Iz njegovog pera izašle su najljepše i najdirljivije melodije pjesama posvećenih Dalmaciji. Njegove “Dalmacija u mom oku” ili “Budi noćas mirno more”, “Maslina je neobrana”…, postale su više od pjesme i hita, postale su dalmatinske himne bez kojih ne prolazi niti jedno druženje ni slavlje.

Riječ je o skladatelju, tekstopiscu i aranžeru Dušanu Šarcu, rođenom Šibenčaninu koji danas svoje umirovljeničke dane provodi u rodnom gradu i još uvijek aktivno sudjeluje u glazbenom svijetu.

Ne onako kao što je to nekad činio kao urednik u diskografskoj kući Jugoton u vrijeme hrvatske glazbene renesanse u razdoblju između 60-tih i 80-tih, ali osnivač je Omiškog festivala, a svako ljeto vodi i Festival dalmatinskih šansona.

Skladatelj više od 800 pjesama koje su pjevali Mišo Kovač, Tomislav Ivčić, Zdravko Čolić, Meri Cetinić i mnogi drugi, ni danas ne miruje pa smo razgovor vodili telefonski u pokretu negdje na putu iz Omiša za Zagreb.

Dalmatinski mentalitet

Kako je započelo vaše druženje s glazbom, negdje sam pročitala kako ste se sami jednom našalili i kazali da su magarci bili vaši prvi “pozadinski pjevači!”?

– Je, šaljivo, ali istinito, jer u Šibeniku je glazbena škola bila smještena nasuprot Starog pazara. Nedaleko su se vezivali magarci, a tim putem prolazili su i kamioni. Bilo je dosta bučno, a izbora nije bilo i trebalo se uklopiti u tu neobičnu glazbenu kulisu.

Uvijek se tako rado našalite na vlastiti račun?

– Ma naravno! To je stvar dalmatinskog mentaliteta. Dalmatinci će često i sami izmisliti kako je netko nešto rekao za njih samo kako bi im život bio zanimljiviji, kako bi se mogli nasmijati, zabaviti. Arsen Dedić je primjerice bio pravi majstor u tome.

Izmislio bi nešto i kazao kako to drugi govore o njemu. To je dio dalmatinskog folklora, Dalmatinci ne vole dosadan život.

U bogatoj karijeri napisali ste oko osam stotina pjesama. Pišete li još uvijek?

– Ne pišem više, ta su vremena prošla. Sve u svoje vrijeme. Svako razdoblje donosi nešto drugo. Život donosi raznolike kulise i u njima živimo. U to vrijeme su okolnosti bile takve da su se neke stvari poklopile.

Nemoguće je i neprirodno ostati u jednom vremenu zauvijek.

Svjetski rekorderi

Gotovo sve vaše pjesme su nadahnute Dalmacijom, pune osjećanja za kraj, ljude… Znali ste izraziti emociju do zadnje potankosti. Jeste li možda i sami zasuzili nad nekim stihom dok ste ga pisali?

– To osjećanje je prirodno došlo s mojim odrastanjem. U vrijeme kad sam bio klinac s glazbom smo se susretali samo preko Radio Luxembourg​a i ono što bi uspjeli čuti s talijanskih radio postaja. Tu i tamo bi netko od pomoraca donio singlicu pa je to bio doživljaj.

S tim s čim odrastamo to ostaje za cijeli život. Ispočetka sam pisao sam, a kasnije sam se povezao s tekstopiscima Dragom Britvićem, Krstom Jurasom i Perom Picukarićem.

Surađivao sam i s drugima, ali s njima najviše. Imali smo dobru suradnju, a i privatno smo se družili.

Surađivali ste i s najboljim pjevačima tog razdoblja, mega zvijezdama poput Miše Kovača, Zdravka Čolića i drugih. Je li to bila uvijek i povlastica?

– Mišo mi je prvi dao šansu. Jasno nitko ne može uspjeti sam, a Mišo je bio etablirani pjevač koji me je prepoznao i ponudio suradnju. Bilo je to zlatno doba diskografije kad je sve cvalo.

U bivšoj državi po broju stanovnika imali smo takvu tiražu da smo bili svjetski rekorderi. To su bila potpuno druga vremena. Danas, rekao bih, da uopće nema više diskografije.

O vašoj suradnji s Mišom Kovačem ispisane su stranice… Kako biste u jednoj riječi ili rečenici opisali Mišu i vaš odnos?

