Glagoljica, naše tisućljetno pismo i jedinstveni plod ćirilometodske baštine, stoljećima je oblikovala hrvatsku kulturnu, duhovnu i pisanu baštinu te je jedna od temeljnih sastavnica hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta.

Važnost i značaj ovog povijesnog pisma potvrđuje se i u činjenici da od 2014. godine glagoljica i glagoljaštvo uživaju status nematerijalnog kulturnog dobra te je umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Bogatom se glagoljaškom baštinom može ponositi i Primorsko-goranska županija, kraj u kojem se bilježe sami počeci hrvatskoga glagoljaštva i u kojem je ovaj fenomen doživio procvat te se najduže zadržao.

Više od pisma

O bogatoj povijesnoj i kulturnoj glagoljaškoj baštini zeleno-plave županije razgovarali smo s dr. sc. Sanjom Zubčić, redovitom profesoricom Odsjeka za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta koja je, uz dijalektologiju, velik dio svog znanstvenog puta posvetila upravo istraživanju hrvatskoga glagoljaštva.

Predstavljajući glagoljske spomenike, vrijednu rukopisnu i tiskanu glagoljsku baštinu, dotaknula se i značaja koji nam ta ostavština pruža, kao i toga radi li se dovoljno na njezinom očuvanju i tradiciji.

– Glagoljica je nastala kao prvo pismo stvoreno za pisanje staroslavenskoga jezika i do 12. stoljeća taj jedinstven jezik i specifično pismo koristilo se u gotovo svim slavenskim zemljama.

Zbog niza različitih povijesnih i društvenih događanja, ta je slavenska aktivnost posve zamrla na nekim područjima, a samo je u Hrvatskoj zaživjela i razvijala se do današnjih dana.

Glagoljaška je kultura stoga bila onaj specifičan znak po kojem su nas prepoznavali i po kojem smo se razlikovali od drugih, pa i najbližih južnoslavenskih naroda.

Paralelno je, osobito na jugoistoku, razvijana i bogata hrvatska ćirilična baština, kao i stvaralaštvo pisano latinicom, uz bogatu književnu nadgradnju. Taj pismovni koloplet u temelju je hrvatske kulture i osnova je kasnijega kulturnoga razvoja, istaknula je na samom početku Zubčić.

Glagoljica je u tom smislu puno više od pisma, ona je kompleksan kulturološki fenomen koji se realizira na različite načine, kroz književno stvaralaštvo, u likovnosti, graditeljstvu i glazbi.

Fenomen koji se naziva glagoljaštvom ono je po čemu smo prepoznatljivi i važan je dio hrvatskoga identiteta. Budući da se korijeni hrvatskog glagoljaštva pronalaze upravo na području Kvarnera, glagoljaštvo i glagoljica čine neizostavan dio identiteta Primorsko-goranske županije.

– Povezanost glagoljaša s ovim našim područjem datira u najranija razdoblja. Suvremena su istraživanja pokazala da je glagoljaštvo u hrvatske krajeve stiglo iz dva pravca, istočnoga – preko Zete i Zahumlja, i zapadnoga – iz Venecije.

Nakon Metodove smrti 885. godine, iz Moravske su protjerani svi njihovi učenici i dio ih je prodan kao roblje u Veneciji. Ondje su ih otkupili podanici bizantskoga cara te ih odveli na svoje posjede na Krku i u Osoru.

Zato se danas često otok Krk spominje kao kolijevka glagoljice. Dakle, jedan od prvih kontakata Hrvata s glagoljašima bio je upravo na našem području, i ta se povezanost na istom prostoru stoljećima potvrđuje.

Broj je glagoljskih spomenika na našem području i u Istri višestruko veći od zbroja svih glagoljskih spomenika u svim slavenskim zemljama, kazala je Zubčić, dodajući kako se, došavši na naše prostore, glagoljica brzo i snažno širila te se upravo u Istri i Primorsko-goranskoj županiji mogu naći najstariji i najvažniji glagoljski spomenici.

