Iako već više od deset godina uživa u mirovini, nekadašnja urednica Zabavnog programa HRT-a Ksenija Urličić zadržala je istu žustrinu i emocionalnost kad se prisjeća i govori o godinama provedenih ispred i iza televizijske kamere. Tek i da se pokušamo prisjetiti njenih samo važnijih projekata koje je iznijela u Zabavnom programu, bio bi to zaista podugačak popis. Spomenimo samo da je ona »mama Dore«, da je osmislila prvi televizijski spektakl »Sedma noć« i izvela ga iz studija na osječki stadion i u pulsku Arenu… Brojni su zahtjevni projekti koje je ova Zagrepčanka rođena u Splitu intimno smišljala te dovršavala pred oduševljenim brojnim gledateljima.

Strasti i upornosti nikada joj nije nedostajalo, a u svom glasu i stavu sve je to zadržala i do danas. Kreativnost i potrebu stvaranja prenijela je u svoj vrt koji je postao njezina oaza mira, pa danas uživa u svom zagrebačkom domu dočekujući svoje unuke i praunuke koji uživaju u bakinom cvjetnom dekoru.

Dragocjeni mir

Hrvatskoj televiziji podosta ste toga ostavili u »miraz«, je li vam bilo teško prilagoditi se drugom ritmu nakon umirovljenja?

– S umirovljenjem sam okrenula novu, vedru stranicu života. Moji su se interesi, pa rekla bih i želje, našli na novom kolosijeku. Krenula sam naprijed, zahvalna životnom putu koji me je doveo do novih spoznaja, do ravnoteže želja i mogućnosti, do dragocijenog mira, koji je nedvojbeno jedan od temeljnih uvjeta za sreću.

Što su danas vaši prioriteti?

– Upravo ovo o čemu govorim. Svi moji veliki projekti usmjerili su se prema mome vrtu, kuhinji, prema mojoj obitelji. Radosni izazovi na koje sam se bacila s podjednakim zanosom i žarom. Veselja je uvijek bilo u mome životu. U svim sam njegovim fazama osjećala da sam mnogima potrebna i draga, bilo da je riječ o mojim suradnicima, prijateljima ili brojnoj obitelji. Posao nikad nije bio prepreka veselju, pa ni sada, kada gotovo redovno uređujem svoj omiljeni vrt, kada njegujem svoja dragocjena prijateljstva i kada omiljenim jelima dočekujem obitelj. Hvala Bogu, dobrog sam zdravlja i zavidne energije za svoju dob.

Uz vaše ime vezuju se brojni epiteti, među njima i »čelična lady«, kako biste vi sebe sami opisali?

– Ako bi to bio sinonim za rad, red i disciplinu, ne bih imala ništa protiv. Međutim, duboko sam emotivna osoba. Kada sam zbog dobrobiti projekta znala biti oštra i neugodna, kada sam burno reagirala, sve sam to naknadno teško proživljavala i nastojala, blagošću, ispraviti. Moje ponašanje, i u privatnom životu, često graniči s kompulzivnošću, koje nije ugodno mojoj okolini. Svugdje mora vladati besprijekoran red, u frižideru, policama, vrtnom alatu. Uvijek nešto slaže – rekli bi moji. Tako je bilo i na poslu. Taj moj urođeni perfekcionizam često je opterećivao i mene i okolinu.

Ratu usprkos

Vrlo ste usmjereni i do kraja dosljedni u svemu čemu se posvetite, malo toga prepuštate slučaju. Smatrate li da su to osobine koje bi i danas bile poželjne u nekom radnom okruženju?

Ksenija Urličić Foto S. Drechsler

– Upravo tako. Uporna sam osoba i zamišljeno ili započeto želim realizirati i dovesti do kraja. Da, mislim da je to »condicio sine qua non« i u životu i u radnom okruženju. Uvjet za uspjeh, duševni mir i radost.

