na dubini od 30 centimetara do najviše metar i deset centimetara.

Prvi ostaci datiraju u mlađe kameno doba, ali naselje kontinuirano traje i u bakreno doba te se širi po cijeloj padini, kaže naš sugovornik.

Na tom lokalitetu pronađeno je jako puno elemenata dijelova predmeta koji svjedoče o kuhanju mora i proizvodnji soli.

– Na temelju materijalnih ostataka, možemo zaključiti da nisu proizvodili sol samo za svoje potrebe, nego su je razvozili i dalje. A najveća zanimljivost je što se lokalitet nalazi na 200 metara iznad mora.

Čini se da konje i magarce nisu poznavali ili koristili, takvih ostataka nema, tako da su očito morali nositi morsku vodu 200 metara u brdo, što nije malo jer se radi o velikim količinama.

Također, oni tu sol razmjenjuju s populacijama iz brdskog i planinskog zaleđa. To se sad istražuje, do kuda su ti putevi vodili, jer je najbliži poznati lokalitet iz toga doba Ozalj.

To ne znači da je on jedini, već da treba istražiti i utvrditi gdje su i drugi. Tako smo trenutno u fazi vrlo bitnoga istraživanja te zahvaljujući Općini Kostrena i održavanju cijelog tog fortifikacijskog sustava idemo još dalje u prošlost od kasne antike, reći će Ranko Starac.

»Kontinent« Krk

Još jedno područje koje »skriva« mnoštvo lokaliteta je i otok bogate baštine, Krk. Cijeli otok Krk je »kontinent« za sebe, vrlo je raznolik geomorfološki, klimatološki i vegetacijski te s različitim vrstama tla.

Na Krku se nalaze dva rimska municipija, odnosno grada, Fulfinum – Mirine te sam Grad Krk, antički Curicum.

Cijeli otok se može uvjetno nazvati arheološkom baštinom, samo srednjovjekovnih crkvica i crkava na Krku ima više od tri stotine, a grad Krk ih je, s distriktom, imao osamdesetak.

Ovom prilikom Ranko Starac ističe jedan manji dio, u kojem je on sudjelovao, istraživanje koje se provodi u Baški.

– Pokazalo se da je Baška, koja nije bila antički municipij, odnosno grad, puna antičkih i kasnoantičkih lokaliteta. Kolega Nino Novak istraživao je kompleks dvojne crkve s krstionicom za krštenje odraslih osoba iz 5. stoljeća, s finim mozaičnim podovima u centru Baške, ispod crkvice svetoga Marka.

A negdje 800 metara u unutrašnjosti bašćanske kotline, između Jurandvora i Baške, ja sam istraživao ostatke jedne trobrodne bazilike, crkve duge 23 metra i široke 13,5 metara pravokutnog oblika u tlocrtu, s upisanom apsidom.

Ona je imala i dvije pomoćne prostorije i radi se o prvom slučaju u svjetskoj arheologiji da smo na licu mjesta našli naziv prostora kako su ga oni sami nazivali u kasnoj antici u petom stoljeću.

Na natpisu piše kako je neka Saprila dala izgraditi apsidu, doslovno piše »apsida cum secretaria«, tj. »Dala je izgraditi svetište i secretariu«, što je latinski naziv za sakristiju.

E sad, to je zanimljivo zato što smo ranije taj prostor u literaturi nazivali prema grčkom »pastoforija«, a onda smo pronašli taj natpis. Taj mozaik danas nije vidljiv, pokrili smo ga na licu mjesta i čeka da se adekvatno predstavi i konzervira, opisuje Ranko Starac.

Lokalitet bazilike zanimljiv je i zbog donatora, koji su financirali gradnju bazilike, jer obično su investitori bile osobe na crkvenim položajima, a ovoga puta se u više slučajeva radi o supružnicima.

– To je jedinstven slučaj na Kvarneru, da imamo takav tip posvete iz vremena gradnje te ranokršćanske bazilike koja se nalazi 800 metara od ranije spomenute dvostruke crkve s baptisterijem.