– Mišo je specifična osoba. Da živi u Americi o njemu bi se snimale serije i filmovi. Njegov je život poseban. Veliki je pjevač i na sreću postoje snimke koje o svemu mogu posvjedočiti. Mišo je unikat i iznimka.

Njegove tiraže su ogromne. Danas mnogo mlađi pjevači, koji možda nisu bili ni rođeni u vrijeme kad je on bio na vrhuncu karijere, pjevaju njegove pjesme. U studiju je s njim uvijek bilo najlakše surađivati.

Bio je sjajan, mogao si ga maltretirati, ali sve je podnosio stoički. Mišo je veliki profesionalac i vrlo inteligentan.

Glazba u krizi

Jeste li dolazili u kreativne sukobe s izvođačima zbog neslaganja oko teksta?

– Pjevači su čudni ljudi, čudne naravi. Važno im je da budu u centru pažnje, pa kad nisu, nisu najsretniji. No, ne bih rekao da je bilo problema. Ipak je to ekipni rad i ako svatko radi svoj posao nema problema.

Ipak, temperamentan ste Dalmatinac britkog jezika, vjerujem da ni s vama nije bilo lako. Jeste li ikad zažalili zbog svoje naglosti?

– Ne, nisam. U svakom poslu, a posebno u ovom specifičnom, najbolje je kad svatko ima svoj stav, kad su poslovi razdijeljeni i kad svatko dobro odradi svoj dio posla.

Što je dobar tekst pjesme? Možete li prepoznati hit?

– Ne, to nitko na svijetu ne može prepoznati. To su gluposti za malu djecu. Nitko ne može predvidjeti put pjesme.

Primjerice pjesmu “Da te mogu pismom zvati” nitko nije registrirao prvih pet godina, na radiju se uopće nije vrtila, pjevao ju je čak i Oliver i Grdović…

To je tipičan primjer, dokaz, kako put pjesme nitko ne može znati, a ni predvidjeti.

Jugoton je bio produkcijski gigant. Neki singlovi i albumi dostizali su milijunske naklade. Kako danas stoje stvari?

– Situacija se promijenila, nestala je hrvatska diskografija. Nema prodaje. Platforme su se promijenile tako da vlada zbrka i teško se tu snaći. Nekad su svi s nestrpljenjem čekali Splitski festival, odnosi su bili sasvim drugačiji.

Postojao je zdrav rivalitet između pjevača. Sociološki odnosi mijenjaju situaciju. Mislim da su festivali zabavne glazbe nekad imali smisla. Danas ih ima još nekoliko, ali izgubili su status velikog glazbenog događaja.

Meni je Omiški festival jedini koji ima svoje opravdanje, ne zato što i sam sudjelujem u njegovu stvaranju, već zato što zaslužuje podršku. On ima svoju kulturološku i etnološku notu i važan je za Dalmaciju i šire.

Glazba je i inače u krizi. Nema više zvijezda, ne samo domaćih, nego ni na svjetskoj sceni. Možda bi se moglo reći kako je sve rečeno, iscrpljeno… Bogata vremena pop i rock glazbe su iza nas.

Glas i ono “nešto”

Što mislite, vole li ljudi danas glazbu jednako kao nekad ili jednostavno više nismo raspjevana nacija?

– Teško je dati odgovor na to pitanje. To je kao moda. Možemo samo konstatirati, ali odgovora nema. Šokirao sam se kad sam vidio koliko narodnjačkih klubova ima u Zagrebu i kako naša mladež praši na nju.

Zanimljivo u Beogradu nema toga, ali u Zagrebu ima. Je li to neki bunt ili neki njihov ispušni ventil, jer nije vrag da to vole?!

Nekad je bunt bio punk i rock…

– A, bože moj, sve u svoje vrijeme. Znate što je Platon rekao: kakva je država, takva je glazba. Sve su oni i onda znali, ništa se ne mijenja osim tehnologije, sve ostalo stagnira…

Ni u svijetu nema više onog glazbenog zanosa iz 60-ih, 70-ih i 80-ih. U čemu bi mogao biti uzrok?

– Uniformirano je, ne vidim nikoga. Ima tih TV emisija poput Supertalenta i Voicea. Zanimljivo je što u njima natjecatelji pjevaju fantastično, ali samo dok imitiraju svjetske ili naše pjevače, ali kad im daš pjesmu nigdje su.

