Što čini neki kraj posebnim? Jesu li to prirodne ljepote ili njegovi stanovnici koji mu daju dušu? Njihovi običaji, jezik, prehrambene navike, način odijevanja te privređivanja za život? Svim navedenim bavi se etnologija, znanost koja proučava ljudska društva i kulture i pritom kulturu definira kao naučeni način života povijesno određenih društava, koji tim zajednicama daje njihov specifični značaj. Kad to primijenimo na primorsko-goranski kraj, možemo reći da je spoj »zelenog« i »plavog« iznjedrio specifičan i izrazito raznorodan etnološko-antropološki mozaik. More i gore prožimaju se ovdje tvoreći posebnu kulturološku simbiozu, a ta se raznolikost zrcali u svim segmentima života.

Više o tome, o materijalnoj i nematerijalnoj baštini Primorja i Gorskoga kotara u etnološkom i kulturno-antropološkom smislu, ali i kako danas na relevantan način čuvati i promišljati baštinu, rekla nam je etnologinja Ivana Šarić Žic, muzejska savjetnica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. U bavljenju ovom temom nikad nije loše krenuti od običaja u vrijeme karnevala, koji sežu dugo u prošlost.

Duboko ukorijenjeno

​- Tradicija karnevala, kada je sve dozvoljeno, duboko je ukorijenjena u našem kraju. Vrijeme karnevala počinje nakon Sveta tri kralja, ili na Antonju 17. siječnja, a završava Pepelnicom. Podrijetlo karnevalskih običaja izvire iz poganskih i antičkih običaja što su se u okrilju kršćanstva modificirali te do danas sačuvali kao vrlo živa tradicija na ovom području. Na primjer, u Crnom Lugu, malom goranskom selu smještenom u podnožju Nacionalnog parka Risnjak, iz svojih domova tada se okupljaju Pesniki. Spomenimo tu i Novljanski mesopust, kao i griške krabunose; to su tek neke od karnevalskih tradicija na području naše županije, izdvojit će Ivana Šarić Žic.

Naravno, ističemo zvončare s područja Kastavštine, koji su vjerojatno najeksponiraniji na ovom prostoru. Svaka zvončarska skupina ima svoje posebnosti, kojima su posvećeni vrijedni i iscrpni radovi pa ih u ovom kratkom, općem, pregledu nećemo ponavljati. Spomenimo samo da fotoarhiva Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskoga primorja Rijeka čuva brojne crno-bijele fotografije koje svjedoče o toj tradiciji.

Naša sugovornica naglašava i da pojedine teme šira javnost još uvijek doživljava kao »prave etnografske« među kojima su nošnje, tradicionalna glazba i tipologija alatki kojima se primarno ruralno stanovništvo služilo u svakodnevnom životu. Međutim suvremena etnologija i kulturna antropologija u svoje je područje istraživanja odavno uključila i urbane prostore, što se jasno odražava i u izboru tema.

Svjedoci razvoja

Stoga nam u ovom pregledu naša sugovornica predstavlja i tri recentnija izložbena projekta Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskoga primorja Rijeka, a tiču se nematerijalne kulturne baštine: jedan govori o gradskim tržnicama, drugi o tradicionalnim obrtima, a treći o boćanju kao neizbježnom obliku razonode na ovim prostorima. No, krenimo redom, od tržnica.

– One su svjedoci ekonomskog i društvenog razvoja grada, pokazatelji prilika u kojima žive njegovi stanovnici. To je mjesto druženja, razmjene znanja i vještina, recepata, komunikacije građana sa susjedima i lokalnom sredinom. Iako nam se ponekad čini da ondje »samo« nabavljamo namirnice, zapravo na tržnicama otkrivamo identitet grada i njegovih stanovnika. Naša izložba o tržnicama kao »trbuhu grada« ostvarena je 2015. u suradnji s Etnografskim muzejom Istre, a nakon prvog predstavljanja u Puli izložba je doživjela još devet susreta s publikom u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, govori nam Ivana Šarić Žic. Više o tome možete pročitati OVDJE

Tradicionalnih obrta možemo se dotaknuti na primjeru zlatarstva, u našem kraju osobito afirmiranog izradom morčića, dobro poznatog, najčešće zlatnog nakita u obliku negroidnog poprsja s turbanom izrađenim od višebojnog emajla. Nažalost, kriza zlatarskog, kao i većine tradicionalnih obrta danas je lako uočljiva: univerzalnost ponude u drugi je plan potisnula originalnost i individualni pečat starih majstora.

– Sve je manje zlatarskih radnji, a sve više trgovina u kojima se distribuira nakit dobavljen iz različitih veleprodajnih izvora. Zato, kako je izjavio jedan zlatarski majstor: »Još uvijek su najvažnije majstorove ruke, jer jedino one mogu stvoriti unikatan nakit, podcrtava naša sugovornica. Katalog izložbe »Zlatni trag«, koja svjedoči o ovoj temi dostupan je na internetskoj stranici muzeja.

Boćanje i barke

Treći dio života nekoga kraja tiče se, kako smo rekli, razonode. Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu kojom su zaluđene, nije pretjerano reći, milijarde ljudi. Nogometa lopta kotrlja se diljem kugle zemaljske, no ovaj kraj povijesno je preferirao drugu »kuglu« – boću, a kojoj je također posvećena izložba.