Iščitavanje povijesti

Vremenski su najstarija dva natpisa u kamenu iz 11. stoljeća, Krčki natpis i Valunska ploča, specifična po tome što je pisana glagoljicom i slavenskim jezikom te latinicom i latinskim, što svjedoči o ranom slavensko-romanskom suživotu na našem području.

S otoka Krka je i Bašćanska ploča iz 1100. godine, krsni list Hrvata na kojem se prvi put hrvatskim jezikom ispisuje ime hrvatskoga vladara.

– Kultura pisanja glagoljicom širi se i na mnogobrojne građevine, od kaštela, preko crkava do običnih kuća, nerijetko na prozorima, dovratnicima ili pročeljima imaju uzidanu glagoljsku ploču s podacima o tome tko je gradio zgradu i kada je završena. I nadgrobne su ploče imale glagoljske napise. Put uzobaljem i otocima naše županije zapravo je put glagoljice, ističe Zubčić.

Kroz tisuću godina postojanja i uporabe glagoljicom su napisane tisuće stranica. Međutim, najveći opseg glagoljičnih tekstova nalazimo u brevijarima, misalima i zbornicima duhovnog i teološkog sadržaja, a mnogi od njih nastali su upravo u glagoljaškim središtima naše županije.

– Primaran prostor glagoljice i slavenskoga jezika bile su crkve jer se misilo na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku iz liturgijskih knjiga pisanih glagoljicom, a na području Primorsko-goranske županije nastali su najstariji cjelovito sačuvani primjerci liturgijskih knjiga.

Najstariji takav je Vatikanski misal Illirico 4 koji se od 1387. do 1627. godine koristio u Omišlju i moguće da je ondje i nastao, a s Krkom je povezan i najstariji hrvatskoglagoljski brevijar, odnosno Prvi vrbnički brevijar iz 13./14. stoljeća, istaknula je Zubčić.

Među mnoštvo misala i brevijara ubrojila je i ljepotom nenadmašne vrbničke glagoljske rukopise, te opsežan Brevijar Vida Omišljanina iz 1396. godine, kojem se trenutno priprema pretisak i latinička transliteracija, Brevijar popa Mavra iz 1460. koji je pisao poznati Vrbenčanin Blaž Baromić i, na koncu, Brozićev brevijar iz 1561. godine, koji je sastavio omišaljski pop Nikola Brozić, a kojim se zaključuje zlatno hrvatsko glagoljsko razdoblje.

Međutim, glagoljica nije bila samo »crkveno« pismo, navodi Zubčić, već su njome zapisivani i pravni spomenici, uključujući i naš Vinodolski zakon, sastavljen 6. siječnja 1288. godine u gradu Novom Vinodolskom, koji spada među najstarije europske pravne akte.

Bogatstvo čine i brojni lokalni statuti, poput Kastavskoga statuta, Veprinačkoga statuta, Krčkoga (Vrbničkoga) statuta i ostalih. Glagoljicom su po različitim našim župama pisane i matične knjige, ali i tekstovi poput oporuka, raznih ugovora, zapisnika, samostanskih inventara i slično, iz kojih se iščitava ekonomska povijest i povijest malih ljudi, a izuzetno su vrijedni u povijesnoj lingvistici jer su pisani onodobnom govornom čakavštinom, govori Zubčić.

Turistički potencijal

– Bogata je glagoljaška tradicija stoljećima bila u krugu zanimanja znanstvenika, a zahvaljujući znanju i maru prethodnih istraživača, među kojima svakako valja spomenuti Ivana Milčetića, Vjekoslava Štefanića, Branka Fučića, Darka Dekovića, Luju Margetića i mnoge druge, glagoljska je baština naše županije prilično dobro istražena.

