Književnost kroz povijest, poglavito hrvatska književnost na ovome primorskom, sjevernojadranskom području, ima neobičnu sudbinu. Dovoljno je pogledati što se zbivalo u pojedinim vremenima i epohama, pa da se u to uvjeri.

Naime, riječ je o kontinuitetu nečega što nije baš na prvi pogled vidljivo, ali što nedvojbeno postoji, i što se očituje u nečemu što bismo mogli nazvati probljescima ili bljeskovima, kaže uvodno dr. sc. Irvin Lukežić, redoviti profesor na riječkoj Kroatistici Filozofskoga fakulteta, vrsni poznavatelj književne povijesti Rijeke i cijeloga primorsko-goranskoga kraja.

Nužnost istraživanja

U vrijeme kada su tiskare rijetke i u Europi, Šimun Kožičić Benja u Rijeci je pokrenuo glagoljašku tiskaru, a poznata književna imena primorsko-goranskoga kraja protežu se sve do danas.

Izdvojili smo neka od njih, poznata i manje poznata, a profesor Lukežić istaknut će da je tzv. primorska problematika u hrvatskoj književnosti uglavnom ostala na značajnim uvidima Antuna Barca, koji je stvorio poznatu sintagmu o »veličini malenih«, kao i Vinka Antića koji se jedini sustavnije pozabavio istraživanjem ove problematike u više svojih preglednih članaka i knjiga.

– Dakako, bilo bi više negoli potrebno da se njihove rasprave nadopune novim i suvremenijim istraživanjima, da se temeljitije prouče brojni pisci i njihovi opusi koji su ostali najvećim dijelom nepročitani.

Po mojem skromnom mišljenju, književna djela koja su nastajala na području Rijeke, Liburnije, Hrvatskog primorja, otoka i goranskoga kraja neobično su poticajna istraživačka tema i ona će zasigurno privući neke buduće istraživače da se njima dodatno pozabave, da više prionu i potrude se oko svega toga.

Time bismo dobili jedan objektivan uvid u ono što nam se čini prije svega kulturno-povijesno važno, ali nesumnjivo u sebi ima i značajne umjetničke domete.

Samo je potrebno zagrijati stolicu i više se posvetiti radu na tekstovima i njihovim interpretacijama. Činjenica je da književna povijest uvijek prilično kasni u svojim elaboracijama i temeljnim istraživanjima, ali se nadamo da će se vremenom ipak to donekle promijeniti, kaže profesor Lukežić.

Dodaje kako je istraživanje naše lokalne baštine, pa tako i književne, nekako prepušteno stihiji, kao uostalom i mnogo toga drugoga, te da bi se još puno toga moglo i trebalo učiniti da se to stanje nekako popravi.

– U prvom redu čini mi se da je potrebna smišljena aktivnost na akademskoj razini koja bi stvorila uvjete za višegodišnje ostvarivanje jednoga takvoga važnoga projekta.

U tom smislu upravo smo na tragu nečega takvoga na razini čitavoga riječkoga sveučilišta, kako bi se to učinilo atraktivnijim i bolje organiziralo, bilo u okviru odgovarajućih studijskih kolegija i seminara, bilo u okviru specijalističkih doktorskih ili postdoktorskih studija na nacionalnoj i međunarodnoj razini, naglašava.

Posebne edicije

Veću ulogu u tom smislu mogli bi imati i lokalni muzeji, organiziranjem stalnih izložbenih postava, sjetimo se samo važnosti izložbe glagoljice u Sveučilišnoj knjižnici, a bilo bi dobro osmisliti još i mnoge druge izložbene postave, na primjer, izložbeni postav riječkoga tiska, riječke periodike i izdavaštva, starih knjiga i slično.

– U području izdavaštva svakako bi od velike važnosti bilo uspostavljanje posebnih književnih edicija namijenjenih izdavanju vrijednih starih djela, rukopisnih tekstova, kritičkih izdanja i drugog.

Mnogo je toga zanemareno i mnogo je toga ostalo neizdano, a bilo bi vrijedno da ugleda svjetlo dana. Postoje i nepoznate osobne i obiteljske zbirke rukopisa, arhivalija, biblioteke i slično.

