RIJEKA – Marko Pogačar iznimno je zaposlen i tražen čovjek, što je lijepa činjenica ako se uzme u obzir da je primarno pjesnik. Pa je tako na 14. riječki Vrisak došao iz Šibenika, gdje je »Knjigom praznika« osvojio novu pjesničku nagradu »Stjepan Gulin«, a uoči predstavljanja došao je na Sajam pak iz Siska, gdje je također službeno gostovao. A osim oko predstavljanja svojih knjiga, Pogačar je na Vrisku prilično angažiran i oko predstavljanja tuđih, što je još jedan vid njegove zaposlenosti u branši.

Kao autor, Pogačar je govorio o trima knjigama koje su nastajale svakako u duljem periodu nego su objavljene, s obzirom na to da je razmak između njih, što se tiče čitatelja, unutar godine dana. To i nije najjsretnija okolnost; svjestan je toga i Pogačar, jer knjige time jedna drugoj mogu oduzeti prostor, no, kako je priznao, nije želio kalkulirati, već ih je htio objaviti kad su se za to stvorili uvjeti. A pandemija je, znamo, i u tom segmentu imala priličan utjecaj. Riječ je o knjigama: »Korov, ili protiv književnosti«, objavljenoj u izdanju Frakture, »Latinoamericana ili 1000 riječi španjolskog«, u izdanju Sandorfa i spomenuta »Knjiga praznika«, u izdanju Multimedijalnog instituta

Nagrada »Stjepan Gulin«

S Pogačarom je razgovarao Kruno Lokotar, koji je krenuo nagradom »Stjepan Gulin«, a pjesnik mu je potvrdio dva razloga zbog kojih mu je ta nagrada draga.

– Prvo zato što je nazvana po Stjepanu Gulinu, dragom i nekonvencionalnom pjesniku koji bi tiho i nezasluženo nestao iz kanona hrvatske književnosti da nema te nagrade. Što bi, naravno, bilo bez književnog merituma. Drugo, nagrada je, mislim, prva regionalna pjesnička nagrada, koja, dakle, nije ograničena mjestom objavljivanja ili jezicima, što širi i pojačava konkurenciju, ali je i po pitanju tretiranja razumljivih jezika sama po sebi politički »statement« – rekao je Pogačar.

Zanimljiv je Pogačarov put do jednog od najcjenjenijih regionalnih pjesnika današnjice, na koji je podsjetio u razgovoru s Lokotarom. Njegovi počeci, njegove formativne, srednjoškolske godine nisu bile vezane za poeziju. Mladi panker svirao je bubnjeve u bendu i čitao »Alana Forda«. Poezija je došla tek kasnije i to kao fascinacija jezikom. Ta je fascinacija ostala i danas i Pogačarovo je pismo gusto, jeziku okrenuto svjetotvorno mjesto. On sam rekao je da do njega i kao čitatelja ne dopiru konvencionalne knjige, one koje se mogu dekodirati u prvih nekolilko stranica, u kojima je sve jasno, i tko koga i zašto. Naravno, kaže Pogačar, većina knjiga, pa i dobrih knjiga tako je napisana, ali njega to ne uzbuđuje, on od knjige želi da ga zbuni, navodi na pogrešne tragove, iznenađuje…

Detalj u umjetnosti

Lokotar mu je u šali rekao da zato valjda i piše knjige koje, odnosno kakve želi čitati. Pa »Korov…« govori o gradovima i prometalima, »Latinoamericana…« je svojevrsni putopis po Latinskoj Americi, a »Knjiga praznika« ishodište ima u kalendaru kao ideologiji. Sve ove knjige, prema Lokotaru, povezuje vrenje jezika, koji je u Pogačara »širok, gust, ludilo jezika i umjetnosti.«

A tome je tako jer Pogačar, kako je priznao, cijeni detalj u umjetnosti.

– Moje čitalačko iskustvo većine knjiga svodi se na detalj. Ja pamtim crno ispod nokta, prolivenu flašu… Nemam pojma tko je nešto izgovorio, kakva je cjelina, pa sam onda shvatio da i ne želim pisati privide cjelina. Ima drugačijih čitatelja, ali ja se ne želim emancipirati od ovog svog i ne želim građanski okvir s glavom i repom u standardnom smislu – rekao je Pogačar i pročitao nekoliko fragmenata/pjesama iz »Knjige praznika«.

Ne smatram se piscem

Na Vrisku su Dubravko Ivaniš – Ripper iz benda Pips, Chips & Videoclips te novinar i autor Vid Barić razgovarali o Ivaniševoj knjizi »45«, koja je zbirka filozofskih pitanja koja postavlja, ali i na koja odgovara sam autor. Razgovor je tekao ovako:

Barić: Kako to da si upisao pravo? Što te od tvoga školovanja približilo umjetnosti?