– Boćanje je bilo jedan od načina kojim se željelo iskoristiti slobodno vrijeme u ugodnoj dokolici, a nasuprot teškom fizičkom radu. Boćalište, lokalno najčešće nazivano »jog«, čest je i neizostavan lokus mnogih mjesta, pa i većih urbanih sredina. Upravo na taj način možemo razmišljati o njemu kao važnoj nematerijalnoj i identitetskoj odrednici. Trenutno je izložbu moguće razgledati do konca svibnja na jogu u Lipi, reći će nam Ivana Šarić Žic. Virtualna inačica izložbe može se pogledati na http://bocanje.ppmhp.hr/.

Naravno, ovdje bi nepravedno bilo zaboraviti i gradnju i plovidbu tradicijskim barkama, pa naša sugovornica podsjeća da su nastojanja PPMHP-a, uz druge nositelje, u zaštiti i prezentaciji maritimne nematerijalne baštine rezultirala i proglašenjem gradnje i plovidbe tradicijskim barkama Kvarnera te umijeća plovidbe latinskim i oglavnim jedrima duž hrvatske obale nematerijalnim kulturnim dobrima Republike Hrvatske.

Tradicijska jela

Nezaobilazna tema koje se u ovom pregledu treba dotaknuti je i – hrana. Iz današnje perspektive, kada nam je gotovo svaka namirnica dostupna tijekom cijele godine, lako izgubimo iz vida značaj sezonalne prehrane koji je odlikovao prehrambene navike naših predaka.

– Vrlo pojednostavljeno, na prostoru orijentiranom moru konzumirala su se jela temeljena na ribi i povrću, često su to različite maneštre, dok se u Gorskom kotaru konzumirala i divljač te su sakupljani različiti samonikli plodovi poput gljiva i šumskog voća. Također, samostalno privređivanje i proizvodnja namirnica uvjetovalo je da se konzumiralo primarno ono što su sami uzgojili. Očekivano, kvaliteta obroka ovisila je i o prilici pa su svakodnevna jela bila jednostavnija od onih pripremanih u svečanim zgodama poput ženidbe, za što nam je dobar primjer rapska torta. Neka od tih jela, premda izvorno pripremana baš u takvim prilikama, danas čine neizostavan dio jelovnika lokalnih restorana, na primjer, šurlice – tjestenina specifičnog oblika, podcrtava Ivana Šarić Žic.

Etnološke zbirke

No, tradicijska kuhinja živa je danas i na brojnim manifestacijama tradicionalnih jela i namirnica. U Lovranu, Dobreću i Lignju održava se Marunada, koja nudi bogat izbor različitih delicija od ovog rijetkoga slatkog kestena koji u Hrvatskoj raste samo na liburnijskom prostoru od Ike do Mošćeničke Drage. U Puntu se redovito održava i manifestacija Dani maslina, podsjetimo i na Festival šparoga također u Lovranu, Festival palente i sira na Grobniku, ali i nezaobilazni Bljak fest u Omišlju.

– Premda su takve manifestacije brojnije na otočnom i priobalnom dijelu, nalazimo ih i u Gorskom kotaru. Tako se u Vrbovskom održava Bundevijada, a u Delnicama se promiče i Va(e)zemsko nadelo – specifičan goranski uskrsni nadjev koji čak i brojnošću zabilježenih varijacija recepata i naziva predstavlja svu raznolikost ovog jela, opisuje etnologinja Šarić Žic.

Kratak je ovo pregled, zadan prostornim okvirom, pa ga zato valja dovršiti i s nekoliko teorijskih pitanja koja se referiraju i u praksi očuvanja baštine. Na primjer, je li već bilježenje tradicije koja nestaje pozitivan pomak u njezinu očuvanju? Prepoznaje li zajednica da je prijenos znanja i vještina jedan vrlo važan aspekt muzejskog djelovanja? Naša sugovornica reći će da muzej nije svrha samom sebi, već ima iznimno važnu ulogu u osvještavanju i svojevrsnom održavanju kulturnog identiteta zajednice u kojoj se nalazi, njezinih posebnosti, prednosti i mana, istovremeno prikupljajući, čuvajući i istražujući predmete baštine koji su svjedoci prošlosti.
– Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, čiji je sastavni dio i Etnografski odjel, premda kompleksan naziv muzeja to ne otkriva, u procesu je obnove stalnog muzejskog postava u koji će ravnopravno biti interpolirana i građa koja nosi etnografski predznak. Odjel je formiran 1956. radi sakupljanja i tumačenja građe etnološkog karaktera i sadržaja s prostora današnje Primorsko-goranske županije, i dugi je niz godina bio predstavljen izdvojenim etnografskim postavom etnologa Željka Barbalića. Tim se postavom provlačila temeljna ideja o radu kao ljudskoj egzistenciji.

Etnografske teme zastupljene su i u Muzejskoj zbirci Kastavštine te Memorijalnom centru Lipa pamti, dvjema dislociranim zbirkama Muzeja.

Također, jako je važno da istraživači i znanstvenici svoja teorijska znanja nadopunjuju radom na terenu. Jer, antropolog koji nikad ne prakticira terenski rad gotovo je isto takva neobična pojava kao teorijski plivač, zaključit će naša sugovornica.