Kao sjajan pozitivni primjer takvoga djelovanja vidim, primjerice, splitski Književni krug koji već godinama izdaje neobično vrijedna izdanja na ovome području koja su podjednako relevantna na lokalnoj kao i na nacionalnoj razini, govori profesor Lukežić.

Kroz povijest su za književnost i publicistiku imali i književni časopis, vrlo je važna pojava Riječke revije, Kamova i Dometa koji su zasigurno obilježili svoje doba, no publicistička i književna izdavačka scena ovoga područja već neko vrijeme stagnira ili i slabije.

– Iako su Dometi nastavili s povremenim kontinuitetom izlaženja, oni više nemaju onaj značaj kakav su imali tijekom druge polovice prošloga stoljeća.

Danas je to mjesto preuzela Književna Rijeka koja nastoji nekako pratiti tekuću literarnu produkciju. No, po mom sudu ona nije dostigla onu kvalitetu i razinu koju, primjerice, već godinama drži Nova Istra, koja izlazi trudom istarskoga ogranka DHK-a, zaključit će profesor Lukežić.

Šimun Kožičić Benja

Šimun Kožičić Benja (1460. – 1536.) pisac i tiskar, modruški biskup. Potomak ugledne zadarske plemićke obitelji. Najveći trag ostavio je svojom glagoljskom tiskarom u Rijeci gdje je u sedam mjeseci, 1530. i 1531. godine, otisnuto čak šest knjiga – »Misal hruacki«, »Psaltir«, »Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije«, »Knjižice krsta«, »Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov« te »Od bitija redovničkoga knjižice«.

Preduvjet za glagoljsku tiskaru bila je vrlo jaka lokalna glagoljaška tradicija, glagoljalo se u stolnoj crkvi, baš kao i u cijelom Primorju i Istri, jedinstvenoj zoni glagoljaštva. Osnivanjem njegove tiskare u Rijeci čuvala se ćirilometodska tradicija koja je neizostavni dio hrvatskoga identiteta. To je značajan pothvat i u euro

Franjo Glavinić

Franjo Glavinić (1585. – 1652.) barokni pisac i povjesničar, gvardijan samostana na Trsatu. Rodom iz Kanfanara a podrijetlom iz Bosne, Glavinić je također imao veliku želju da u Rijeci oživi rad glagoljaške (nekadašnje protestantske) tiskare, koju je htio preseliti ovamo iz njemačkoga Uracha.

Glavinić se potpisivao kao »Istrijanin«, »Reda S. Franciska male braće«, »daržave harvatske apostolski pripovodavac«, »bogoslov ili theolog«.

U pregledima starije hrvatske književnosti njegov prinos smatrao se i ocjenjivao rubnim. Tek novija istraživanja, napose E. Hercigonje i J. Vončine, osvjetljuju pravo njegovo djelo u kontekstu razvitka hrvatskoga jezika i književnosti.

Glavinić je spojio sjevernokajkavsku i južnočakavsku slovopisnu praksu, te dvjesto godina prije Ljudevita Gaja ponudio općeprihvatljiv latinični sustav, kao važan prethodnik hrvatskoga narodnoga preporoda.

Nikola Hermon

Nikola Hermon (1654. – 1731.) rođeni Riječanin, koji je objavio hrvatski molitvenik »Brašno duhovno« napisan na izvornoj riječkoj čakavštini toga vremena.

»Brašno duhovno« priručnik je Bratovštine svetoga Križa, koju su isusovci osnovali 1656. i kojoj su upravitelji bili Hrvati.

Priručnik je bez imena autora objavljen 1693. u Ljubljani, a L. M. Torcoletti utvrdio je 1911. da mu je Hermon autor. Djelo je ponovno objavljeno u Rijeci 1993. u redakciji Branka Fučića.

Josip Završnik

Josip Završnik (1769. – 1843.) veliki pravopisni reformator, po ocu podrijetlom Slovenac, rođen u Rijeci, preteča Ljudevita Gaja. Zastupnik slavenstva u doba kada je ono smatrano zazornim i opasnim, posebno u bečkim carskim krugovima.