Jer, Baška se inače smatrala »no name«, nismo znali ništa o njoj. Naravno, postoje tu i drugi lokaliteti koje bi trebalo istražiti, a zatim i pravilno sačuvati i predstaviti.

Potreban je jedan muzejsko-interpretacijski centar koji bi na adekvatan i suvremen način prezentirao upravo tu ranokršćansku baštinu cijele bašćanske kotline.

Tada bismo i na nov način mogli prezentirati i priču o glagoljici i glagoljičnom pismu jer, naravno, Bašćanska ploča pronađena je u crkvi sv. Lucije kraj Jurandvora između Baške i Bašćanske Drage. To je samo jedan mali primjer, jer Krk krije još mnogo poznatih i nepoznatih lokaliteta, govori nam Ranko Starac.

(Ne)sretna Arba

Kad govorimo o Rabu, naš sugovornik reći će da Rab ima i sreće i nesreće. Jer, Rab je zahvatila nekontrolirana izgradnja koja traje već trideset-četrdeset godina, još od razdoblja bivše Jugoslavije, gdje su najplodniji dijelovi otoka urbanizirani i izgrađeni te su prostori Banjola, Barbata, veliki dijelovi Supetarske Drage, praktički devastirani, govori nam Ranko Starac.

No, s druge strane, Rab je iznimno raznolik otok. Također, sam grad Rab je »kameni grad«, jedini na Kvarneru koji ima obličje, strukturu i povijest koja je apsolutno ravnopravna s povijesnim Trogirom i Šibenikom.

– Naravno, Arba je ne samo antička, već i predantička, opet jedno liburnsko naselja na moru, luka koja također postoji više od tri tisuće godina bez prekida.

Čuva svoje vrlo vrijedne spomenike koji su većinom sačuvani zahvaljujući najviše Miljenku Domjanu, dugogodišnjem konzervatoru i istraživaču Raba.

Što se tiče istraživanja Raba, »svi živi« su istraživali na Rabu, izmijenilo se puno arheologa i ustanova, no problem je što je taj materijal raznesen.

Od svih tih istraživanja mi nemamo materijal na jednom mjestu kojim bi se formirala jedinstvena zbirka i priča. Tako da zapravo možemo reći da je Rab arheološki potpuno zapostavljen u tom smislu. Problem je što Rab nema muzejske ustanove, podcrtava Ranko Starac.

No, dobro je što zainteresirani dio arheološkog blaga Raba mogu upoznati na šetnicama koje prolaze uz javno dostupne lokalitete, na njihovim temeljnim mjestima, od prapovijesnih grobnih humaka, nekropola, gradina i tajanstvenih ruševina, pa sve do lokaliteta iz 20. stoljeća koji su vezani uz Drugi svjetski rat, bunkera i fortifikacija koje su vrlo dobro sačuvane, a bile su u funkciji nadzora koncentracijskog logora u Kamporu.

Dio šetnica trasiran je još prije Drugog svjetskog rata, pa Rab ima niz tzv. Premužićevih staza, izvan one poznate na Velebitu, koji je sada obnovljen i označen kroz projekt Rapske arheološke staze, Rab Archaeological Traces.

Svakako će naglasiti potrebu za izgradnjom jednoga muzeja ili više muzejskih postava u Rabu kako bi se bogata baština Raba na stručan i moderan način sačuvala i prezentirala.

Svakako tu je prioritet obnova i suvremena prezentacija muzejske zbirke u samostanu svete Eufemije u Kamporu, koja je bez stručnog voditelja i posve derutna, kao i muzejska zbirka u samom gradu Rabu kojom bi se prezentirale na suvremen način crkve i palače grada Raba i život njegovih stanovnika.