Međutim, još uvijek ostaje mnogo posla oko finaliziranja istraživanja, revidiranja i reinterpretiranja dosadašnjih spoznaja i kontekstualizacije.

Glavnina neistraženoga dijela glagoljske baštine nalazi se u arhivama i teže su dostupne, a za rad u njima potrebno je mnogo vremena i sredstava.

S obzirom na to da je građa razasuta diljem svijeta, ponajviše u Italiji, suvremene tehnologije i digitalizacija arhivske građe u nadolazećem razdoblju otvorit će nove mogućnosti i put prema novim spoznajama, ističe Zubčić.

Pri kraju razgovora naglasila je da, s obzirom na količinu bogatstva glagoljaške baštine koju imamo, baštinski se potencijal i glagoljaški identitet ovoga kraja nedovoljno promovira i valorizira.

– Mislim da nisam u krivu kad kažem da je glagoljica primaran suvenir naše županije, baština kojom se dičimo i po kojoj smo prepoznatljivi.

No, svaki se turist s pravom može zapitati zašto je glagoljica suvenir, ako za svojega boravka nije imao priliku izravno se susresti s njom. I to je ono na čemu bismo svi zajedno morali poraditi, istaknula je.

U tom smislu moglo bi se osmisliti automobilske, biciklističke ili pješačke rute te interpretacijske šetnje tragom glagoljice, izraditi edukativne table, otvoriti interpretacijske centre i, na koncu, osmisliti Kuću glagoljice koja bi na atraktivan multimedijski način ispričala priču o tom pismu.

– Glagoljica ima golem vizualni potencijal, treba joj skinuti patinu, oživjeti je i zaživjet će i kao edukativni i turistički fenomen. Međutim, pritom treba biti vrlo oprezan jer se nerijetko u potrazi za podacima podastrtim u interpretaciji traži da budu atraktivni i zanimljivi pa ih se, ako ih nema, konstruira.

Stoga je obaveza nas, istraživača u akademskoj zajednici, da podastiremo točne podatke utemeljene na znanstvenim istinama koje će se potom interpretirati. Samo se u timskom radu može uspjeti, zaključuje Sanja Zubčić.

Glagoljski tisak kao vrhunac djelovanja

Ističući važnost bogatstva glagoljske rukopisne ostavštine, Zubčić naglašava da se vrhunac glagoljaškoga djelovanja ipak dostiže pojavom glagoljskoga tiska.

– Nepunih trideset godina nakon prvoga tiska Biblije na Gutenbergovu tiskarskom stroju, popovi glagoljaši otisnuli su 22. veljače 1483. godine Misal po zakonu Rimskoga dvora, na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici.

Tim su činom pokazali da su intelektualna, ali i materijalna sila, jer je riječ o izrazito skupom projektu te da mogu slijediti suvremena tehnološka dostignuća, kazala je Zubčić.

Osim prvotiska Misala, do 1500. godine otisnute su još četiri glagoljične inkunabule, Brevijar po zakonu Rimskoga dvora i Ispovid 1492., Baromićev brevijar 1493., Senjski misal 1494. i Spovid općena 1496. godine.

Za naš je kraj važan Baromićev brevijar koji je za tisak pripremio već spominjani vrbnički glagoljaš Blaž Baromić, kao i činjenica da je u Senju 1494. godine otvorena glagoljska tiskara, dok se prvotisak Brevijara i Ispovid vezuju uz otok Rab.

Govoreći o otisnutoj glagoljskoj baštini važno je spomenuti činjenicu da je druga glagoljska tiskara, ona Šimuna Kožičića Benje, djelovala u Rijeci u kojoj je od konca 1530. do 27. svibnja 1531. godine otisnuto šest glagoljskih knjiga.

Uz spomenike, liturgijske, pravne i administrativne tekstove, glagoljica se probija i u umjetnosti i pjevanju, a glagoljaško pjevanje i pučke narodne pjesme još se uvijek predano čuvaju, primjerice na Krku.