Ironično je što je Završnik bio pravnik u vojnoj službi austrijske vojske, koji je unatoč tome hrabro zastupao svoje ideje i promicao ideju slavenstva kao nečega čemu slijedi svijetla budućnost.

Pokazao da se latinica može prilagoditi hrvatskim potrebama pomoću dijakritičkih znakova. Ostavio je zanimljivo autobiografsko svjedočanstvo u kojem se služi čudnovatim namjerno arhaiziranim oblikom jezika koji je toliko enigmatičan da ga treba prevoditi kao da je riječ o nekom stranom jeziku.

Fran Kurelac

Fran Kurelac (1811. – 1874.) književnik i filolog. Rodom iz Bruvna na Krbavi, starinom Ogulinac. Profesor hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji.

Izuzetnost Kurelčeva bila je u slobodi njegova duha i mišljenja, u izravnosti i jednostavnosti njegovih poruka, u ponosnom osjećaju vlastitoga nacionalnoga identiteta i domoljublja, u silovitu zamahu njegove zvonke govorničke ljeporječivosti, koja je uvijek, nepogrešivo, znala pronaći svoj put do ljudskoga osjećaja i srca, pobuditi ga na djelovanje, oduševiti ga i zaraziti beskrajnom vjerom u plemeniti smisao borbe za vlastiti nacionalni preporod, koji i nije bio drugo doli neprestano i marljivo nastojanje oko vlastite knjige.

Viktor Car Emin

Viktor Car Emin (1870. – 1963.) književnik i publicist. Svoju silnu energiju posvetio je promicanju interesa istarskih i primorskih Hrvata.

No, on se, poput svoga zemljaka Eugena Kumičića, nije uspio nikada nametnuti hrvatskom književnom mainstreamu, kako u drami, tako i u prozi.

Ipak, stvorio je neobično vrijedno ostvarenje – politički roman »Danuncijadu« koji je apsolutno relevantan i u okviru cjelokupne hrvatske književnosti.

Iako se Carev roman ne može uspoređivati s, primjerice, Krležinim »Zastavama«, »Danuncijada« je neobično zanimljivo ostvarenje u domeni političkoga romana.

Vladimir Nazor

Vladimir Nazor (1876. – 1949.) iznimno je važno književno ime na ovim prostorima. Godinama je djelovao kao ravnatelj mjesne Učiteljske škole u Kastvu.

Surađivao je u listu Mladi Istranin, koji će 1909. promijeniti ime u Mladi Hrvat, glasilu što će ga u Opatiji zajednički uređivati Viktor Car Emin i Rikard Katalinić Jeretov.

Zajedno s njima i drugim domoljubnim istarskim narodnjacima zdušno se borio za hrvatski nacionalni identitet Istre. U tom su kastavskom razdoblju bile izdane Nazorove pjesničke zbirke Lirika, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Pabirci i Hrvatski kraljevi, koju će hrvatsko čitateljstvo s oduševljenjem prihvatiti, životinjski ep »Medvjed Brundo«, romantički ep »Utva zlatokrila«, pripovijest »Mrtvo ostrvo«, priče »Stoimena« i knjiga proze »Istarske priče«.

Na nagovor Branka Gavelle bio se bavio prevođenjem Shakespeareova »Macbetha«, a na vlastitu pobudu i prevođenjem Danteova »Pakla«.

Došavši iz Kopra u Kastav, posebno je obuzet istarskom/liburnijskom čakavštinom, u kojoj otkriva mogućnosti nove i drugačije poetičnosti.

Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) književnik. Oko njega i njegovih djela stvoren je svojevrsni mit avangardista i buntovnika, ali nažalost djelovao je prilično kratko te preminuo mlad zbog bolesti.

Ovaj Veliki Psovač bio je svojevrsni enfant terrible onovremene hrvatske književnosti. »Krut, nervozan, opor, neugodan, s neočekivanom hrabrošću da u provincijalnoj sredini stavi na diskusiju sve: i nacionalne mitove, i ustaljeni moral, i međuljudske odnose, i sakrosanktnu hrvatsku književnost« (I. Frangeš).