Zaboravljeno Stranče

Govoreći o Vinodolu, naš sugovornik istaknut će Tribalj, koji je bio jedan od najstarijih centara u srednjem vijeku u Vinodolu. U Triblju su dva ranosrednjovjekovna-starohrvatska groblja, uz obližnje već ranije istraženo groblje u obližnjem Stranču.

No, problem je što se te teme već desetljećima nitko ne »hvata«, a ona bi bila vrlo značajna za razumijevanje kulture naših predaka, Slavena i Hrvata koji su naselili taj prostor, a koji su ranije naseljavali romanizirani autohtoni stanovnici.

– Po pojedinim elementima u grobnim prilozima vide se elementi te domorodne domaće tradicije koja nije prekinuta. To vrlo lijepo govori o suživotu tih ljudi, znači nije bilo nasilja među starim i novim stanovništvom, već su se sklapali savezi, ženidbe i drugi složeni odnosi… To je nažalost jedan aspekt koji se ne istražuje dovoljno i koji je zapostavljen, opisuje.

S područja Vinodola važne su i Grižane, Ledenice i Bribir. Grižane su mjesto koje ima tri tisuće godina kontinuiteta te od tamo potječu neki od najsjajnijih arheoloških nalaza.

Brončani mač iz Grižana jedan je od najvažnijih arheoloških nalaza ovoga područja. U zaključku smo napomenuli nekoliko možda manje poznatih lokaliteta jer priča o arheološkoj baštini PGŽ-a protegnula bi se na puno stranica. A nebrojeni lokaliteti još čekaju da ih se istraži i prezentira javnosti.

Crkva na ledini

Od lokaliteta na Rabu izdvojit će Supetarsku Dragu gdje se nekad nalazila velika solana (jedna od nekoliko na Rabu), koja je bila izvor prihoda benediktinskog samostana sv. Petra koji se ondje nalazi.

Tu opatiju osnovao je i donirao kralj Petar Krešimir IV. 1064. godine. Taj lokalitet priča je o kontinuitetu života od rismkih vremena pa do gotovo kraja srednjega vijeka.

– Sama crkva u Supetarskoj Dragi koja je obnovljena je rijedak spomenik. Govorimo o građevini iz 11. i 12. stoljeća, trobrodnoj crkvi sa svim kapitelima, stupovima i arhitektonskim i dekorativnim elementima, koja stoji izvan gradskih zidina, na polju.

Na primjer, u riječkom okruženju to je nezamislivo zbog brojnih ratova, pa su se sve crkve morale nalaziti unutar zidina. A ova se nalazi na ledini i jedino kad je bila oštećena to je bilo u potresu, kada je cijela crkva malo pomaknuta. Ali to je bilo zbog prirodne nepogode, sve drugo je praktički netaknuto, govori naš sugovornik.

Arheološki »dragulj« cresko-lošinjskog arhipelaga

Što se tiče cresko-lošinjskog područja, u tijeku su istraživanja u Osoru, koji je centar toga arhipelaga. Osor je vrlo značajan, a posljednjih godina ondje jedna ekipa francuskih arheologa provodi istraživanje ostataka samostana sv. Petra u Osoru.

– To je ogroman arheološki kompleks, a istraživanja su posljednjih godina vezana uz zaštitna istraživanja zbog infrastrukturnih radova i proširenja ceste prema Nerezinama.

Istražena je i od ranije poznata rimska nekropola u samom gradu Osoru. Osor je apsolutni broj jedan na cresko-lošinjskom području.

Naravno, na lošinjskom području je važan i nalaz Apoksiomena. Od devet do sada poznatih varijanti koncepta Apoksiomena lošinjski je kip najcjelovitiji te najbolje očuvan.

No, on je slučajan nalaz, Apoksiomen je pao u more s broda koji ga je prevozio iz Grčke prema Akvileji u Italiji.

– Postoje dvije varijante, ili je slučajno pao u more, ili su ga moreplovci bacili kako bi smirili »bijes bogova« da se smiri nevrijeme. No, o tome možemo samo nagađati, kaže Starac.