Dok ste bili urednica Zabavnog programa HRT-a, on je živio svoje zlatno doba. Ne samo što ste osmislili brojne emisije, već ste postavili novi trend, odakle ste dobivali ideje? Što smatrate nužnim i važnim u tom procesu nastajanja novog projekta? Naime, to nije nimalo lak zadatak i nosi veliku odgovornost, kako ste se intimno nosili s time?

– Bez lažne skromnosti, ističem kako je »moje vrijeme« bilo vrijeme procvata Zabavnog programa HTV-a. Nakon dugog i bogatog TV iskustva, našla sam se na »svome terenu«. Intimno sam bila ispunjena zanosom, domoljubljem i entuzijazmom. Bila sam ponosna što mi je povjeren taj iznimno osjetljiv zadatak u teškim vremenima Domovinskog rata. Da, ponos i odgovornost. Okupila sam sjajnu ekipu i krenuli smo naglo, bez stajanja. Snažno, prepuni ideja i ratu uprkos.

Bili ste prisutni uz svaki projekt, sjećam se i postavljanja zabavnog spektakla 200. izdanja Sedme noći u pulskoj Areni, nadgledali ste baš sve?!

– Svaki projekt je bio nedjeljiv dio mene, svakom sam osmislila ime, pisala scenarije. U svakome, pa i onom veličanstvenom 200. izdanju »Sedme noći« u pulskoj Areni, bila sam i urednica, ali i inspicijent. Vodila sam ekipu gotovo vojničkom disciplinom. Naši projekti »uživo« završavali su s odmakom od minus ili plus 5 minuta od predviđenog vremena. Bila sam okružena iznimno talentiranim zaljubljenicima u posao, kao što sam bila i sama. Naš se uspjeh krio u postojanosti zajedničkih želja, u našoj upornosti.

Ksenija Urlicic, bivsa glavna urednica zabavnog programa HTV-a

»Sedma noć« bila je prva zabavna emisija takvog tipa, veliki projekt, velika produkcija, je li HRT u to doba ipak mogao iznijeti veći projekt, odnosno gdje su razlike u odnosu na danas?

– Veliki projekt, zahtjevne produkcije, prepun glamura, s 200 do 250 sudionika. Ono čega se s ponosom sjećamo je naša odvažna odluka da izađemo iz studija. Posebno se sjećamo odlaska na stadion u Osijeku, na prvu crtu razdvajanja, što je u to vrijeme nosilo određene rizike i »izluđivalo« meni nadređene. Nezaboravno! Prepun stadion oduševljenih gledatelja, koji su poput nas, zanemarili opasnost, prkosili. Demonstrirala se hrabrost i inat široke slavonske duše, prisutne tijekom cijelog Domovinskog rata. U odnosu na danas, najveće su razlike u tehničkim i produkcijskim uvjetima, koji su mnogo bolji, rekla bih savršeni. U fokusu svega je čovjek, stvaralac.

Kako je sve počelo?! Naime, pročitala sam da ste imali i ponude za filmske uloge, ali ipak kamera vas je odlučila zavoljeti na drugi način?

– Petnaestogodišnjoj učenici gornjogradske gimnazije ponuđena je glavna uloga u filmu »Mala Jole« Nikše Fulgosija. Ulogu sam dobila zbog svoje vještine plivanja i skokova u vodu, što je bilo presudno za priču o Jolandi Gruber, prvoj ženi pomorskom kapetanu.

Bilo je to dosta traumatično iskustvo, naporno, nešto što me je zauvijek odbilo od filmske kamere. Na sljedeći poziv za audiciju nisam se ni javila. Ipak, taj pokušaj doveo me je do TV kamere. Naime, Ivan Hetrich, asistent režije na filmu, ponudio mi je da se prijavim na audiciju za TV najavljivačice. I tako sam ja, na prvoj godini romanistike počela zarađivati svoj studentski džeparac.

