Foto Branimir Rogoznjan
Mladić koji je održao više od 250 koncerata održanih u 14 zemalja, novi je nosač zvuka objavio nakon što je u lipnju s 14 godina s odličnim uspjehom završio srednju glazbenu školu, maturirao na teoretskom odjelu dirigirajući vlastitu kompoziciju i stekao zvanje glazbenik teoretičar
RIJEKA – Petnaestogodišnji riječki glazbenik, skladatelj, aranžer i multiinstrumentalist široj javnosti najpoznatiji pod umjetničkim imenom Frano, predstavio je drugi album autorske glazbe pod nazivom »Reason to Smile«.
Mladić impresivne biografije koji se može pohvaliti s više od 250 koncerata održanih u 14 zemalja, novi je nosač zvuka objavio nakon što je u lipnju u dobi od četrnaest godina s odličnim uspjehom završio srednju glazbenu školu, maturirao na teoretskom odjelu dirigirajući vlastitu kompoziciju »I Know Why« te stekao zvanje glazbenik teoretičar.
– Na kraju školske godine svi su me pitali, uključujući i neke učitelje iz osnovne škole, koju ću srednju školu upisati, čak su mi davali da ispunim upitnik. Nikako nisu mogli pojmiti da sam upravo završio srednje obrazovanje, uz smijeh nam govori Frano.
Album »Reason to Smile« na kojem je samostalno izveo sve svoje kompozicije, snimio je u srpnju. Album sadrži instrumentalnu glazbu izvedenu na akustičnoj gitari. Skladbe su nastale u posljednjih nekoliko godina, pod utjecajem klasičnih i suvremenih glazbenika gitarista i skladatelja, u pauzama od vrlo napornih školskih obaveza.
Naime, pohađajući paralelno dvije škole, Frano je u školskim klupama tjedno provodio i do 50 školskih sati. Nakon zasluženog odmora ušao je u studio i na akustičnoj Maton gitari zvanoj »Yellow Mouse«, koju mu je kao poklon iznenađenja dao njegov najveći uzor, Tommy Emmanuel, snimio je svoje instrumentalne kompozicije za gitaru.
Slavni gitarist potpora mu je na svakom koraku te ga je u ovom slučaju povezao s tonskim majstorom Marcom De Sistom iz SAD-a koji je zaslužan za odličan zvuk albuma.
Zahvala roditeljima
Album sadrži deset kompozicija, od kojih je njih osam prethodno objavljeno na Youtubeu.
– Na svom kanalu objavljujem isključivo live snimke ili tzv. »one take« videosnimke, tj. one koje su snimane bez prekida. Smatram kako je glazba živa tvar kojoj posebnu čar daju trenutak, energija i pa čak i sitne nesavršenosti glazbenika i meni je najljepša kad se izvodi ili snima uživo. Na taj način želim ostvariti čim veću autentičnost, istaknuo je Frano.
Naslovnu skladbu albuma »Reason to Smile« Frano je napisao odmah nakon objave prvog albuma, kada je imao 11 godina.
– Sada sam ju malo preradio i osvježio te je na album uvrštena nova verzija skladbe po kojoj je i album dobio ime. Može se primijetiti da kroz naslove skladbi promoviram pozitivno razmišljanje. Meni je to jako važno jer mnoge stvari u životu ne prolaze glatko, ali treba naporno raditi, skupljati lijepe trenutke i ostati pozitivan.
Najviše sam zahvalan svojim roditeljima koji me tome uče. Oni su moj najuži team. Konkretno u ovom slučaju objave albuma odradili su gotovo sve. Od tonskog snimanja, grafičkog oblikovanja CD ovitka, photosessiona za cover, prijave albuma svim krovnim institucijama i svih izdavačkih poslova, digitalne distribucije CD-a, društvene mreže itd…
Sve su to odradili mama i tata i imam veliku sreću što se oni time bave, a ja sam samo morao napisati skladbe i odsvirati ih najbolje što mogu. Ovo ljeto nam je bilo dosta zahtjevno i izazovno, stoga se veselim svim lijepim stvarima koje me čekaju u budućnosti, rekao je Frano.
Jedna skladba s albuma mu je vrlo posebna, a to je »Light« (»Svjetlost«), nastala kada je imao 13 godina.
