Nacionalni muzej američke povijesti Smithsonian Instituta 2001. je proglasio travanj Mjesecom zahvalnosti za jazz, kako bi prepoznao i proslavio izvanredno nasljeđe i povijest te glazbe. Tim činom jazz glazba je proglašena »bogatstvom američke povijesti«. Otada se svake godine tijekom travnja diljem svijeta održavaju manifestacije kojima se slavi ova, jedna od najvažnijih umjetnosti nastala u dvadesetom stoljeću.

Postoje razni pokušaji da se definira jazz, ali nijedan ne može u potpunosti obuhvatiti sve njegove karakteristike. Jazz je improvizirana američka glazba koja koristi europska glazbala, a ujedinjuje značajke europske harmonije, europsko-afričke melodike i afričkih ritmova. Osnovne su mu karakteristike sinkopirani ritam, swing, improvizacija, spontanost.

Duke Ellington je pak rekao da je jazz sloboda glazbenog izražavanja. Jazz je poput kuhanja – umiješaš malo ovoga, malo onoga. Ponekad prevlada jedan sastojak, u sljedećem slučaju neki drugi. Jazz trpi i utjecaje narodne glazbe, zabavne, klasične… Džezist će iskoristiti najbanalniji pjesmuljak kao osnovu za improvizaciju i od njega napraviti grandiozno umjetničko glazbeno djelo. Ponekad će to biti neko Bachovo djelo. Uostalom, jazz glazbenici Bacha smatraju prvim džezistom, improvizatorom.

Kao ni u jednoj drugoj vrsti glazbe u jazzu su česta iznenađenja, promjene tempa, kretanje u različitim nepredviđenim smjerovima. Glazbenici na pozornici svojom spontanošću nadahnjuju jedan drugoga. Za razliku od klasične glazbe u jazzu je dozvoljeno – ne – poželjno je pljeskom ili na drugi način, što bučnije nagraditi svaki dobar solo, svaki uzbudljiv potez.

Zahvaljujući zajedništvu glazbenika i publike, razmjeni vibracija, dobroj komunikaciji na pozornici i odaziva publike, događa se neponovljiva glazba trenutka. Pucketanjem prstima, lupkanjem nogama, tapšanjem koljena, usklicima, povicima, ritmičkim pljeskanjem i drugim oblicima govora tijela, gledatelji/slušatelji glazbenicima šalju informacije koje ih potiču na još bolju svirku.

Ćoškasti ton

Za početak jazza značajan je New Orleans, grad u kojem su se sastale brojne kulture, od afričke do europskih. Jazz se počeo razvijati na njegovim ulicama, u noćnim klubovima, barovima i bordelima, ali i parobrodovima koji su putovali Mississippijem, da bi krenuo na sjever, proširio se SAD-om te cijelim svijetom. New Orleans jazz bio je prvi pravi stil jazza. Sastavi koji su bili sačinjeni od ritam sekcije i puhača – trubača, klarinetista i trombonista, odlikovali su se kolektivnom improvizacijom. Iz New Orleansa jazz je putovao prema Chicagu i New Yorku. Postepeno su ga prihvaćali i bijeli glazbenici, a njihova je glazba poznata pod nazivom dixieland.

Tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća u modu je došla swing glazba. U početku je bila namijenjena isključivo za zabavu. Jazz sastav je postajao sve veći. Formaciju big banda činile su ritam sekcija te sekcije saksofonista, trombonista i trubača. Bilo je to zlatno doba jazz orkestara, koji su se razlikovali prepoznatljivim zvukom i stilom sviranja. Lako je bilo prepoznati profinjenost orkestara Dukea Ellingtona, novo viđenje bluesa Counta Basiea, osebujnost Glenna Millera ili Bennyja Goodmana kojeg su zbog velike popularnosti prozvali kraljem swinga.

