Mirna Berend, jedna od nekad najpopularnijih voditeljica, često unatoč imenu nije imala mira, da bi se prije tri godine odlučila vratiti u rodni grad u potrazi za tišinom, bježeći od buke od koje nije čula ni druge, ni sebe. Što danas radi ova sretna Petrinjka, kako je doživjela potres i kako je pronašla mir?

Unatoč vašem izgledu, osobnosti i sposobnostima, život vas nije mazio, a vi se poput Feniksa hrabro nosite sa svakim teretom koji nadođe?

– Čini mi se da je teret raspoređen baš u skladu s osobnošću i sposobnošću. Vjerujem bezrezervno kako je svaki teret izmjeren u milimetre i dat nekoj duši da ga nosi.

Nema greške u toj božanskoj raspodjeli i ona nema neke veze s hrabrošću. Osim toga, ne uči li nas život da uljuljkani u vlastitoj samodopadnosti, lakoći i egu ništa ne učimo. Učenje ipak dolazi s vremenom padova i teškoća koje tek nakon što prođu vidimo kao vlastite ispite.

Nikada ih nisam vidjela kao nešto što nas dolazi ubiti, već kao priliku da rastem. Ništa nije normalnije nego pasti i ništa nije gluplje nego ostati ležati. Svako ljudsko biće to prolazi svakog trenutka, samo njihove sudbine ne znamo. U tom smislu moja nije ni po čemu drugačija od bilo koje druge, samo je neko vrijeme bila javna.

Mirna Berend i Ivica Blazicko. Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Spočitavate li ponekad sebi ponešto?

– Oh, da! Točnije prije sam bila puno nemilosrdnija prema sebi i drugima dok nisam spoznala da je sve to samo Put. Na njemu su iskustva i ispit. Kada sam ih rješavala mislila sam da je to najbolji način, danas bih ih možda rješavala drugačije. Ali to je nemoguće jer mi “jučer” nismo mi “danas”. Radila sam najbolje što sam tog trenutka znala.

Ljudi, život i samo stvari

Vaša Petrinja stradala je u ratu, pa sad opet u potresu, ali obje se ne predajete. Sadite cvijeće oko svoje kuće i radujete se proljeću?!

– Da, čini se da je to nadnaravno iskustvo, 1991. rat, 2021. potres, rezultat je sličan, a ipak različit. Prvi put sam sahranila puno prijatelja i iluziju o državi za kakvu smo se borili. Drugi put samo uspomene, crijepove i šutu.

Poneki dragi predmet koji se razbio. Znate zapitate se kako i zašto, isti grad, isti ljudi, isti gubitci i to sve u jednoj ili dvije generacije. Teško je to racionalno objasniti. Odlučila sam ovaj put da su to samo stvari, njih kupujemo, gubimo, lomimo, zapuštamo, život je nezamjenjiv i neponovljiv, i cvijeće u mom vrtu je procvjetalo i sve je olistalo…

Razmišljala sam, zašto i ja ne bih bila sretna?! Besmisleno je žaliti za nečim slomljenim i za nečim što je popravljivo. Možete uvijek plakati nad “prolivenim mlijekom”, ali ono je i dalje proliveno. To je stvar odluke.

09.07.2009., Photo: Igor Kralj/24sata

Osim što vam je vaš rodni dom u Petrinji stradao, suočili ste se i s gubitkom majke.

– Vjerujem u Stvoritelja i život vječni. Vjerujem da sve jednom stvoreno ne nestaje nego nastavlja život nama nevidljiv. Odlazak moje mame je bio iznenadan i neposredno prije potresa.

Bio je to strelovit niz događaja koji me izbacio iz orbite, neugodan niz teških udaraca. Ali, odlascima i dolascima upravlja nešto puno više od nas. Ne gledam na smrt kao većina. Vidim ju kao logičan niz koji slijedi. Događaj koji nije kraj… Svjesna sam da dolaskom na ovaj svijet uključujemo i timer odlaska, ali vjerujem i u timer novog susreta.

Vrlo uspješnu voditeljsku karijeru odlučili ste prekinuti na njenom vrhuncu. S ove vremenske distance kako gledate na tu odluku?