Slavni suradnici
– Želio sam svojom originalnom glazbom ispričati priču o unutarnjem vodiču svake osobe koji ga navodi činiti dobra djela i malo više obratiti pažnju na ono unutarnje svjetlo u svima nama koje nas vodi kroz život i pomaže nam donositi ispravne odluke.
Skladba je osim kao solo akustična izvedba, zaživjela i kroz dva različita aranžmana, uz klavirsku pratnju te uz tamburaški orkestar. Profesor Daniel Kopri, predsjednik tamburaškog društva Dora Pejačević Našice, napravio je aranžman za tamburaški orkestar koji su izveli i snimili učenici OGŠ Kontesa Dora i to mi je jedna od najljepših dosadašnjih suradnji.
Treću verziju skladba je doživjela u suradnji s poznatim jazz pijanistom Zvjezdanom Ružićem s kojim sam udružio snage i »Light« odjenuo u jazz improvizacijsko ruho.
Ova suradnja mi je bila jako inspirativna i nadam se da ćemo uskoro opet nešto snimati, otkrio je mladić za kojeg je profesor Kopri u časopisu Kontesa Dora Pejačević izjavio da je »glazbeno-gitarski wunderkind i evolucijski iskorak iz prosječnosti životarenja današnjih ljudi«.
Frano je ljetos surađivao i s britanskom grupom Manfred Mann, a približio se i Hollywoodu nastupajući kao predizvođač glumcu i glazbeniku Kieferu Sutherlandu.
– Manfred Mann je kroz godine mijenjao svoju postavu, ima nekih novih ljudi, ali svejedno zvuče odlično. Ako ste slušali Beatlese i takvu glazbu 60-ih godina prošlog stoljeća, to je njihov stari zvuk, ali sada više okreću na rock. Prije nego što sam otišao u Luksemburg, slušao sam neke njihove stare snimke, pjevanje u intervalima, jednostavni akordi, karakteristični paterni na bubnjevima i mogu vam reći da u današnje vrijeme uživo zvuče puno drugačije.
Imaju drugi sound, druge aranžmane i sve! I ono što me se najviše dojmilo je to što nisu cijelo vrijeme svi na pozornici, nego glazbenici imaju svoje solo točke, ponekad dua na pozornici i tako se izmjenjuju.
Cijeli nastup bio je vrlo energičan. I ljudi iz benda su svi bili jako prijateljski raspoloženi, posebno glavni pjevač Robert Hart s kojim sam se družio prije i nakon koncerta. Nastup Kiefera Sutherlanda bio je vrhunski, on izvodi baš onakav country rock kakav biste očekivali, i to radi odlično. Iako ima već pedesetak godina, još uvijek skače, pleše po pozornici i jako se vidi da koristi svoje glumačko iskustvo na nastupima.
Zabavlja publiku, sam se zabavlja, zabavlja se i bend, zabavljam se ja, i učim. Sve u svemu, bilo je jako živopisno. Čak sam dobio njegov CD na poklon, bio sam vrlo iznenađen, pogotovo kako se potpisao. Napisao je: »You are one of the best artists I ever heard. Period.« Zapravo sam mislio da će se samo potpisati pa mi je ovo došlo malo kao šok, otkrio nam je Frano.
Jasan cilj
Mladi glazbenik koji kao glazbene i životne uzore ističe Tommyja Emmanuela, Cheta Atkinsa, Johna Scofielda i Pata Methenyja, nedavno je nastupio i u Njemačkoj gdje je 45-minutnim nastupom otvorio koncert za legendarni Kool & The Gang.
– Jedan od mojih ciljeva ove godine je svirati čim više samostalnih nastupa, pa se ljudi iz mog tour managementa trude da me predstave publici raznih profila i glazbenih ukusa, što me dovodi i do ovakvih ludih kombinacija.
Jako sam počašćen kad takve legende potvrde da me žele za otvaranje njihovog koncerta. Poseban je osjećaj takvih izleta u nepoznato, od slaganja programa do reakcija same publike, to mi je velika motivacija, taj adrenalin kad istupim pred meni nepoznatu publiku i doživim ovacije usred skladbi od publike koja me sluša prvi put.
Ekipa iz K&TG je zaista zakon, kad su me napokon čuli uživo zamolili su me da ostanem do kraja njihovog nastupa jer se žele slikati sa mnom. U svim ovim slučajevima radi se o velikoj generacijskoj razlici, ti ljudi su glazbenici cijeli svoj život, nastupaju, osvajaju nagrade, proputovali su cijeli svijet, imaju nemjerljivo više iskustva nego ja koji sam na početku.