Izvedbe jazz orkestara postaju profinjenije, a zbog velikog korpusa neophodna postaje glazbena naobrazba i disciplina, iako su i dalje važnu ulogu imali solisti – improvizatori i pjevači. Svira se iz nota, a sve veću ulogu preuzimaju skladatelji i aranžeri. Često su upravo oni bili zaslužni za uspjeh pojedinih orkestara. Bebop je, nastao početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća kao reakcija na sladunjavost, disciplinu i komercijalizaciju swing glazbe. Donio je veću slobodu izražavanja i značaj individualnog pristupa. Budući da je zahtijevao pažljivije slušanje, izgubio je publiku kojoj je jazz bio pukom zabavom. Privlačio je tek uži krug ozbiljnije publike, uglavnom intelektualaca. Karakteristična formacija bebop sastava sadrži ritam sekciju s klaviristom, kontrabasistom i bubnjarem te trubačem i saksofonistom. Improvizacije postaju još složenije i duže, a izvedbe vatrenije i brže. Za razliku od profinjenog, glatkog tona swinga, beboperi su svirali oštrim, nazubljenim, ćoškastim tonom, a izvedbe su se doimale živčanima.

Glazbenici bebopa, Charlie Parker i ostali, odlikovali su se karakterističnim, otkačenim ponašanjem, načinom odijevanja, prevelikim sakoima, beretkama, naočalama s rožnatim okvirima, kozjim bradicama, specifičnim načinom govora i humora, svojom šatrom. Ubrzo su ih mnogi, osobito mladi glazbenici počeli oponašati.

New thing

Poslije euforije bebopa, kao reakcija na njegovu vatrenost, nastao je cool jazz. Za razliku od bebopa koji ističe emocije i intuiciju, u coolu dominira intelektualniji pristup. Duh bebopa aranžeri coola uspjeli su ukrotiti i racionalizirati. Kreirali su mirniji, mekši jazz suzdržanijih emocija. Djela postaju duža, a često su nadahnuta ozbiljnom glazbom. Da bi dobili novu boju zvuka u sastav uključuju u jazzu rjeđe korištena glazbala poput roga, tube, flaute ili violončela. U drugoj polovici 1950-ih dolazi do sjedinjavanja jazza s europskom klasičnom glazbom. Jedan od najvažnijih glazbenika tog stila, skladatelj i aranžer Gunther Schuller taj je proces nazvao third streamom ili trećom strujom.

U drugoj polovici četrdesetih u New Yorku se udružuju beboperi i kubanski glazbenici te kreiraju novi smjer u jazzu nazvan afrokuban ili latin jazz.

Jazz instrumentarij obogaćuje se novim glazbalima, uglavnom latinoameričkim udaraljkama, proširuje se ritam sekcija, a u glazbu se uvode latino ritmovi i melodije.

Početkom 1960-ih na svjetskoj se glazbenoj sceni javlja novi stil – bossa nova. To je urbana popularna pjesma koja je postala poznata diljem svijeta, prije svega zaslugom velikana brazilske i svjetske glazbe, klavirista i skladatelja Antonija Carlosa Jobima i pjevača i gitarista Joaoa Gilberta. To je polaganiji, mekši oblik popularne brazilske glazbe, sambe, što su ga pedesetih godina razvili brazilski glazbenici. Početkom šezdesetih udružili su se sa sjevernoameričkim džezistima, osobito predstavnicima cool jazza sa zapadne obale, primjerice Stanom Getzom.
Za razliku od ostalih afrolatin ritmova i karnevalske sambe, bossa nova je introspektivna, mirna, bliža cool izrazu. Stil i skladbe bossa nove postali su standardni dio džezističkog repertoara. Glazbenici free jazza veći su značaj pridavali improvizacijama koje postaju potpuno slobodne, a svoju su glazbu oslobodili harmonijskih i ritmičkih ograničenja. Zastupaju načela veće slobode, istraživanja i atonalnosti. Karakteristična ploča bila je »Free Jazz« saksofonista Ornettea Colemana, jednog od začetnika stila koji je u početku nazivan new thing. Poput bebopa i free jazz je na početku bio neshvaćen i uzrokovao je da se od jazza udalji velik dio publike.

