Samozatajna riječka pjevačica Tina Vukov nakon desetogodišnjeg bavljenja glazbom na vrhuncu karijere povukla se sa scene. Danas, nakon pauze od četiri godine, ipak se vraća s novim pjesmama.

Pjevačica iznimnog glasa, neuobičajeno jednostavne, ali vrlo upečatljive scenske pojave, najavljuje nešto sasvim novo. U studio ulazi najesen, a nakon toliko izbivanja, već je sad trese uzbuđenje.

Tijekom ljeta uživat će u kupanju i sunčanju na relaciji Rijeka – Krk, gdje njezina obitelj ljetuje u vikendici i nije isključeno da će na društvenim mrežama objaviti poneku pjesmu u spontanom kućnom izdanju, ogrtaču i papučama, čime je i do sada često oduševljavala svoje pratitelje.

Pjesme u ladici

Je li istina da se napokon ponovo vraćate glazbi?!

– Uvijek sam u glazbi, ali istina je da sad intenzivnije radim na novom materijalu koji me posebno veseli.

Pripremate album, ali rekli ste da imate još puno pjesama i u ladici… Pišete i sami?

– Imam pjesama u ladici koje čekaju svoje vrijeme, no nisam ih ja pisala. Probala sam skladati i nisam baš zadovoljna, niti me ikada uhvatila neka posebna inspiracije za time, tako da se držim onoga što mi ide. Možda jednom u budućnosti, tko zna.

Prvi diskografski ugovor potpisali ste sa samo 14 godina s Croatia Recordsom, a još prije toga, s 12 godna ste već bili u studiju? Je li vam nedostajao profesionalni odnos s glazbom kroz ovu skoro desetogodišnju stanku?

– Nisam baš imala desetogodišnju stanku, uvijek pjevam, samo nisam medijski eksponirana kao u samim počecima. No, nedostajalo mi je dio toga, svakako, sad se veselim novim projektima koji kreću najesen.

Možete li barem malo konkretnije nagovijestiti o kakvom se projektu radi?

– Radi se o albumu koji kreće u realizaciju najesen i bit će konceptualno drugačiji od onoga što sam dosad radila, ali jako blizak meni. Zaista sam uzbuđena nakon toliko godina izbivanja iz studija.

Oduvijek ste bili samozatajni, no kad biste snimili novu stvar, sve biste ostavili bez daha. Neke od vaših pjesama nagrađivane su ozbiljnim glazbenim nagradama kao što je Porin, bili ste na Dori…

– Bila sam samozatajna, ali istovremeno željna pjevanja i imala sam sreću da sam u startu naišla na Roberta Funčića koji je postavio visok standard s pjesmama koje je napisao za moj prvi album.

Na Dori sam predstavila »Tuga dolazi kasnije« i »Il treno per Genova«, dvije pjesme koje su me najviše obilježile i bez kojih sav taj uspjeh ne bi bio moguć.

Danas, s odmakom, sam jako ponosna na sve što smo napravili zajedno, i sve što je uslijedilo nakon toga. Glazba i kvaliteta su mi uvijek na prvom mjestu.

Foto: Damir ŠKOMRLJ

Duet s Arsenom

Od velikih koncerata sjećam se onog u riječkom kazalištu, ne dospiju baš svi pjevači u taj elitni prostor?

– Jako sam ponosna na taj koncert i suradnju s Igorom Savinom koji je bio idejni tvorac svega. On je imao taj projekt u glavi, a meni je ponudio da pjevam i odaberem pjesme. Hvala Bogu da nisam bila toliko svjesna težine tog nastupa, inače je upitno bih li se bila usudila iznijeti ga. Ali bilo je predivno iskustvo, iznad mojih očekivanja, publika je bila divna, nadam se da ćemo ponoviti nešto slično.

Surađivali ste s i hrvatskim glazbenim magom Arsenom Dedićem, kako je uopće došlo do te suradnje i što ste sve polučili kroz to glazbeno druženje?

– Prvo sam snimila pjesmu »Tuga dolazi kasnije« s Matijom Dedićem, zatim se preko njega spontano došlo na ideju za duet i s Arsenom. To je bio čovjek u našim udžbenicima iz glazbenog, nisam mogla vjerovati da se to stvarno događa. Arsena smatram jednim od naših najboljih skladatelja ikad, često još uvijek slušam njegove pjesme doma. Što se tiče suradnje i druženja, uvijek je bio izrazito duhovit, zabavan i topao prema meni, podržavao me na svakom koraku. Imam samo lijepa sjećanja vezana uz to glazbeno druženje.

Vaš je glas prepoznatljiv, ujedno i jedan od najboljih na hrvatskom glazbenom nebu. Najčešće izvodite šansonu, jazz, zapravo volite laganice ili…

– Wow, hvala vam na lijepim riječima. Volim svakakvu glazbu, od klasike do hip hopa, i disco, i tragediju, ali ipak mi je najdraža prekrasna melankolična balada. Melodija koja priča priču bez teksta je po meni nešto najupečatljivije i centar glazbe. Uz svoje pjesme uvijek uvrstim klasike u repertoar.

Nehaj sa šarmom

Ponekad snimate kućne uratke i objavljujete ih na društvenim mrežama, ali vrlo ste spontani, čak ne marite odviše za vanjski izgled, pojavite se u trenutačnom izdanju, ponekad i u pidžami s nesređenom frizurom i bez makeupa, već kako se zateknete?! No, izgledate sjajno, moram reći da taj vaš nehaj ima puno šarma!