Njegov se intenzivni život završio tragično i prerano u dalekoj Barceloni, tako da njegovo djelo zapravo predstavlja neobičan torzo.

Ostaje opravdano pitanje kako bi se razvijala naša književnost da je Kamov uspio doživjeti svoju punu zrelost. Ovako, ostaje samo velika i nenadoknadiva praznina, jer je taj neobični mladić u sebi nosio nesumnjivo genijalne crte i značajke.

U njegovoj je velikoj sjeni ostao pomalo nepravedno zapostavljen i zaboravljen mlađi brat Nikola Polić, daroviti pjesnik, feljtonist i glazbeni kritičar, poznati zagrebački i sušački boem. Nikola je ostao nekako previše plahoviti pjesnik u sjeni velikog, mračnog i bučnog brata.

Drago Gervais

Drago Gervais (1904. – 1950.) književnik. Zahvaljujući njemu, Nazoru i drugim piscima u dvadesetom stoljeću dolazi do prave renesanse primorske književne čakavštine, te možemo govoriti čak o fenomenu čitave nove lokalne književnosti koja danas predstavlja neobično zanimljiv istraživački korpus i izazov.

Međutim, u korpusu hrvatske književnosti to često nije smatrano relevantnim, jer se iz glavnoga grada na sve ono što ne dolazi iz Zagreba često ne doživljava kao književno relevantno.

Bio je direktor Drame, nakon Drugog svjetskog rata, a potom do smrti intendant Narodnoga kazališta Ivana Zajca u Rijeci. Pozornost književne kritike privukao je već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929) i postao jedan od najistaknutijih hrvatskih dijalektalnih autora.

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić (1913. – 1943.) pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj. Rodom iz Lukovdola. Nadimak Goran dodao je svome imenu izražavajući inspirativnu privrženost zavičaju u koji se često vraćao.

Izgubivši oca već u desetoj godini, s majkom i mlađim bratom zlopatio se u Zagrebu. U dvadeset i petoj godini obolio je od bolesti pluća, liječeći se u sljemenskom lječilištu Brestovac.

Studirao je slavistiku, radio kao novinar, književnik i kritičar. Koncem prosinca 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane.

Ubijen je već u srpnju iduće godine u ne sasvim razjašenjenim okolnostima od četničke ruke nedaleko Foče.

Grob mu je ostao nepoznat »u planini mrkoj«, ovijen proročanskom pjesničkom vizijom (Moj grob). »Čitavo mu je djelo, još od prvih redaka, zastrto neobičnom, nepritajenom slutnjom tragične smrti« (I. Frangeš).

Nedjeljko Fabrio

Nedjeljko Fabrio (1937. – 2018.) nedvojbeno najdominantniji i najutjecajniji hrvatski književnik s ovoga prostora, koji se podjednako istaknuo kao dramatičar i prozaist, te pisac ogleda i glazbenih kritika.

Autor Jadranske trilogije (Vježbanje života, Berenikina Kosa i Triemeron). Najveći dio života djelovao je u Zagrebu, gdje je bio književni mainstream, a ne u Rijeci, gdje se zapravo osjećao kod kuće.

Velika je šteta što se na njega obično gleda isključivo iz perspektive »Vježbanja života«, a ostali dio njegovoga opusa se nekako zanemaruje. Prvenstveno njegovi sjajni eseji i glazbene kritike.

Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić (1949. -) publicistica, novinarka i književnica rođena u Rijeci. Živi u Stockholmu i Zagrebu. Objavljivala je veći broj romana, publicističkih knjiga, priča i eseja.

Njen opus vezan je uz problematiku suvremene hrvatske stvarnosti. U svim njenim romanima dominantna je tema žensko tijelo, a u većini djela često se isprepliću autobiografski sadržaji i fikcionalnost, osobno i intimno, s onim što je opće i javno.

Autoricu odlikuje analitičko-publicistički stil izrazito polemičkoga naboja, posebno od vremena pada komunizma. Ona istovremeno pripovijeda, opisuje i razmišlja, a posebno u kratkoj formi. Djela su joj prevedena na dvadesetak europskih i svjetskih jezika.