– Aha, ha… Nije to bila moja odluka, bila je to odluka nekoga tko se zaigrao u ulozi Boga igrajući se tuđom sudbinom. No, bez ulaženja u beskrajna razglabanja kako i zašto s ove distance hvala mu tko god bio.

Tih dvadeset godina koliko je prošlo, daju mi za pravo reći kako se u ovom novom načinu amaterizma sigurno ne bih dobro snašla. U vrijeme kad sam radila voditeljski posao to je bio zanat. Danas je to prečesto omalovažavanje publike i otimanje pretplate nizašto, uz čast rijetkim iznimkama.

Zemlja čuda

Gledatelji vas još pamte, jednako im je zanimljiv svaki vaš korak. Mnoge vaše kolege ne dožive ni za karijere takvu popularnost.

– To je samo ljubav, nešto što mojoj publici i meni ne mogu oduzeti. Popularnost je odgovornost. Imate mogućnost govoriti da vas mnogi čuju. Imate mogućnost mijenjati mišljenje i percepciju javnosti, zauzeti se za one koji su “nevidljivi”.

Glupo je potratiti takvu mogućnost na vlastiti ego i taštinu i lupetati o sebi, svojim cipelicama i brendiranim krpicama. Publiku nikada ne možete prevariti, njima ne trebaju vaše haljine, njima treba vaša osobnost i vaš glas koji će govoriti za njih.

Okušali ste se i u opasnim novinarskim zadacima, izvještavali ste i s ratišta? Kako vas se to dojmilo?

– Da, jesam. Danas više nikada, ni pod kojim okolnostima to ne bih ponovila. Jer, ako ne možeš donijeti mir u svojim nastojanjima bolje ti je da ni ne sudjeluješ. Rat je najveća besmislica u kojoj sam sudjelovala.

Danas bih potrošila milijun godina razgovarajući i pregovarajući, ali ni jednu sekundu u nečemu što se zove rat, jer ma kakav god predznak imao – rat je rat. Kombinacija nasilja i interesa, najčešće ne u korist onih koji ginu i ratuju već onih koji su ga zakuhali, a plijen dijele u salonima. Nema časnog rata. Možemo se time zavaravati koliko god želimo, ali čast je u stvaranju mira i zajedništva.

Nedostaje li vam kamera?

– Ne, ali svi oni koji su bili iza njih, o da, ponekad mi nedostaju.

Bavite se dizajniranjem nakita, što vas je odvelo u tom smjeru?

– Želja da radim što volim i preživim, kad je netko zagasio svjetlo i kad je zastor pao otvorila sam novi prozorčić. Danas je to i nakit kojeg mnoge žene nose, ali i kozmetika “Anđeoska” od potpuno prirodnih preparata za njegu lica i tijela, nešto moje što mi je donijelo neophodnu neovisnost i slobodu življenja i govorenja.

Mogućnost da plaćam svoje račune, živim svoj život i dišem baš onim ritmom koji želim. S vremena na vrijeme preživim lagani slom živaca kao svaki privatnik u ovoj zemlji čuda…

Zamorna površnost

Prije nekoliko godina vratili ste se u Petrinju s objašnjenjem da se vraćate svojim tišinama. Što ste od tada sve našli u njima?

– Vratila sam se prije tri godine. Našla sam tišinu i mir, dodir sa Zemljom i čudom prirode. Pa, cijeli život mi je bio jedna ogromna buka! Nisam ni znala što znači tišina, našla sam sebe. U gužvi i galami ne čujete ni druge ni sebe. Dojadila mi je ta površnost, umorila me. Htjela sam na put samospoznaje.

Taj me put doveo do Knjige znanja i do služenja Ljudskom biću i Čovječanstvu, a ti putevi nikada nisu laki, niti spadaju u dnevno prežvakavanje novina i portala uz kavicu. Nema težeg rada od onog na sebi, zato stalno pribjegavamo rješavati i popravljati druge, jer to je lakše. Laki putevi nisu nikada bili moja opcija. Rekli bi u Bosni takva mi je “nafaka”.

Iznenađujete, vaša se osobnost širi u krajnostima, kako je vama nositi se s time?