Tijekom šezdesetih free jazz je još više reducirao ionako malobrojnu jazz publiku, a prema jazzu ju je vratio Miles Davis koji je obilato koristio elemente rock i funk glazbe, osobito čvršći ritam i tako dobio prigodu obraćati se mlađoj publici. Počeo je to raditi još krajem 1960-ih. Iako se i na prethodnima osjećao lagani zaokret po kojem se mogla naslutiti promjena, za pokretanje smjera jazz-rocka ili fusiona značajni su albumi »In A Silent Way« i dvostruki »Bitches Brew«.

Glazbena diplomacija

Pedesetih godina prošloga stoljeća pojam jazza toliko je proširen da je postalo očito da su u njegovom razvoju neminovna stapanja s drugim glazbenim stilovima. No dolazi i do povratka starim vrijednostima. Tako se mnogi glazbenici vraćaju bebopu, ali sviraju ga još oštrije i tako nastaje hardbop, a poslije i neobop. U to su doba prihvaćeni i komercijalniji stilovi koji se oslanjaju na hardbop, ali i tradiciju bluesa i korijena afroameričke glazbe. To su funky jazz kojeg je najznačajniji predstavnik Horace Silver i soul jazz, koji se poziva na tradiciju gospela s predstavnikom Cannonballom Adderrleyjem.

Jazz glazba dvadest i prvog stoljeća jako je rastezljiv pojam. Nastavlja se razvijati, kao što je to bilo tijekom cijelog njezinog postojanja. Džezisti u svoju glazbu uvode elemente raznih stilova i kultura. Nastaju novi žanrovi i podžanrovi koji tek trebaju ostvariti svoju punu afirmaciju i eventualno zauzeti važno mjesto u povijesti jazza. Tako smo danas svjedoci pokušaja uspostavljanja stilova poput etno-jazza, acid jazza, tehno-jazza i drugih sličnih hibrida koji nerijetko imaju vrlo malo zajedničkog s osnovnim postavkama jazza.

U razgovoru za Novi list o jazz glazbi, obilježavanju Mjeseca jazza i Međunarodnog dana jazza govori John »JP« Jenks, savjetnik za programe u kulturi pri američkom Ministarstvu vanjskih poslova. »Kao i kod društvenih tradicija diljem svijeta, i obilježavanje jazza je, kao prvo, znak poštovanja, proslava ljudskog duha, sjećanje na brojne pionire i zagovornike jazza koji su se borili i trijumfirali i koji su trasirali put drugima«, rekao je. »Proslava jazza dokaz je moći glazbe u našem društvu. Poput mnogih drugih i Sjedinjene Države svake godine u travnju obilježavaju Mjesec jazza, u glazbenim klubovima i koncertnim dvoranama, u crkvama i jazz društvima, na Zoom sessionima i sastancima putem društvenih mreža, u školama i muzejima, na televiziji i radiju te u veleposlanstvima diljem svijeta.

Američka poštanska služba često izdaje novu poštansku marku koja slavi jazz, poput marke koja, primjerice, slavi žensku jazz ikonu Sarah Vaughn. Kongresnim ukazom 2009. Willisu Conoveru je 25. travnja, na njegov rođendan, iskazana počast za desetljeća služenja globalnoj publici kao voditelj jazz emisija na Glasu Amerike.«

Kroz programe Instituta Smithsonian, Nacionalnog muzeja američke povijesti i njegove mreže povezanih muzeja širom svijeta, mjesec travanj vrijeme je okupljanja oko tema o kojima se raspravlja i slavi jazz. Na taj je način travanj vrijeme kada mnoga američka veleposlanstva diljem svijeta izvode jazz obrazovne i kulturne programe, tribine, afinitetne skupine, natjecanja i proslave.
»Veleposlanstva će često ugostiti koncerte s lokalnim i američkim umjetnicima, gradeći nove mostove prijateljstva i suradnje«, kaže John »JP« Jenks. »Ured državnog odjela za obrazovanje i kulturu aktivira svoju mrežu izaslanika za kulturu u travnju, okupljajući se s veleposlanicima jazza, bivšim umjetnicima jazz programa Rhythm Road i umjetnicima iz trenutnog programa Američke glazbe u inozemstvu, koji pomažu u slavljenju tradicije jazza i glazbene diplomacije.«