Ksenija Urlicic, bivsa glavna urednica zabavnog programa HTV-a.
Photo: Grgur Zucko/PIXSELL

Rođeni ste u Splitu, u Zagreb ste došli kao vrlo mala djevojčica, moglo bi se reći da ste Zagrepčanka. No, čini se da ste uvelike njegovali nemirne dalmatinske gene u zagrebačkom okruženju, jednostavno bili ste drukčiji?

– Da, rođena sam u Splitu, odgojena u patrijarhalnoj, katoličkoj obitelji, uz dva starija brata i sestru. Oca liječnika i majku domaćicu. U Zagreb su me doveli s nepune tri godine. Sva moja sjećanja, moje odrastanje, moja prijateljstva, vezana su za ovaj grad. »Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče« pjeva Jadranko Črnko. Moj prelijepi, ranjeni grad… Kod kuće smo razgovarali dalmatinskim narječjem, s mnoštvom talijanizama. Roditelji su često razgovarali talijanski, koji smo mi djeca itekako dobro razumjeli. Upravo ta kombinacija s kajkavskim okruženjem, rezultat je vrlo čistog hrvatskog jezika kojim sam govorila tijekom svoga profesionalnoga života.

Tuđmanovo odlikovanje

Mislim da bi bilo teško nabrojiti sve projekte u kojima ste sudjelovali i osmislili ih, ali ima li neki koji vam je baš prirastao srcu?

– Pokušat ću ih nabrojiti. Prvi veliki glamurozni spektakli, prvi izlasci iz studija, prve kontakt emisije »uživo«, poput dočeka Nove godine ‘91./’92. kada smo Novu dočekali tiho uz pješčani sat i pozvali gledatelje da upale svijeće u prozorima. Prva licencna emisija »Treća sreća«, prvi kulinarski dvoboj koji sam nazvala »Kruške i jabuke«. Oživljavanje festivala, primjerice onog opatijskog. Emisije narodne glazbe, talk showovi, rađanje Dore, uspješni nastupi na Euroviziji, pa čak i start Opera boxa, koja je dobila šansu u mome programu. Posebno sam ponosna na potporu koju je Zabavni program pružao stvaranju i afirmaciji prelijepih domoljubnih pjesama. Sve je bio i ostao neki dio mene. Mogla bih reći da su mi posebno prirasle srcu moje dvije autorske emisije, nastale obje u vrijeme Domovinskog rata. »Vinkovci su i jeseni jesu« i »Vukovar, svjetionik hrvatstva na Dunavu«. U srcu nosim i izlazak na kninsku Tvrđu, samo tjedan dana nakon Oluje. Osmislili smo glazbeno-scenski recital »Pozdrav tebi, Zvonimirov grade«, dirljiv i ponosan, ispunjen optimizmom. Za taj me je uradak naš predsjednik Franjo Tuđman odlikovao medaljom Oluja.

Život je duga škola poniznosti

Što biste danas savjetovali mladoj lijepoj ženi?

– Savjetovala bih da pristupi životu s vjerom i poštovanjem prema sebi i drugima. Da shvati na vrijeme, kako nam život vraća samo ono što mi drugima dajemo. Da se iz puke žurbe za uspjehom ne lišava najljepših životnih radosti. I da bez obzira na sve, nikad ne zaboravi kako je život duga škola poniznosti.

Društvene mreže prepuštam mlađoj generaciji

Jeste li prisutni na društvenim mrežama? Što mislite o tom načinu komuniciranja i »druženja«?

– Trudim se slijediti modernu tehnologiju i služim se njome, ograničeno, dakako. U obitelji imam mladih instruktora, koliko god poželim. Društvene mreže prepuštam onima kojima pripadaju, mlađoj generaciji. Razumijem njihove prednosti i posebno ih cijenim u ugrozi koja nas je zadesila. Korisne i nezamjenjive.