– Meni nije nikakav problem, možda onima oko mene?! Baš bi bilo zanimljivo čitati što bi oni rekli o tim krajnostima…

Vrlo ste atraktivna žena, pretpostavljam da vam muškarci prilaze…

– Ne znam što da vam kažem. U svakom slučaju i muškarce vidim kao ljudska bića. Ne dočekujem, ne promatram i nemam neki stav, niti me zanima kako me vide i što očekuju. Onaj moj je tu, uz mene i pored njega i naša tri psa i tri mačke… “Imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid”. Za to nije potrebna atraktivnost, već samo ljubav, poštovanje i odanost.

Odlazak moje mame je bio iznenadan, neposredno prije potresa, prisjeća se Mirna

Kakvi ste u odnosu s muškarcem?

– Staromodna, recimo to tako.

Što je za vas ljubav?

– Sve.

Uspomene iz Rijeke

Što prijatelji kažu na vaš lifestyle, imaju li savjeta, ukora…, tjeraju li vas natrag na “pozornicu”?

– Odustali su odavno s tjeranjem. Prvo vrijeme, kada sam otišla u Petrinju i prebacila svoju radionicu i firmu, nisu baš shvaćali zašto na osami pod šumom radim nakit, pakiram kreme…

Čemu cijepati drva kad su radijatori u stanu topli?! Zašto gumene čizme i stare trenirke, kad ima punih ormara. Zašto sijeda kosa koju sam pustila u jednoj fazi…

Nisam im baš mogla objasniti taj skok sve dok nisu počeli dolaziti jedan po jedan. Kad su vidjeli dvorište i kuću i ovaj predivan kraj i shvatili da cijelo ovo imanje i kuća koštaju kao jednostruka garaža u Zagrebu, ispalo je da i nisam baš tako “pukla” kako su mislili. I, da, vidjeli su koliko sam sretna. Danas mnogi od njih razmišljaju da odu iz grada.

Mirna u Petrinji vrijeme provodi s kućnim ljubimcima

Kad biste opisivali samu sebe, biste li se opisali više kao strastvena ili kao tvrdoglava?

– Strastveno tvrdoglavu!

Koju osobinu kod ljudi najviše cijenite?

– Iskrenost i odanost.

Vrlo ste otvoreni i transparentni, jeste li zbog tih osobina bili više nagrađivani ili kažnjavani?

– Ima li itko tko je zbog otvorenosti i transparentnosti u našem društvu pobrao nagrade i lovorike. Sadašnji sustav ne treba slobodne ljude koji misle svojom glavom već samo one koji poslušno trpe i slušaju ono što im govore s ekrana. Slobodno Ljudsko biće odgovara samo svojoj svijesti i savjesti.

Na njih se ne utječe masovnom histerijom kakvoj upravo svjedočimo. Svaka njihova kazna došla mi je kao nagrada. Slobodan sam čovjek. Kad stavim solarne ploče na krov, koji ionako moram ponovno raditi, bit ću čak i vrlo praktično skinuta iz sistema. Gusternu za kišnicu s pumpom već imam! Neprocjenjivo, samoodrživo! Više mi nitko neće zagasiti Svjetlo, ni ovako ni onako.

Osim u Petrinji djetinjstvo ste provodili i u Rijeci. Imate li još sjećanja, uspomena, možda prijatelja iz parkića?

– Da, kod moje bake Bogdane i mog Ciraka čiju lulu sam krala i htjela pušiti. Uje Đur s njegovim vaterpolistima i treninzima na Kantridi, stalno me vukao sa sobom. Stari restoran Bevanda gdje su me vodili od malena, Imperijalova terasa puna kao šipak, pa ona Kvarnerova s Ivom Robićem…

Voljeni park na Donjoj Vežici i samoposluga u koju sam svaki dan odlazila po kruh, mislim da se zvao Žaba, i naravno po Novi list. Tamo je i crkvica u kojoj sam krštena, kao mnogo nas iz svih tih zgrada. Nažalost, nisam s njima u kontaktu. Zadnjeg kojeg sam vidjela prije desetak godina je moj dragi Emilijano, mislim da je stomatolog. Jako volim Rijeku! Cijeli taj kraj! Zato me vaš poziv razveselio. Često me zovu za neke razgovore, a ja često mislim da nemam što reći. Ali, Novi list se ne odbija i hvala vam.

Dio kolekcije zvane Ljerka

Nova Bonetti

Kakvi ste bili kao dijete?