New Orleans

Za jazz možemo reći da je u potpunosti američka glazba, nastala na američkom tlu od Amerikanaca. Iako je poslije postala univerzalnim, planetarno razumljivim glazbenim jezikom, to je vjerojatno najautentičnija i najznačajnija tipično američka umjetnost te najvažniji američki originalan doprinos svjetskoj umjetnosti. Jazz vuče korijene iz tradicije afričke glazbe. Ona se očitovala kroz pjesme robova na plantažama pamuka na jugu SAD-a. Ali, u potrazi za novim identitetom, suočeni s novim podnebljem i uvjetima života glazba koju su izvodili po sjećanju postupno se mijenjala i poprimala utjecaje nove domovine. Dio njihove svakodnevice postale su radne pjesme, što je bilo izravno nasljeđe pradomovine, ali i blues koji se javlja kao potreba za novim glazbenim izražavanjem.

Suočeni s novim viđenjem religije, potpuno drukčijim od afričkih ritualnih obreda, razvili su svoje duhovne pjesme – spirituale i gospele. Svi ovi vidovi nastajali su spontano, od glazbenika koji nisu imali glazbenu naobrazbu te su se zasnivali na improvizaciji. »Kroz jazz istražujemo i bolje razumijemo svoju prošlost, a iz jazza se njeguje i osvježava američki duh u glazbi«, tvrdi John »JP« Jenks. »Jazz je nastao u afroameričkim zajednicama na jugu Sjedinjenih Država. Ti su rani stilovi jazza i danas popularni, primjerice ragtime, ali i limena glazba koja se još uvijek koristi kao procesijska glazba na pogrebnim povorkama u New Orleansu. I dalje se često svira glazba Scotta Joplina i Louisa Armstronga. Rani jazz bio je i glazba koja je bila više orijentirana na »tapping«. Većina popularne glazbe ima korijene u jazzu. Utjecaj jazza i bluesa može se čuti u rock and rollu, hip hopu, pop glazbi i sve više čak i u autohtonoj američkoj glazbi. Može prelaziti iz »popa« do koncertne glazbe zadržavajući svoje jazz nasljeđe. Postoje razne vrste jazza i sva su razdoblja i stilovi i danas popularni. Kao i mnogo toga u američkoj kulturi, američka glazba odražava raznolikost mnogih njezinih stranih korijena. Jazz crpi nadahnuće iz »bluesa« te zvukova i glazbala koji su u Sjedinjene Države dopremljeni iz Afrike. Ono što mi smatramo »jazzom« započelo je u regiji New Orleans i delti Mississippija, a razvijalo se uz rijeku do St Louisa u Missouriju. Tijekom godina razvile su se razne vrste jazza – ragtime, bee-bop, swing, samo da nabrojim neke. Danas su stilovi jazza potpuno međunarodni i raznoliki kao što su različiti i jazz bendovi. To može biti glazba za usmenu predaju povijesti, pripovijedanje i ples, kao i za slušanje. Poznati jazz trubač Wynton Marsalis rekao je da je američki jazz povezan s američkom društvenom neovisnošću. Američki jazz bendovi imaju vođu, ali ostali su članovi neovisni u vlastitim interpretacijama pjesama koje su im pri ruci, i u tom se neovisnom pristupu svi zajedno slažu.