Kad mi tako sami priđu i pohvale moj nastup, to mi se čini kao velika stvar, ali nekako i potvrda da sam na dobrom putu. Uvijek se treba truditi biti još bolji i stalno raditi na sebi, rekao je.
S obzirom na to da je u lipnju završio i osnovnu školu i srednju glazbenu školu, pitamo ga – što dalje?
– Dosadašnji tijek mog obrazovanja bio je sve samo ne linearan. Ono, ideš u osnovnu školu, pa sa 9-10 godina upišeš glazbenu, pa sa 15 srednju, pa nakon toga fakultet ili akademiju, pa se sa 25 pitaš »Što sad?«.
To kod mene nikad nije bio slučaj, tako da sam osnovnu glazbenu školu upisao prije nego redovnu osnovnu školu i završio sam ju s 8 godina. Zatim sam srednju glazbenu upisao kad sam krenuo u 5. razred osnovne. I eto završio sam svo školovanje koje sam imao s 14 i to s odličnim uspjehom.
Uz to, puno važnih stvari sam naučio izvan sustava. I sve je to bilo s razlogom jer imam jasan cilj, a to je koncentrirati se i posvetiti se glazbi čim više. Skaut jedne vrhunske svjetske glazbene akademije mi je otvoreno rekao da su mi spremni ponuditi potpunu stipendiju, ali da pet godina ne mogu razvijati vlastitu karijeru.
To je najviše zbog zahtjevne satnice i oni žele osigurati svoj ulog, da ne odleprša. Zadnje četiri godine imao sam i po 50 sati tjedno nastave u obje škole i iako sam putovao, sustav je bio prioritet.
Znam da ću učiti i razvijati se cijelog života, zato mi se ne žuri nikamo. Sad želim svirati, stvarati i putovati svijetom, upoznavati se i surađivati s drugim ljudima i glazbenicima, stjecati iskustva. Brojne su online škole i tu mogućnost koristim što je maksimalno moguće.
Kad dođe vrijeme, sigurno upisujem kompoziciju, a trenutno studiram gypsy jazz na Rosenberg akademiji i povijest moderne glazbe. Svijet glazbe je beskrajan i predivan, istaknuo je Frano.
Mnogo planova
Mladog glazbenika upitali smo i stigne li uz nastupe imati – slobodno vrijeme – te kako ga provodi.
– Pa, ako se sviranje gitare broji kao slobodno vrijeme, onda je to nešto u čemu definitivno najviše uživam, a odmah pored toga (a ne iza toga) je slušanje glazbe. Najdraža mi je klasična glazba iz 19. stoljeća, te glazba mog najvećeg uzora Tommyja Emmanuela i njegovog uzora Cheta Atkinsa.
Postoji jedna skladba na albumu »Reason to Smile« i zove se »Uncle Chester«, a inspirirana je Chetovom glazbom i njezinim klasičnim korijenima. Osim glazbe, jako volim gledati filmove, mojoj obitelji je posebno drag režiser Quentin Tarantino, a volimo i filmove Stevena Spielberga.
Ponekad se samo trebam opustiti i ne raditi ništa, ne razmišljati o ičemu. Navečer treniram karate u klubu gdje je dobra ekipa, odličan trener i napokon imam malo više vremena za bavljenje sportom u čemu jako uživam.
Važno je dobro isplanirati vrijeme pa sve stignem. Puno čitam i doma i na putu, u vožnji autom, vlakom ili avionom. Čekanja na aerodromu iskoristim za vježbanje gitare, a ponekad zaigramo i jamb.
Volim otići na bilijar, igrati društvene igre… Najdraža mi je Munchkin i dolazi u puno izdanja. Ponekad igramo karte, pikado, stolni tenis i tako. Još uvijek uživam i u slaganju legića, a i moj mali pas treba redovito šetati. Uglavnom, ima toga, kaže Frano.
S obzirom na njegovu dob i postignuća, moglo bi se reći da su mu se ostvarili svi snovi. No, planova i želja mu ne nedostaje.
– Ono što se vidi na van, samo je vrh ledenog brijega, kako bi se reklo. Ništa ne dolazi samo po sebi i iza svega stoji jako veliki trud i odricanje. Isto tako, roditelji su moja najveća potpora i bez njih ne bih mogao ostvarivati svoje snove.