Osim glasa pjevač mora imati “nešto”. Nekad nisi mogao postati pjevač samo zato što imaš dobar glas, morao si imati neko iskustvo nastupa u barovima, kavanama ili slično.

Danas neki anonimus ne može napraviti od sebe pjevača. Uostalom, niti jedan od tih izvođača nije postao popularan.

Gledate, pratite takav tip televizijskih emisija?

– Ne gledam. O ukusima se ne raspravlja, nemam pravo reći da to ne valja, ali imam pravo da mi se ne sviđa.

Ljetni ljudi

Već desetak godina živite “ponovno” u Šibeniku. Koji dio godine više volite, onaj za ljetnih šušura ili zimskih južina?

– Ljeto isključivo. Svi mi Dalmatinci smo ljetni ljudi. Jedva čekamo da prođe zima.

Uvijek ste bili orijentirani prema novom, jednom ste rekli kako festival i ne smije biti arheologija. Kakva glazba bi danas bila osvježenje?

– Nemam ideju. Nema odgovora na to. Svatko sluša ono što voli. Nema recepta. Glazba je neuhvatljivi fluid. Jezik joj je nepotreban, univerzalan i svatko je razumije na svoj način.

Svako glazbeno djelo, svaka opera drugačije zvuči. Čak isto djelo u interpretaciji svakog pjevača zvuči drugačije.

Mnogi se izvođači žale da nema dovoljno dobrih pjesama, a nasuprot tome autori tvrde kako nema dobrih izvođača. Kako biste to komentirali?

– Povezujem to sa sportom. Naša košarka koja je nekad bila na visokoj razini nestala je sa scene. To je generacijska stvar. Poklope se neke stvari i dovedu neke do vrhunaca. Tako je i ovdje. Ne možemo imati stalno super pjevače ni autore.

Takve su izjave gluposti. Osim toga ima pjevača koji stalno snimaju, pa naravno da nemaju dovoljno dobrih pjesama. Traže stalno novo, ali za time nema potrebe.

Prisjetimo se sarajevske grupe Indexi koji su bili renomiran i popularan band, a nikad nisu snimili niti jedan album. Snimali su singlove, a opet su obilježili razdoblje. Nije bitna količina, već kvaliteta.

X faktor

Dobitnik ste mnogih vrijednih nagrada, među njima i nekoliko Porina. Što općenito mislite o glazbenoj nagradi Porin?

– Porin je diskografska nagrada, a diskografija ne postoji. Porin ima više kategorija od Grammyja što je apsurd. Ali ako to ljudi vole, pa neka im bude.

Pred neku godinu izdana je i vaša zlatna kolekcija hitova, njih čak 44! Ima li među njima neka pjesma za koju ste posebno vezani?

– Ima jedna koja nije ni baš jako poznata, ” Na teraci” koju je Mišo otpjevao na albumu “Dalmacija u mom oku”. Ta mi se najviše sviđa. Tekst pjesme je više kao recitacija, ali nekako baš te pjesme koje se da se ne recitiraju lagano pjevuše uglavnom budu najprirodnije pjesme.

I za kraj jedno hipotetsko pitanje, kad biste mogli stvoriti svog idealnog glazbenog avatara koju osobinu biste stavili na 100 posto: glas, stas ili ono nešto, x faktor?

– Samo to treće, ostalo su preduvjeti, ali nebitni.

Najveća karika

Što je važnije za dobru pjesmu, tekst ili glazba?

– Za mene je tekst uvijek najvažniji. Glazba je također važna. Ipak najvažniji je pjevač. Ako je tekst 50 posto, glazba 50 posto, pjevač je 100 posto. Pjevač je najveća karika u uspjehu neke pjesme.

Vjerujete li da aranžman može pjesmu značajno »začiniti« u dobrom ili lošem smjeru?

– Može poboljšati dobru pjesmu, ali lošu ne može ni pokvariti ni poboljšati.

Ne slušam svoje pjesme

Vole li vaši kod kuće slušati vaše pjesme?

– Ne. Ne slušam ni ja pa što bi oni. Mišo koji sve započinje i stalno govori »ja, ja, ja«…, nikada nije slušao svoje pjesme, niti imao svoju ploču kod kuće. Mišo kod kuće sluša samo američku glazbu.