– Hvala! Vjerojatno bih se trebala srediti za sve snimke, ali najčešće najbolje ispadnu one koje nisam pjevala s namjerom da ih objavim. Pa onda kad su već dobro ispale, nije mi problem pokazati se u kućnom izdanju. Ionako svi izgledamo slično skroz nesređeni.

Moda vas ipak zanima, zar ne?

– Više od mode me zanima kako netko nosi svoj stil. Sviđa mi se primjerice stil Deane Keaton, jer je njezin i savršeno joj pristaje. Sviđa mi se i vječno crna Diamanda Galas. Njih dvije su dosta suprotne, ali vidim se u objema.

Što preferirate osim crne boje i traperica?

– Dobro me poznajete (smijeh). Volim crne dugačke haljine, pogotovo za pozornicu. Volim udobne bijele tenisice. Volim i tamnije jarke nijanse svih boja. S druge strane, pastelne nijanse su nešto što bih uvijek izbjegla.

O svom privatnom životu ne volite govoriti, ljubomorno ga čuvate…. Hoćete li nam barem samo otkriti ima li trenutačno netko u vašem životu koga posebno skrivate?

– Imam divne prijatelje i volim svoju slobodu, to je trenutačan privatni život.

Foto: Damir ŠKOMRLJ

Životni put

Osim glazbom, na studiju ste se bavili engleskim i filozofijom. Što bi zapravo bio vaš životni izbor, glazba ili možda nešto drugo? Gdje se vidite u slijedećih deset godina?

– Studirala sam engleski i filozofiju, dva predmeta koja su mi uz glazbu oduvijek bila strast. No, mislim da je glazba moj životni put.

Što je za vas zrelost?

– Za mene je to stajanje na zemlji i prihvaćanje života i po dobrom i lošem. To može biti svjestan rad, nešto što prirodno dolazi s vremenom, ili može biti i nečija priroda. Neki su u startu zreliji od drugih. Ne znam koliko sam ja dosegla svoju zrelost, ali 30-te su mi puno, puno mirnije i draže od 20-tih, zasad. Bolja sam u prihvaćanju sebe.

Povodite li se za razumom, osjećajem ili instinktom?

– Iskreno, mislim da su te stvari isprepletene. U nekim situacijama je razumnije povoditi se za osjećajem nego za »praznim« razumom koji te prividno štiti, ali ne čini ti zaista uslugu. Pokušavam uskladiti to dvoje. Intuicija je pak nasuptilnija i slijediti je zahtijeva hrabrost, mislim da to prerijetko radim.

Gledam svoja posla

Često prošetate Korzom i sjednete na kavu, ali sakriveni iza velikih tamnih naočala gotovo ste neprimjetni. Volite biti »inkognito«?

– Korzo mi je blizu kuće i često se spustim na jutarnju kavu. Zapravo volim svoj mir u tom jednostavnom užitku ispijanja kave i čitanja novina, to sam radila čak i u srednjoj školi. Nakon nastave bih sjela u kafić, pila Nescaffe, slušala izvrsnu glazbu koja se uvijek tamo puštala, i uživala nekih sat vremena. Znam da sam nekima izgledala čudno, još nismo imali ni smartphone, što bi čovjek radio sam toliko dugo? Ali ja sam obožavala taj ritual.

Što vas zanima kod ljudi, zanimaju li vas uopće ljudi ili imate neke druge fokuse?

– Ovo je najbolje pitanja koje su mi ikad postavili, haha. Naravno da me zanimaju ljudi, ali moram priznati da oduvijek više gledam svoja posla nego što me zanima što se zbiva kod drugih, takva mi je priroda valjda. Kao dijete sam puno vremena provela sama i samoća mi je skroz prirodno stanje. No imam dugogodišnje prijatelje, iz osnovne i srednje škole, koje volim i koji me obogaćuju, tako da nikad nisam usamljena. Volim vidjeti dobrotu i autentičnost kod ljudi.

Foto: Damir ŠKOMRLJ

Osim jazza i šansone, volite i operu, zaljubljenica ste u Mariju Callas, što vas točno kod nje i njene glazbe uzbuđuje?

– Da! Operu sam zavoljela s 15 godina, kad sam krenula na sate pjevanja kod profesorice Petje Tataj koja je imala trajni utjecaj na moj vokalni senzibilitet. Ona je podučavala tehniku klasičnog pjevanja koje mene tada nije baš zanimalo, ali ipak me zaintrigiralo i otvorio mi se svijet opere. Prvo sam počela slušati Mariju Callas jer mi je bila najpoznatije ime, a nakon nje je teško slušati nekog drugog. Ne samo što je imala unikatan, topao dramski vokal, nego je po meni najbolje prenosila dušu tragičnih djela koje je uglavnom izvodila. Bila je unutra skroz i beskopromisno. Takva vrsta umjetnika se rađa vrlo rijetko.

Kakav biste vi dojam željeli ostaviti iza sebe kao pjevačica?

– Ako sam nekome pružila ono što meni glazba pruža, to mi je najveći kompliment.

Kako ćete provesti ljeto?

– Između Rijeke i Krka gdje imamo vikendicu, i uživati!