– Svi su me u obitelji zvali Mijača. To se rimuje s lajača, mislim, sasvim je dovoljno za opisati me. Mislim kako sam im bila pomalo naporna s milijun pitanja i nikada dostojna svoga imena. Negdje, od pete godine, sam počela s kuhačama i metlama. To su mi bili mikrofoni za voditi programe i festivale. Eto, i sami znate u što se to pretvorilo koje desetljeće poslije.

Iz djetinjstva nosim još jedan događaj koji nikada dosad nisam ispričala. Stalno sam zvala točno vrijeme da bih čula glas pokojne Gordane Bonetti.

Kad su glas zamijenili u cijeloj zemlji, samo je još Rijeka neko vrijeme zadržala njezin glas na telefonskom broju za točno vrijeme. Sve je to trajalo do prvog telefonskog računa, dok mama i tata nisu skužili što radim. Kasnije, 1986. godine, kad sam prošla na velikoj audiciji na HTV-u, u žiriju za odabir bio je i pokojni Lazo Goluža koji je rekao: “Dobili smo novu Gordanu Bonetti!”. I sad me gane dok vam to pričam, bila je moj veliki uzor iako je nisam stigla upoznati jer je umrla prije moga dolaska. Prva me u životu za nastup našminkala njena šminkerica Jelica. Bio je to svojevrsni prst sudbine, nit koja me je cijeli život vodila.

Anđeoska krema by Mirna

Nedavno ste na svom Fejsu citirali urugvajskog pisca Eduarda Galeana navodeći citat “živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj”. Volite tog pisca?

– Volim tu misao, tako je prokleto istinita.

Što bi za vas bio cilj ljudskog vijeka?

– Biti Ljudsko biće, biti Bogolik, mislim da ne trebam puno elaborirati što bi to značilo. Dato nam je sve u našim Svetim knjigama i u Knjizi znanja. Mogu se vratiti i na prethodno pitanje pa parafrazirati ambalažu i sadržaj. To sigurno ne znači otići na misu, obaviti formalnost pa nakon toga sjesti i dobro izogovarati nekog, posvađati se sa susjedom i dignuti ruku na vlastitu ženu…

Odavno me ne zanima ni vlastita “ambalaža”

Hoćete li nam otkriti barem tri beauty trika kojima kradete godine?

– Neće vam se svidjeti odgovor. Jednostavno je: operem zube, umijem se hladnom vodom, istuširam, skupim kosu u rep i napadnem kosilicom dvorište. Ma, nema recepta za nikakvo zaustavljanje godina, ni vremena. Jedino što možemo je biti ovdje i sada. Ne osvrćem se, ne gledam stare slike čeznutljivo s nostalgijom.

Već odavno me ne zanima ni vlastita “ambalaža”. Trudim se oko sadržaja, ali veliki skok je ipak moja prirodna kozmetika “Anđeoska” koju internetski prodajem za cijeli svijet, o čemu se više može saznati na mojoj službenoj Facebook stranici. Konačno znam što stavljam na lice i koji je sadržaj sapuna, krema i svih proizvoda koje distribuiram. Sretna sam zbog tisuća žena čiji je to izbor. One sve znaju kako u svakom mom radu ima i prstohvat ljubavi.

Biste li ikada pristali biti plavuša?

– Da, pa to je samo boja za kosu, ona ne oboji dušu.

Koji je vaš omiljeni dio dana?

– Rano jutro kad sviće, a magla se diže nad Kupom i mostom koji vidim sa svog trijema.

Večer radije provodite uz film ili knjigu?

– Uz ljude koje volim, svoje pse i mace.

Kad biste birali pet najljepših trenutaka svog života, koji bi to bili?

– Svi trenuci su dio mog ovozemaljskog puta, ali trenuci s mojom publikom su sigurno dio tih bezbrojnih trenutaka. Tko će ih se sada samo pet sjetiti…

Moja Petrinja za mene je…

– Moj dom, moj mali komad neba i zemlje.

Jeste li ikada napisali pjesmu, priču?

– O, da. Nadam se i jednoj konkretnijoj knjizi za koju se stalno “prijetim” kako ću je napisati. No, to ću ostaviti za mirovinu.