Jedna od mojih najvećih želja i planova jesu nove gitare i put u Australiju jer se tamo rade Maton gitare, jedne od najboljih akustičnih gitara na svijetu. Ja imam jednu Mini Maton, od svoje osme godine, koju sam prerastao.
Prošle godine u Americi dočekalo me jedno veliko iznenađenje. Naime, dobio sam od Tommyja na poklon Yellow Mouse, najglasniju gitaru koju je ikad imao i otada je sviram. Tada sam ostao bez riječi i tako sam zabezeknut ostao nekoliko dana, navikavajući se na situaciju, jer je ova čast nešto što svakako nisam očekivao.
Mogu vam reći da je njezin zvuk toliko dobar da je možete u mikrovalnu ukopčati i zvučat će besprijekorno, zahvaljujući Matonovim pickup sustavima koji su kao i gitare, jedni od najboljih na svijetu.
Osim toga želio bih ponovno ići na konvenciju Chet Atkins Appreciation Society (CAAS) u Nashville jer mi je to jedno od najdražih mjesta na planetu koje okuplja divne ljude i glazbenike, od kojih se može puno naučiti i s kojima je užitak dijeliti iskustva, vrijeme i pozornicu, zaključio je Frano.
Luke’s Room u Los Angelesu
Za odličan zvuk albuma koji je masteriran u Luke’s Roomu u Los Angelesu, zaslužan je Marc DeSisto koji je radio radio na albumima izvođača kao što su U2, Mark Knopfler, Aretha Franklin, Blondie, Pink Floyd, Sheryl Crow, The Who, te na soundtracku hit-filma »Tjelohranitelj«.
Album je objavljen uz potporu Fonda za poticanje umjetničkog stvaralaštva i kulturne raznolikosti Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava (ZAPRAF). Dostupan je u fizičkom obliku CD-a, digitalnog downloada i preslušavanja na svim svjetskim glazbenim servisima, te notnog i tablaturnog zapisa u obliku knjižice na web adresi www.frano.tv/music.
Impresivna biografija
Frano svira instrumente od druge godine, a prvi samostalni koncert u muzičkoj akademiji održao – s pet godina. Izveo je Vivaldijev koncert, završio osnovnu glazbenu školu te prvi put zasvirao i doživio stajaće ovacije publike u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog – s osam godina, te objavio prvi samostalni album autorske glazbe »It’s a Secret« s deset godina.
Najmlađi član Hrvatskog društva skladatelja i dobitnik stipendije za mlade skladatelje Rudolf i Margita Matz, piše orkestralnu glazbu te je uz Dubrovački simfonijski orkestar izveo vlastiti »Koncert za gitaru i orkestar u D-duru«. Frano je otvarao koncerte za svjetske super zvijezde kao što su 2Cellos, Zucchero, John Scofield, odradio je i turneje s glazbenicima poput Tommyja Emmanuela i Ala di Meole.
Priče o skladbama
Album »Reason to Smile« otvara već spomenuta instrumentalna verzija Franine skladbe »I Know Why«, a slijedi je »Music Highway«, skladba nastala tijekom putovanja istomenim autoputom koji spaja Memphis s Nashvilleom i posvećena je njegovom idolu Tommyju Emmanuelu. Naslovna skladba nastala je iz želje da se publici barem na nekoliko minuta skrene pažnja sa svakodnevice i vrati joj osmijeh na lice.
»Dare to Dream« nastala je u potrebi da se ukaže na školski bullying i istakne položaj drugačijih, izvedba skladbe »Waterfall« zorno dočarava slapove Plitvičkih jezera, »The Lone Dragon« je instrumentalna priča o dječaku i njegovom prijatelju iz mašte, a »Sunset Is Her Favourite Colour« skladba o majčinoj ljubavi.
Franina glazba nastaje pod utjecajem klasičnih skladatelja i suvremenih glazbenika pa je tako »The Man With No Name« inspirirana filmovima Sergia Leonea i glazbom Ennija Morriconea, a »Uncle Chester« posvećena je Chesteru (Chet) Atkinsu, gitarističkom velikanu, producentu i čovjeku najzaslužnijem za popularizaciju fingerstyle glazbe.
Također već spomenuta skladba »Light« poziva svjetlost u našim srcima na pozitivne misli i djela. Suradnja s Tamburaškim orkestrom OGŠ Kontesa Dora i Tamburaškim društvom Dora Pejačević iz Našica zabilježena je i u videospotu.
