Legenda jugoslavenskog glumišta, glumac Aljoša Vučković, pred mjesec dana proslavio je svoj 74. rođendan. Iza sebe ima više od stotinu odigranih uloga, a svi ga se još i danas sjećaju kao Ferate iz »Velog mista«, doktora Ive Lukšića iz »Boljeg života«, majora Gašpara iz »Povratka otpisanih«…

Unatoč tome što je već dvije godine umirovljenik, prošlu je godinu zaključio pred kamerom, i to u novoj srpskoj seriji »Azbuka našega života«. Serija od deset epizoda o obiteljskom životu nastala je prema romanu »Muška azbuka«, a uskoro će se početi prikazivati i na srpskoj televiziji.

Aljoša Vučković rođen je u Buzetu pa ga za naše podneblje i danas vežu lijepe uspomene, ali i brojni prijatelji s kojima još održava kontakte. Sa suprugom Editom i dvjema kćerima skrasio se trajno u Beogradu, a danas već uživa i u ulozi djeda.

Nedavno ste proslavili 74. rođendan, COVID-19 je, velika slavlja izostaju, ali sigurno je bilo svečano?

– Bilo je malo svečano u našem dvorištu gdje smo uz ne jako bogatu, ali probranu trpezu proslavili. Na okupu je bila obitelj i nekoliko bliskih prijatelja koji su mogli doći. Bio povod rođenadn ili nešto drugo, uvijek je lijepo naći se u društvu bliskih i dragih ljudi, u tom smislu veselilo me je.

Istra kao putokaz

Rođeni ste u Buzetu, osjećate li se barem malo Istrijanom?

– Moji su roditelji iz okolice Splita pa se ja uvijek vežem za te krajeve, ali Istru cijenim ne samo zbog toga što sam rođen tamo već i što sam je upoznao. Ljudi i odnosi koje sam tamo vidio za mene su uvijek ostali kao putokaz prema nekom normalnom društvu. Istra nije opterećena, a ja volim taj dio priče, makar na daljinu ili na trenutke.

Dolazite li, svraćate li u ove krajeve?

– U jednom razdoblju života bilo je to češće. Prijateljevao sam s Ratkom Jurčevićem, šefom kužine u Bonaviji, i prijateljicom Ivankom Frank pa smo zajedno odlazili u Buzet i obilazili Istru. Sjećam se i fešti od tartufa kod gospodina Žigantea, kao i još mnogih drugih lijepih mjesta u Istri. Bili su to iskreni susreti koji su mi ostali u sjećanju. Život me je kasnije ipak vodio u druge krajeve. No drago mi je što sam rođen tamo jer ljudi u Istri imaju neku čudnu toleranciju.

U djetinjstvu često ste se selili, živjeli ste u nekoliko gradova. Vaš je otac bio vojno lice, pa su se adrese izmjenjivale od Istre do Splita, Sarajeva… Koliko vas je to odredilo u kasnijem životu?

– Kad sam krenuo u prvi razred, živjeli smo poprilično dinamično, posvuda pomalo. Bili smo u Zagrebu, Kanfanaru, Lovranu, Sv. Petru u Šumi, bilo je to kaotično vrijeme o kojem ni sam ne znam puno. Tog se dijela svog života slabo sjećam. Bio sam mali dječak kad sam krenuo u školu, učenik koji je morao obavljati svoje zadatke.

Miris mora

Kad započinju vaša prva sjećanja, prva upoznavanja s teatrom?

– Sjećanja počinju s Hvarom i mirisom mora. Na otoku smo živjeli dosta izolirano. Tada nije bilo puno ljudi ni današnjih hotela ni zgrada, apartmana. Bili smo smješteni u jednoj vili koja je bila izolirana, a živjelo se prilično skromno. Nakon Hvara preselili smo se u Crnu Goru, u Pljevlje, gdje sam proveo dvije godine. Tu sam se kao učenik prvi put susreo s glumom. No tata je bio ubrzo umirovljen i želio se vratiti u Dalmaciju. Nažalost, tada to nije bilo baš moguće jer su starije sestre bile gimnazijalke. Sarajevo je bilo jedino moguće rješenje, tamo smo ostali šest godina, nakon čega otac nije više mogao izdržati razapetost života između Sarajeva i Splita te se želio se vratiti u Dalmaciju svojim starim roditeljima. Tako smo prešli u Split gdje sam završio gimnaziju, a onda sam počeo kao svi mladi ljudi tražiti svoje mjesto pod suncem.