Moj kolega Bob Keith američki jazz objašnjava na ovaj način: »Kao što »country« glazba spaja engleske balade s keltskim i irskim guslarskim pjesmama u posve novi žanr, jazz glazba spojila je utjecaje afričke i karipske glazbe s »blues« stilom glazbenika radničke klase.« Jazz je jedan od oblika umjetnosti koji su se razvili u Sjedinjenim Državama, uključujući country, western, soul, hip hop, rap, glazbeno kazalište, rock i zavičajnu umjetnost. Da bismo iskusili spajanje jazza s drugim glazbenim žanrovima, potrebno je samo pogledati skladatelje Georgea Gershwina, Colea Portera, Richarda Rogersa i druge.«

Veleposlanici jazza

Američki State Department je i ranije poduzimao projekte kroz koje je promovirao jazz, iako to nisu uvijek bili primarni razlozi. Jedan od njih bio je program Jazz ambasadora pokrenut 1956. Angažirao je tadašnje vodeće američke jazz glazbenike poput Louisa Armstronga, Dizzyja Gillespieja, Bennyja Goodmana, Dukea Ellingtona i Davea Brubecka da budu »veleposlanici« Sjedinjenih Država u inozemstvu, posebice radi poboljšanja imidža SAD-a u javnosti, u svjetlu kritika Sovjetskog Saveza zbog rasne nejednakosti i rasnih napetosti. Neki od njih nastupili su i u Hrvatskoj, tada u sklopu Jugoslavije. Naime, priča o pokretanju Jazz ambasadora proizlazi iz doba hladnoratovskog natjecanja između Sjedinjenih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza.

»U Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem radim, snažno podržavamo kulturne razmjene, poput onih na području jazza, što je važan način za povećanje međusobnog razumijevanja između naroda Sjedinjenih Država i naroda drugih zemalja i pridonosi razvoju mirnih odnosa«, kaže John »JP« Jenks. »U vrijeme opasnih napetosti i pojačane propagande, State Department je krenuo u povezivanje američkih jazz umjetnika izravno s međunarodnim umjetnicima i stranom publikom kako bi podijelili ovu glazbu, suprotstavili se lažnim narativima i poboljšali javnu sliku SAD-a u svjetlu rasne napetosti i nejednakosti.

Počevši od 1956. godine, Sjedinjene Države slale su američke umjetnike i veleposlanike jazza u inozemstvo – kao i danas – shvaćajući da su elementi jazza evoluirali kao i američka neovisnost i demokracija iz raznolikog i nesavršenog tkiva američkog života. Jazz veleposlanici trebali su svojim primjerom, a ne riječima, dočarati bitne američke vrijednosti tolerancije, uključivanja, slobode izražavanja, kreativnosti, inovativnosti i poštovanja drugih.«

Mnogo je toga istraženo i raspravljano te dokumentirano, o rezultatima desetljeća dugog programa Jazz ambasadora. Svakako, donio je međunarodnu slavu spomenutim američkim jazz umjetnicima i veću popularnost ostalima s kojima su nastupali, što je dovelo do uzdizanja jazz fenomena na međunarodnoj razini, što traje i danas. Neki vjeruju da su veleposlanici jazza bili najučinkovitiji alat koji su Sjedinjene Države koristile da zaustave hladni rat, stvarajući most čovječanstva i prigušujući iskre neprijateljstva. Dok su ambasadori jazza putovali osobno, Glas Amerike ispričao je uvjerljivu priču milijunima širom svijeta putem kratkovalnog radio programa Willisa Conovera, koji je bio prijatelj i s hrvatskim jazz glazbenicima.

»Sloboda i uspjeh veleposlanika jazza tijekom putovanja u inozemstvo također su skrenuli pažnju na američko društvo, posebice na rasne nepravde koje su isti umjetnici doživjeli ovdje kod kuće i pomogli da se započne era borbe za građanska prava«, kaže John »JP« Jenks. »Jazz kao eliksir zajedničke čovječnosti uvijek je bio i jazz kao pokretač promjena.«