Ivaniš: Trebao sam upisati novinarstvo, ali je mama rekla da taj faks ništa ne vrijedi, pa sam upisao pravo. Nakon dugog studiranja sam »srećom« izgubio pravo na studiranje, rekao: »Mama, ja neću više studirati« i postao baraba.

Barić: Je li ti važnije da je pjesma dobra tebi ili slušatelju?

Ivaniš: Za svaku pjesmu koju izdaješ misliš da je to najbolja pjesma ikad, ali profesionalac je onaj koji zna i prosječnu pjesmu pustiti van, jer i takve stvari imaju svoje benefite.

Barić: Forma knjige je neobični intervju. Zašto baš ta forma?

Ivaniš: Ja sam potpuna tabula rasa ako nemam pitanje. Ne želim sad biti pretenciozan, ali na primjer može se reći da je Big Bang bio milijarde komadića odgovora koje mi i danas pomalo odgonetavamo. Bez pitanja nema priče, a naša cijela civilizacija je jedna velika priča.

Barić: Imaš li neke autore koji su ti uzori?

Ivaniš: Nemam. Uvijek zaboravim tko je što pisao. Čitao sam Briana Greenea koji je teorijski fizičar, ili na primjer »Život 3.0« Maxsa Tegmarka. Riječ je o tome da je fizika danas miks s filozofijom, ali sve to ima nekakvu znanstvenu podlogu.

Barić: Zašto ne čitaš beletristiku?

Ivaniš: Druga literatura mi služi samo da nešto iz nje ukradem. Nemam tu koncentraciju.

Barić: Murakami je rekao da ako bi pisac slikao ili pjevao to bi bilo loše, ali ako bi slikar ili pjevač htio biti pisac to je u redu jer za napisati knjigu treba znati samo pisati. Slažeš li se?

Ivaniš: Murakami je dobar i cijenjeni pisac koji ima potvrdu. Mislim da ja ne mogu napisati roman jer to zahtijeva ozbiljno istraživanje i teško je roman uspoređivati s nečim konceptualnim. Ne smatram se piscem, jer mislim da je to netko tko to radi svaki dan, 24 sata. Danas bilo tko može napisati bilo što.

Novinarska pitanja

Barić: Prošlo je oko 20 godina od objave biografije Pipsa, Chipsa & Videoclipsa pod naslovom »Dugi vikend u zemlji čudesa« autora Ante Perkovića. Tko ju sve čita?

Ivaniš: To je odlična knjiga koja i danas ima svoju publiku. Bila je dosta kritizirana, bilo je pitanja o tome jesmo li mi još dovoljno etablirani bend da bi se o nama pisala knjiga. Na kraju krajeva, Ante Perković je bio hvaljen, a ne bend, jer je on to odlično izveo.

Barić: Živciraju li te uvijek ista novinarska pitanja?

Ivaniš: Divno je što takve intervjue stvarno nitko ne čita, najbitnije je samo kako si počešljan i odjeven. Ja sam u bendu dobivao uvijek istih deset pitanja, te je iz toga i krenula »45«-ica. Htio sam napisati konačan odgovor na sva ta pitanja, ali onda me priča odvela negdje drugdje.

Barić: Kad smo kod novinarskih pitanja, o čemu je ta tvoja knjiga?

Ivaniš: Dugo nisam imao odgovor na to, ali to je knjiga o pojmu pjesme. Pjesma je izvadak ideje, jako homosapienski. Ono čime se većina biografske literature bavi je lik. Čitatelj ima dojam da zna nešto o materiji.

Barić: Jesi li pisao bez cenzure? Jesi li se možda ustručavao nešto napisati?

Ivaniš: Priča ili pjesma mi govori o nečemu što ja ne znam i zato mi je zanimljiva. Jer ako meni nije zanimljivo, publici će biti još manje. Pjesma laže, a priče i pjesme ne razaznaju iskrenost od neiskrenosti.

Predstavljanje knjige pjesama Davora Mandića

Premijerno predstavljanje nove knjige pjesama Davora Mandića »Dva kruga, jedna tuga«, objavljene u izdanju Hrvatskog društva pisaca (2021.), dogodit će se na ovogodišnjem Vrisku. Predstavljanje je zakazano u nedjelju 19. rujna u Exportdrvu u 18 sati u sklopu festivalskog programa »Rijeka poezije«. Knjigu će u razgovoru s autorom predstaviti urednica Monika Herceg. (K. C.)