Odabrali ste biti glumac, kako, kada se to dogodilo?

– Krenuo sam potpuno nesvjesno, sitnim koracima prema glumi. Kao što sam spomenuo, prvi susret s glumom bio je u Pljevlju. U Splitu sam se poput svih mladih ljudi istraživao u brojnim aktivnostima. Okušao sam se u streljaštvu, nogometu, a onda sam ponovno osjetio ljubav prema literaturi i svemu što je pisano. U to vrijeme nije bilo teatra, barem ne kao danas. Glumom smo se bavili usputno. Bio sam u splitskom kazalištu mladih gdje su bili i drugi kolege, među njima i Boris Dvornik. Svi smo bili na okupu. U jednom sam trenu naprasno odlučio otići na glumu, odlučio sam to na svoju ruku, roditelji nisu ni znali. Najprije sam pokušao u Zagrebu, a kako nisam uspio, odlučio sam pokušati u Beogradu. Godine 1968. krenuo sam na taj tajanstveni put. Nakon pet godina studija, diplomirao sam i otišao u Wisconsin, u Ameriku.

Pretpostavljam da je to bila nagrada za napredne studente?

– Moglo bi se tako reći, sa mnom je na razmjeni bila i kolegica Vesna Malohodžić. Sudjelovali smo u jednom programu. Bio sam šokiran svime što sam vidio i čime sam bio okružen. Bila su to neka druga vremena, a Amerika je, nakon mog skromnog studentskog života u Jugoslaviji, bila sasvim novo iskustvo. Sredinom srpnja vratio sam se natrag. Bilo je to divnih 40 dana, svojevrsna nagrada nakon pet godina studiranja, ali nisam se tamo vidio. Kao student trudio sam se i snalazio. Nisam imao stipendije, moji roditelji nisu bili velikih mogućnosti pa sam se više manje sam morao školovati. No čini se da sam ipak dobio dobru kombinaciju i posrećilo se.

Nakon diplome i američkog iskustva krenule su uloge, kakav je bio prvi susret, poziv, prva uloga?

– Nakon Amerike morao sam odslužiti vojni rok. Redatelj Ljubomir Muci Draškić pozvao me da se pridružim Ateljeu 212, no ja sam morao u vojsku. Bio sam zabrinut misleći kako ću propustiti tako sjajnu priliku, no Draškić me umirio objasnivši mi kako poziv vrijedi i nakon što se vratim iz vojske. Tako sam po završetku vojnog roka ‘74. godine dobio prvu ulogu i tako je započela moja karijera u Ateljeu 212 gdje su tada igrala zaista velika imena kazališne scene.

Legendaran Ferata

Igrali ste bezbroj uloga, ali Ferata iz »Velog mista« postao je i ostao legenda. Kako ste se pripremali za tu ulogu, surađivali ste s vrhunskim timom?

– Nisam se uopće pripremao. Nisam ni poznavao redatelja Joakima Marušića, koji je izuzetno obrazovan čovjek sa stavom i znanjem da se uhvati s takvim zadatkom. Sabirajući ekipu sinulo mu je kako bih ja bio dobar u toj ulozi. Pozvao me na razgovor i dobio sam ulogu. Zanimljivo je što sam u seriji zapravo glumio njegova oca Nedjeljka, kojeg su zvali Ferata jer je svaki dan dolazio pješke iz Omiša u Split na trening. Kako je prašio kao lokomotiva po samo njemu znanim putovima, dali su mu nadimak Ferata.

Je li vam smetalo kasnije što je ta uloga ostavila trajni pečat na vašu karijeru?

– Ma ne, to je jednostavno tako. To je kao da kažeš da je jedna uloga u pionirskom kazalištu ostavila trag na tvojoj karijeri. Svi vrlo dobro znaju u što se upuštaju kad pristanu na neku ulogu. Kad uđeš u to, nema kasnije van.

Širokoj publici poznati ste i iz serije »Bolji život«, kakve vas uspomene vežu za taj projekt?

– Sve najljepše, visoki profesionalizam, sjajna ekipa, odličan tekst! Nema više toga, ali što možemo, bilo je to neko drugo vrijeme, druga atmosfera. Nismo bili zavađeni niti mržnjama ni ičim. Sad toga više nema, piše »rasprodano«. Mnogi bi vraćali ta vremena, ali kalup je uništen, nema povratka.

Osim spomenutih igrali ste brojne kazališne i filmske uloge, ima li neka koju biste zbog nečega posebno izdvojili?