Međunarodni dan jazza

Od programa zasnovanog na poznatim osobama izvorni program Jazz veleposlanika evoluirao je 1990-ih u Rhythm Road, sličan format, ali s predstavljanjem novih jazz umjetnika. Dio vezan za jazz provodio se u Lincoln Centeru. Godine 2012. Rhythm Road razvio se i proširio izvan jazza u trenutni program američke glazbene diplomacije, American Music Abroad koji provodi Association of American Voices. »Radi se o suradnjama s američkim veleposlanstvima, umjetnicima i glazbenicima koji predstavljaju ne samo jazz, već i ostale žanrove američke glazbe, slijedeći stope jazz pionira«, pojašnjava John »JP« Jenks. »Otkako je COVID-19 zaustavio osobne razmjene, ti su programi kulturne diplomacije ostali vjerni svojoj misiji, ali preusmjeravajući se na virtualne, mrežne glazbene radionice, suradnju i performanse. Koristeći tehnologiju umjesto putovanja kako bi stvorili mostove i doprijeli do udaljene publike, oni su pioniri u upotrebi nove i inovativne tehnologije za poticanje kreativnosti i poduzetništva. Pronašli su nove načine povezivanja u doba izolacije. Tako, vjerna organskoj evoluciji ranog jazza, ova glazba nastavlja pronalaziti svoj put.«

Jedan od novijih načina promocije jazza aktivnosti su Američkih kutaka, koji djeluju pri knjižnicama. Već godinama provodi se i u Hrvatskoj, u gradskim knjižnicama u sveučilišnim gradovima: Osijeku, Zadru, Rijeci i Vukovaru. Primjerice, 21. ožujka 2007. uz gostovanje Esperance Spalding, koja je tada nastupala na festivalu Jazzarella, u Američkom kutku u Zagrebu otvorena je jedinstvena zbirka Jazzoteka. Ostali kutci također imaju manje zbirke i kolekcije jazz glazbe i knjige o jazzu. Kroz program u Američkim kutcima održavaju se predavanja domaćih i stranih poznavatelja jazza, slušaonice na kojima su predstavljeni jazz DVD-ovi, postavljaju se izložbe fotografija portreta jazz glazbenika, promoviraju knjige o jazzu… Jazz pjevačica Lela Kaplowitz godinama je radila radionice za mlade »Jazz on Wheels«. Američko-hrvatski džezist Joe Kaplowitz je u suradnji s Veleposlanstvom SAD-a istovremeno obilježio Dan planeta Zemlje i Mjesec jazza programom »JazZoo« u zagrebačkom Zoološkom vrtu…

Nastavak je to aktivnosti Američkog veleposlanstva, posebice Američke čitaonice koja je odigrala važnu ulogu i u mojem razvoju. Naime, u doba kad sam upijao sve o jazzu, ploče, časopisi i knjige koje sam u predinternetsko doba posuđivao ili koristio u Američkoj čitaonici bili su dragocjen izvor informacija o toj glazbi. »Američki kutci, kojima upravljaju institucije domaćini u partnerstvu s američkom vladom, služe kao kulturni i informativni centri koji dijele američku priču sa stranom publikom«, tvrdi John »JP« Jenks. »Oni pružaju resurse i programe koji ističu američku kulturu, povijest, trenutne događaje i još mnogo toga, uključujući kulturne programe svake vrste, poput jazza. U čast Mjeseca zahvalnosti jazzu, mnogi će američki kutci diljem svijeta biti domaćini prezentacija i rasprava o utjecaju jazza u Americi i inozemstvu.«

Niti tu nije kraj priči. Naime, mnoga američka veleposlanstva sudjeluju i vode angažmane oko Međunarodnog dana jazza Ujedinjenih nacija, koji se svake godine obilježava 30. travnja. »Više informacija o programima koji se širom svijeta slave tijekom travnja možete pronaći u registru jazz rasporeda«, kaže. »Primjerice, pomoću ovog rasporeda može se vidjeti da je Glazbena škola »Josip Hatze« iz Splita u Hrvatskoj već početkom godine registrirala jazz događaj za travanj 2021. Na ovoj web stranici kojom upravlja Herbie Hancock Institute svaka organizacija na svijetu može registrirati svoj jazz događaj.«