– Ne, nikada ne izdvajam niti jednu ulogu. Kako ne izdvajaš favorite u obitelji, tako ne izdvajaš ni u poslu. Svaka je uloga važna, pa čak i ona koja je bila malo lošija, bila je dobra jer je nakon nje došla neka bolja. Sve je to moja obitelj koju držim u sebi.

Prebrzo življenje

Danas živite u Beogradu, u braku ste sa suprugom Editom i imate dvije kćeri, unuke … Činite se zadovoljnim, mirnim?

– Živimo kako moramo i znamo.

Kako vam se sviđa uloga djeda?!

– Divno je imati male ljude koji rastu, ali mislim da se smisao romantičnog odnosa djeda i unuka izgubio. Živimo razdvojeni u megalopolisima. Nije to više ono što je nekad bilo. S dragim i bliskim ljudima viđamo se povremeno, s nekima i jednom u godinu dana. Kad vjetar raznese sjeme, nema više povratka. Sjeme zaraste u drugom tlu s drugim vjetrom i kad ih vidiš, divno je, ali drugačije. Življenje je postalo prekratko, prebrzo. Uredili smo si život na širokim prostorima i sad bismo da to sve izgleda benigno, ali to je nemoguće. Ne može se uništavati, a onda očekivati bajkovito proljetno jutro. Moramo se naviknuti da živimo u onom što smo si priredili.

Ne možemo preskočiti ni to da ste bili miljenik žena, kako je to prolazilo, kako se s time nositi? Što mislite, koja je vaša osobina najzaslužnija za to?

– Nisam se branio, ali načinom ponašanja dao bih naznačiti da nisam taj igrač. Želio sam u starosti živjeti bez opterećenja jer, znate, đavo ubije smisao. Volio sam osjetiti zanos, ali nisam ptica da letim u oblake.

I za kraj, biste li mogli izdvojiti neki citat koji ste izgovorili negdje jednom na nekoj pozornici ili ispred neke kamere kojim biste opisali iskustvo svog životnog puta?

– Ima, da, jedna pjesma Duška Trifunovića koja oslikava život: »Griješio sam mnogo, i sad mi je žao i što nisam više, i što nisam luđe jer samo će grijesi, kada budem pao, biti samo moji – sve je drugo tuđe. Griješio sam mnogo, učio da stradam, letio sam iznad vaše mjere stroge, griješio sam, jesam, i još ću, bar se nadam, svojom divnom greškom usrećiti mnoge. Griješio sam, priznajem, nisam bio cvijeće, griješio sam i za vas koji niste smjeli, pa sad dio moga grijeha nitko neće, a ne bih ga ni dao – ni kad biste htjeli.«

Teatar i film nekad

Teatar i film nekad su bili u drugačijoj poziciji. Bilo je to neko drugo vrijeme. U Beograd su na BITEF dolazila velika imena svjetskih glumaca, najbolje su se predstave odigrale na tim festivalima. To su bila vremena kad smo imali prilike gledati najveća ostvarenja. Bilo je drugačije tada baviti se glumom, biti glumac.

Ignoriram medijske napise

Rijetko se pojavljujete u medijima?

– Mediji vole senzacionalizam, razapinjanje ljudi na križ. U jednom trenutku doista mi nije bilo više važno o čemu će novinari pisati, jednostavno sam odlučio ignorirati sve. To je moj odnos. Neki imaju potpunu slobodu i potpomognuti svojom pozicijom uhvate vas u đir. Vrlo sam oprezan s novinarskim upitima. Uglavnom odbijam razgovore, na koncu više i ne radim, pa i ne smatram da sam intrigantan za razgovor. Možda se to nekom sviđa, a možda i ne, ali o tome se više ne brinem.

Riječki susreti

Imate li kontakta s vašom partnericom Vlastom Knezović, ostali ste legendaran par?

– Imam, viđali smo se dok je bilo moguće, ali životni putovi su se razdvojili. Mislim da smo se posljednji put susreli baš u Rijeci, na Sušaku.

Uz Rijeku vas vežu i gostovanja na Malim scenama, zapravo, bili ste član žirija?

– Bio sam član žirija u festivalu malih scena u Rijeci. Bilo je to lijepo razdoblje. U Rijeci ima puno dragih kolega koje bih rado pozdravio, od Nenada Šegvića Šegve, njegove supruge Edite Karađole, kao i mog dragog Rade Šerbedžije. Brojne me lijepe uspomene vežu za vaš grad.